Senad Šahmanović: Represivni režimi i danas poništavaju velikane koji im se ne „uklapaju“

Pula je „odjavila“ špicu 72. izdanja u Areni svetskom premijerom sjajnog dugometražnog dokumentarca “Izgubljeni Dream Team” reditelja i producenta Jure Pavlovića, koji je prikazan van konkurencije. Ova priča prati raspad SFRJ kroz nastup košarkaške reprezentacije Jugoslavije na Evropskom prvenstvu u Rimu 1991, i govori o jedinstvenoj ekipi košarkaša u istoriji sporta, koja se izborila za Zlatnu medalju za državu koja je tri dana pre podizanja jugoslovenske zastave na ovom takimičenju prestala da postoji.

U selekciji Vremeplov videli smo isto tako snažan dugometražni dokumentarac „Vude, ti si pobijedio“ crnogorskog reditelja i scenariste Senada Šahmanovića, svojevrsni omaž jedinom jugoslovenskom oskarovcu Dušanu Vukotiću, koji je mnogo više od biografskog „krokija“ velikog filmskog autora tragične sudbine 90 – tih godina.

Regionalna premijera u Kinu Vali ispraćena je ovacijama, a među onima koji su oduševljeno aplaudirali bio je filmski kritičar i publicista Miroljub Stojanović. Deleći utiske posle projekcije sa potpisnicom ovih redova, Stojanović je rekao da je „Vude, ti si pobijedio“ zaista sjajan film, i da se jako raduje što je snimljen.

Dušan Vukotić Vud (1927-1998), filmski reditelj, scenarista, animator i profesor na Filmskoj akademiji u Zagrebu, kako nas u ovoj drami biopic podseća Šahmanović, počeo je da radi u Zagreb filmu 1951, gde je osnovan Studio za crtani film, a njegovo kratko ostvarenje „Surogat“ 1962. pobedilo je Volta Diznija i osvojilo najpopularniju nagradu na planeti – to je bio prvi Oskar dodeljen neameričkom autoru crtanog filma, i prvi za jugoslovensku kinematografiju, koji je do danas ostao i jedini.

Vukotić je bio laureat blizu 150 visokih domaćih i svetskih priznanja, 1987. Međunarodna asocijacija crtanog filma dodelila mu je Nagradu za životno delo, a bio je i član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Sva ta dostignuća i ugled raspadom tadašnje Jugoslavije, kako svojim izjavama svedoče brojni Šahmanovićevi sagovornici – Melita Andres Vukotić, supruga Dušana Vukotića, Kruno Hajdler, Borivoje Dovniković Bordo, Rajko Grlić, Želimir Žilnik, Lordan Zafranović, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Darko Kreč, Jurica Pavičić…, nisu bila dovoljna da i on ne bude žrtva nadolazećeg političkog i nacionalističkog ludila.

Vukotić je smenjen na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, a 1991. zabranjen mu je ulaz u Zagreb film, što ga je, prema rečima njegove supruge u ovom dokumentarcu, na kraju i ubilo…

Rad na filmu „Vude, ti si pobijedio“ trajao je nekoliko godina (neki od sagovornika i aktera u međuvremenu su preminuli), a Šahmanović je sa Jurom Pavlovićem i producent, dok je koproducent Vinko Brešan. Pored priče o usponu i padu jedinog jugoslovenskog oskarovaca, ovaj dokumentarac pruža uvid i u fenomen Zagrebačke škole crtanog filma, i generacije kreativaca okupljene oko zajedničke ideje o proizvodnji animiranog filma.

– Ja sam još kao student prije upisa na Akademiju znao puno toga o Vukotiću, to je bio dio opšteg obrazovanja, a nemamo, nažalost, toliko oskarovaca i kreativnih ljudi koji su uticali na svijet i menjali ga na bolje, što se može reći za njega, tako da mi je bio velika inspiracija – kaže Šahmanović za Danas, koji se na 72.Puli u Regionalnom programu predstavio i igranim filmom „Pontonovo srce“.

– Vukotić je bio jedan od pionira uvođenja modernizma u animaciju. do tada su se animirani filmovi radili uglavnom u Dizniju, to su bile bajke i basne, a on je donio ostvarenja koja mogu da gledaju i odrasli. Posebno su značajni njegovi angažovani i kritički animirani filmovi, kakav je bio „Surogat“, koji je već tada kritikovao nadolazeći konzumerizam.

Vukotić bio vizionar i u svojim djelima je išao ispred svog vremena. U toj priči o trouglastom dječaku koji živi u svijetu u kojem je sve na naduvavanje – dušek, automobil, djevojka…, ali sve i vrlo brzo nestaje, Vukotić je „najavio“ surovo kapitalističko konzumerističko društva kojem „nikad ničega nije dosta“.

Kako objašnjava reditelj, on je posebno bio oduševljen kada je kao student bio u Zagrebu na nekom od festivala, na kojem je priređena velika izložba Zagrebačke škole crtanog filma. Tada je dobio još veći uvid u Vukotićevo delo.

