Umetnost koja provocira, kritikuje i karikira vreme poništenih vrednosti, kriza, sukoba: U Galeriji Haos otvorena izložba vajara Adina Rastodera

Rastoder je pred beogradsku publiku stigao sa serijom crteža na papiru i na skulpturama, a kako je podsetila Borka Božović, istoričarka umetnosti, Galerija Haos se uvek trudila da svojim programima predstavi likovne stvaraoce iz regiona i okruženja, i da na taj način obogaćuje i našu scenu.

– Ovog puta sa velikim zadovoljstvom nudimo na uvid stvaralaštvo jednog veoma talentovaog umetnika iz Crne Gore, vajara po vokaciji, koji nam uz seriju crteža na papiru donosi i nekoliko skulptura. Naročiti su nam upale u oči one na kojima je intervenisao crtežom, ali podjednako su izazovne i duhovite i neke druge, koje realizuje u različitim materijalima.

Prema rečima Božović, Adin Rastoder je preporučen od strane svojih nekadašnjih profesora, i zbilja je oduševio svojim osobenim pristupom i radovima kakve do sada nismo imali prilike da vidimo.

– Njegov osećaj za liniju, formu, likovnu transformaciju i psihološki impuls, potreba da uhvati suštinu duha vremena, da ga razume, i da se zapita nad onim što tišti ili pak karaktefrriše čoveka, čine da ovo delo doživljavamo kao iskrenu i jedinstvenu ispovest. To svakako impresionira – rekla direktorka Galerije Haos, izražavajući i zahvalnost umetnici Tijani Gordić koja je napisala tekst za katalog, i još više, kako je istakla, akademiku Pavlu Pejoviću na preporuci, Adinovom profesoru.

Otvaranju izložbe prisustvovali su i mnogi predstavnici naše umetničke i kulturne scene, a svoje obraćanje publici Pavle Pejović je započeo jednim citatom Alberta Đakometija:

„Može se pomisliti da je realizam u kopiranju… jedne čaše koja stoji na stolu! Ustvari, kopira se samo vizija koja ostaje od nje u svakom trenutku, predstava koja se učvršćuje… Vi ne kopirate nikada čašu na stolu… kopira se ostatak viđenog“.

Ako pođemo od polazišta, naglasio je Pejović, da je umjetnost izraz epohe u kojoj nastaje, onda nam ovo vrijeme u kojemu živimo postavlja bezbroj pitanja koja traže odgovore, ostajući radoznala i zbunjena, radoznala i nesigurna, radoznala i ohola, donoseći nam klimavu temeljitost sa bezbroj nedoumica. Ona najčešće slijedi već trasirane puteve, pokušavajući da u beskrajnom nizu nijansi pronađe neki vlastiti izraz.

– Ako u ovom kontekstu posmatramo aktuelnu umjetničku scenu u Crnoj Gori, uočavamo da se umjetničko stvaralaštvo koprca u pomenutim relacijama, loše ili nedovoljno informisano, često temeljeno na kompilatorskim
premisama i pomodnosti. Ovo se odnosi i na likovno stvaralaštvo, iako imamo visoke vrijednosti kod jednog broja autora, noseći sve recedive ovog burnog vremena bremenitog sukobima, krizama i prenaglešenom potrošačkom sviješću.

Prema rečima Pejovića koji je jedan od najeminentnijih vajara, skulptura je stidljivo otvarala vrata svog prostora, živeći svoju dvojnost između memorijalnog izraza i intimističkog traganja, gde je imala i ima malo šansi da zaživi kao potpuno oslobođeni izraz autonomnog duha.

– Crtež je na fonu Dadovog i Toškovićevog umijeća dijelio sudbinu skulpture, ali u djelima jednog broja umjetnika imamo zapažene domete. Večeras pred nama imamo jednog od najdarovitijih autora u Crnoj Gori na razmeđi generacija, mlade i srednje, kojemu sam imao čast biti profesor, koji je umio da čuje, ali i da uvijek ostane svoj i zapitan.

Rastoder, kako je istakao Pejović, kroz simbiozu crteža i skulptorske forme domaštao ubedljive toteme kao ovaploćenje čistog umetničkog izraza.