– Kao čovjeka i stvaraoca, ipak me je najviše zaintrigirala tragična sudbina ovog velikana, jer se od društvene izolacije koju je doživio devedesetih, prema riječima njegove supruge, Vukotić razboleo. Bio je napušten, ostavljen i ponižen, od te okrutnosti, i nemogućnost da radi i stvara, na kraju je i preminuo.

Jer, kako kaže pokojna Melita Andres Vukotić, „Vud je umro tog dana kad je smenjen na Akademiji“. Moja želja je bila da stavim fokus upravo na taj segment: odnos politike i društva prema velikanima, ali i na taj mehanizam kako politika koristi kulturu, i kako nastoji da je svede na poslušnu alatku.

Šahmanović ističe da je to, nažalost, neka konstanta na ovim našim prostorima.

– I danas možemo očekivati da se nekome može dogoditi isto što i Vukotiću, i svjedoci smo kako represivni režimi „poništavaju“ umjetnike, i sve te sudbine, zapravo, opominju da ovdje niko nije nezamenljiv, i da će se, koliko god da ste veliki, baš po tom motivu, pojaviti neko ko će željeti da vam „skine glavu“. Da kaže da niste važni, da ste niko i ništa. Ključna stvar je, naravno, da je Vukotićevo stvaralaštvo vječno, koliko god da su se neki trudili da ga „izbrišu“ i ponište 90- tih godina.

Za mene lično, to je bilo i ključno pitanje u ovom filmu. šta ostaje iza umjetnika? Ne nagrade, ne priznanja, nego trag koji ostaje, njegova djela, koja predstavljaju neprocjenjivo umjetničko blago. To je bila moja vodilja tokom cijelog rada na ovom filmu – da kroz Vukotića govorim i o toj univerzalnoj borbi za smisao u umjetnosti – ističe Šahmanović.

Rajko Grlić u ovom dokumentarcu vrlo se emotivno podseća koliko je Vudo tih godina bio tih, sam, ponižen i nemoćan:

„Posljednji put kad smo se sreli, Vukotić mi je izgledao kao starac koji je odustao od svega, i od sebe i od života. Bio je potpuno skrhan, slomljen, i to je izgledalo vrlo bolno, jer je prije toga bio vrlo dostojanstven čovjek“.

– Naravno, postavlja se pitanje kako su filmski esnaf i njegove kolege dozvolile da Vukotiću bude zabranjen ulazak u Zagreb film i da bude smjenjen sa Akademije. Ne pamtim to vrijeme i nisam direktan svjedok tih događaja, ali ono što sam mogao da otkrijem u svjedočanstvima njegovim, kao i u izjavama onih koji govore u filmu, Vukotić tu patnju nije dijelio s ljudima.

Bio je, prije svega, ponosan čovjek prepun dostojanstva, za njega su ove represije bile najveća uvreda koju je doživio. I kao što u životu nikada nije tražio pomoć nego je više bio tu da pomogne drugima, tome je ostao doslijedan i u ovim događajima. Svojim radom, talentom, ugledom u svijetu i priznanjima, došao je do neslućenih visina, a odjednom su ga gurnuli u ponor, i od toga je, po riječima njegove supruge, bio više nego šokiran.

Šahmanović podseća da je Vukotić, pored toliko filmova koje je snimio, obrazovao i brojne generacije studenata koji su učili od njega, i da je Zagrebačku školu animiranog filma upravo on proslavio u svetu.

– U ovom dokumentarcu ima nekoliko lijepih i vrlo emotivnih ispovjesti, poput izjave Kruna Hajdlera. On je bio direktor Zagreb filma i producent, i blisko je sarađivao s Vukotićem. Hajdleru je kum bio reditelj Borivoje Dovniković Bordo, koji je isto bio Srbin, i 90-tih godine je, kao i Vudo, doživio istu vrstu pritiska i represije. Kako Bordo kaže u filmu, oni nisu očekivali da će se išta dešavati, bili su „samo“ umjetnici, nisu se bavili nikakvom političkom agitacijom.

Neko je, međutim, kako navodi reditelj, želeo da ih kazni za njhova „nedela“, a to su što je Vukotić osvojio Oskar i bio jedan od najkreativnijih, najdarovitijih i najproduktivnijih ljudi svog vremena. Očigledno je to nekome smetalo, objašnjava Šahmanović, i čekao je pravi trenutak da ga svede na svoju „meru“.

– Kruno Hajdler u svojoj ispovijesti o Vudu i o Dovnikoviću kaže: „Želim da se izvinim što nismo bili dovoljno hrabri, što nismo stali uz njih kada su ih maltretirali i šikanirali“. Iako su protekle decenije, mislim da nikad nije kasno za neku vrstu izvinjenja, jer to može da posluži nama i generacijama koje dolaze kao primjer kako se treba u odnositi u takvim političkim i društvenim situacijama. A to je da moramo izbrisati granice koje postoje među nama, posebno osjećaj konkurencije, da ljudske osobine uvijek nadvladaju ego i sujetu, i da se ne dozvoli nepravdi da bude pobjednik.

Pitanje je morala i ljudskog dostojanstva reći nekome da je veći do tebe, pružiti mu ruku i čestitati. Kao što to rade sportisti na terenu i ljudi u nekim naprednijim civilizacijama, gdje je tako nešto potpuno normalno. Prisustvovao sam sporstkim mečevima kada su ljudi možda i nepravedno izgubili ali su prišli i čestitali pobjedniku. To je vrsta olimpijizma, koji bi u umjetnosti i kulturi trebalo da bude na još višem nivou – smatra Šahmanović.

U „Vude, ti si pobijedio“ vidimo obilje arhivskih podataka, kao i inserata iz Vukotićevih dokumentarnih i animiranih filmova („Surogat“, „Igra“, „Pikolo“, „Koncert za mašinsku pušku“, „Hiljadu i jedan crtež“…), njegove izjave o svojim počecima 1951, kako su nastala sva ta dela i pod kojim uslovima…

– Ni Vudo ni ostali okupljeni u ovom „kolažu“, tih godina nisu imali uvid i znanje kako nastaju animirani filmovi. Tako je bilo sve do 1958. kada odlaze u Kan sa svojim filmofima, i kada ih je Džordž Sadul nazvao Zagrebačkom školom animiranog filma. A ta škola nije ni postojala, to je bio studio za proizvodnju filmova. Od te godine oni su krenuli u svijet da osvajaju nagrade, ne samo Vukotić, ali je on bio najveći, jedan od prvaka koji je utabao put gereracijama koje dolaze, i to je ključna stvar – navodi Šahmanović.

U ovom dokumentarcu puno regionalno značajnih ljudi koji su ostavili svedočanstvo o jednom životu i jednoj kreaciji, kroz Vukotićevo stvaralaštvo govore i o nekadašnjoj Jugoslaviji, ulozi kulture u zemlji pre raspada, kako je tadašnji režim investirao u umetnost i koliko mu je bilo značajno da se kulturom predstavi u svetu, a Vukotića vidimo i kao člana Komunističke partije Jugoslavije u Brozovo vreme…

Želimir Žilnik se tu priseća kako je on kao student na festivalu u Oberhauzenu, jednom od najvećih u svetu u kategoriji kratkog filma, bio svedok da je pojava Zagrebačke škole crtanog filma dočekana kao da dolazi reprezentacija Jugoslavije, sa kapitenom Vukotićem, koji je bio najpriznatiji, što vidimo i na arhivskom snimku.

„Dušan Vukotić je bio drug i gospodin u isto vreme“, ističe Žilnik, podsećajući da je on tih godina i kao član KP bio uticajna ličnost, i kako je svoj ugled koristio da bi zaštitio kolege. Jer, ruski socijalizam se plašio od apstrakcije u umetnosti, a jugoslovenski od realizma. A ono što je Vukotić govorio o „crnom filmu“ trebalo je hrabrosti da se tih godina kaže javno, i da se uputi podrška kolegama.

Reditelj Vinko Brešan u „Vude, ti si pobijedio“, ističe da je velika sramota za tadašnje hrvatskog društvo to što se dogodilo Vukotiću, i da za nepravde koje je doživeo svi nose odgovornost.

„Pitanje da li će se i kako ikada moći ispraviti dug prema Vukotiću, i pronaći način da se ublaži bol i drugim ljudima koji su doživeli takve nepravde“, smatra Brešan.

Prema rečima Šahmanovića, ovaj dokumentarac nastao je upravo iz te želje i potrebe, kao deo duga koje mi kao društva treba da odužimo, i ova priča o Vukotiću se završava simbolično – scenom iz njegovog kratkog animiranog ostvarenja „Skakavac“. U tom filmu iz 1975, partizan koji je dao život za slobodu, pita malog dečaka ko je pobedio u Drugom svetskom ratu. A dečak mu odgovara: ti si pobedio!

– Vukotićevi radovi su univerzalni, vanvremenski, nalaze se u svjetskim filmskim antologijama, i danas su aktuelni. A naslov filma „Vude, ti si pobijedio!“ nosi u sebi i emociju i ironiju, ali prije svega istinu. Pobijedio je protiv zaborava, protiv ravnodušnosti, protiv vremena, protiv svake represivne politike i sistema, i sa sigurnošću mogu reći da je dobio bitku sa vječnošću.

Moja želja je da to podijelim sa velikim brojem ljudi, a u oktobru nas očekuje premijera u Beogradu, na festivalu Slobodna zona. S nestrpljenjem je očekujem, jer znam da će reakcija publike biti jako uzbudljiva – kaže Senad Šahmanović.