– Utišanom ekspresijom, a sa potrebom da sopstvom unese u njih iskreni doživljaj čistog izraza, ostvaruje djela bez patetike i suvišnosti. Njegove su skulpture neposredne kao najdraži prijatelji. Kao da slušate Bramsa, iz nutrine umjetnikovog bića, poput raspjevanih tonova, izviru okrepljujući prizori zatalasanih formi, svedenih i dosanjanih okom istinske kreativnosti. Njegove tvorevine znaju da iznenade i umjerenom ironijom i blagim karikiranjem, ali su uvijek u funkciji imaginarne doživljenosti. Suptilnošću i taktilnošću uvijek slijedi unutrašnje damare koje vrhovima prstiju, kao po dirkama klavira, prenosi na površinu skulptura, ostavljajući ustreptale i ubjedljive tragove o sopstvenom istrajavanju tokom realizacije i nabojima koji prate taj proces.

Koristeći skulpture kao podloge za svoje crteže, koji se poput arabeski na obojenim površinama došaptavaju sa početnom autorovom imaginacijom, ostvaruje novi kvalitet i prostor za nova tumačenja svoga rada.

Na kraju treba reći da je Ado Rastoder dobitnik niza prestižnih priznanja za svoje stvaralaštvo, a imao je, između ostalog, čast da predstavlja Crnu Goru na Venecijanskom bijenalu 2017. godine sa koleginicom Ivanom Radovanović. Čestitam mom dragom kolegi Adu na ovoj sjajnoj prezentaciji njegovog stvaralaštva, a gospođi Borki Božović što je umjela da prepozna njegovu kreativnost i da joj da podršku – rekao je Pavle Pejović.

Izložba će trajati do 21. novembra.

Suprotstavljanje nametnutoj i neizbežnoj globalizaciji

Tekst umetnice Tijane Gordić prenosimo u celosti:

„Adin je vajar u izvornom smislu te riječi i on se kao izrazito autohtona autorska figura suprostavlja neizbježnoj globalizaciji koja je prisutna svuda, pa i u umjetnosti. U vremenu u kojem su svima unaprijed nametnute još neraspakovane vrijednosti, on zrači suverenom jasnoćom, punom elana i težnje ka nekom novom estetskom savršenstvu. Ostaje dosljedan iskonskoj slobodi i kod njega ne postoji sindrom već postojeće pojave u skulpturi, pa je osvježavajuće to što se kod Adina generalno i ne može konstatovati određeni stil.

Veoma odgovorno se upušta u istraživanje, a ta privržena i odgovorna potraga čovjeka i čini čovjekom, pa tek onda umjetnikom. Analizirajući situacije i uzimajući od njih ekstrakciono izvornu energiju karaktera, odijeva ih u novo, svježe ruho pristupačno savremenom konzumentu, pritom imajući obzira prema provjerenoj tradicionalnoj formi, ali ne
skrivajući sopstvene namjere.

Adin se bavi problemima postojanja, kompleksnosti i jednostavnosti života i bira tipične predstavnike izvjesnih grupa, od onih najobičnijih stradalnika do vrijednih pomena, zgušnjavajući u svojim radovima njihova raspoloženja, emocije, grimase, manire. Svaki njegov Tip teži sopstvenoj stabilnosti, a Adin do toga dolazi posebnom pobudom zasnovanom na autentičnom i analitičkom sagledavanju čovjeka. Rezultat toga je ironična, groteskna, kritička, saosjećajna predstava humanoidnog u okviru skulpture ili crteža. Adin figurativno, donekle, oslobađa anatomskih i proporcijskih zadataka, a sve u korist što veće uvjerljivosti opisanog karaktera, formirajući najintezivnijeg predstavnika izvjesne grupacije.

Kako bi na što bolji način uputio i ubijedio posmatrača, kombinuje gradivnost i karakternost subjekta, ne suprostavljajući se materijalu, već podržavajući ga i sudjelujući s njim, pritom definišući najbolji mogući kompromis između materijala i forme. Adinove skulpture odišu skladom emocionalnog, estetskog, materijalnog i autorskog, i što je najoptimističnije, on njeguje izraz koji teži očuvanju ličnog stvaralačkog identiteta, što je u sveopštoj eksponiranosti i deficitu vremena dragocjena pojava.