Umjetnost je tu da dijeli packe

Zbog uspeha filma koji govori o tri ljubavne priče, u periodu od tri decenije, u mestima koja su opterećena nasleđem iz prošlosti, možemo i mi pomalo da se ponosimo, budući da je reč o hrvatsko-srpsko-slovenačkoj koprodukciji, te da u filmu igra i Mira Banjac. Srpska premijera još nije zakazana.

* Pre odlaska u Kan kazali ste da se nadate da će projekcija na ovom festivalu doprineti stavljanju u fokus hrvatske kinematografije. Nagrada je učinila i mnogo više. Šta hrvatski novi talas nudi Evropi?

– Ono što je meni u fokusu je stavljanje filma i filmskog jezika u krajnje aktivnu poziciju u observaciji svijeta oko nas. Svi ovi naši krajevi su sve samo ne dosadni i mislim da je vrijeme da filmska umjetnost nadigra realnost, da je korigira, da se suoči sa svim negativnostima koje bujaju poput gejzira. Film ne smije biti pasivna, isključivo zabavljačka umjetnost, publika se mora osjećati prozvanom, aktiviranom jer tako film pokazuje svoju najveću snagu kao najkomunikativnija grana umjetnosti. Hrvatska i Balkan su vrelo tema i bit će zanimljivo gledati kako se razvija level 2 koji je upravo počeo.

* Sa kojim predrasudama se hrvatski film bori, pre svega kod kuće?

– Imate onu tezu iz 90-ih, „srpski film je dobar, hrvatski nije“ što je plod pozicije autora u tim godinama. U Srbiji su se tad hrabro radili filmovi protiv režima, a u Hrvatskoj je vladala autocenzura autora koji su se htjeli dodvoriti režimu. No, toj priči je kraj, danas su filmovi i u Srbiji i u Hrvatskoj na sličnoj autorskoj liniji. Ono što je bitna stvar za Hrvate jest da se moraju suočiti sa svojim manama, da nema šanse da se rade turistički filmovi koji glorificiraju zemlju već upravo suprotno, da je poput žileta analiziraju i da ukazuju na mane ne bi li bila bolja. Nešto slično što je davno Michael Haneke napravio od Austrije…

* Izjavili ste da je „Zvizdan“ vaš najličniji film. Šta vas je inspirisalo da snimite priču o modernom Romeu i Juliji?

– Unutar vlastite obitelji, okruženja, pa kasnije i u detaljnom analiziranju okoline stalno sam se susretao sa ukazivanjem na one „drugačije“, bilo da je riječ o drugoj nacionalnosti, religiji, itd. Sve to je plod povijesnih tekovina koje su krajnje negativne i koje su ostavile ljude na Balkanu da se koprcaju u njemu. Ovo je moj osobni pogled i sukob s takvom poviješću, jednostavno se mora sve dići na neki novi nivo ljudskog djelovanja, na više humane principe, inače će Balkan zauvijek ostati tupa, gluha i nadasve nebitna močvara gdje su bitnije nacije i pripadnost nego ljubav, oprost i suosjećanje. „Zvizdan“ je moj autorski atak na povijest i mislim da se u svakoj sekundi filma to osjeća.

* Obično kažete da vaši filmovi predstavljaju ogledalo koje postavljate pred hrvatsko društvo. Šta se ogleda u „Zvizdanu“?

– U tom ogledalu se vide ljudi koji se boje voljeti i koji će rađe posvetiti svoje tužne živote mržnji, netrpeljivosti i preziru. Ja sam prvi koji će se boriti protiv Hrvatske koja diže zidove, koja hoće biti „čista“ zemlja gdje nema niti Srba, niti Židova niti crnaca. To me previše podsjeća na neke događaje iz sredine 20. vijeka koji nikome nisu donijeli dobroga, štoviše donijeli su monstruozne zločine. Hoću da se ljudi koji funkcioniraju po tom principu pogledaju u tom ogledalu i da osjete koliko su mali. Najavio sam da je ovo film koji je jako nježan, a izazvat će buru reakcija. I tako i jest, svi su uznemireni jer se, zamislite, pojavio iz Hrvatske ljubavni film koji je napravio najveći uspjeh od kako je Hrvatske. Ljubavni film? To je po njima izgleda jaaaaako opasno…

* Bez obzira na to što je od rata prošlo 20 godina, čini se da je tema filma u poslednje vreme sve aktuelnija…

– Ako se ovi krajevi ne podignu na spomenuti viši nivo, povijest bi se mogla ponoviti, pa bi se mogao dogoditi neki novi izljev bijesa i mržnje, neki kompjuterski rat možda, a mislim da svatko tko je iskusio 90-e to ne želi nikad više. Stalno se nešto kuha u ovom balkanskom loncu, a mislim da je pravi put puno jednostavniji, treba jednostavno udosadniti ove zemlje, napraviti ih mirnim, ugodnim i tolerantnim mjestima za život, tek tada ovi krajevi će postati zanimljivi po humanoj liniji, a ne po mjestima na koje svijet ukazuje kao barbarskim i nepomirljivim dijelom Europe.

* Da li je danas moguće snimati film na prostorima nekadašnje Jugoslavije a ne baviti se politikom?

– Politika se uvukla u kožu svima i bježati od nje je apsolutna negacija realnosti i eskapizam na kojem bi pozavidjeli i holivudski kuhari. Ono što film treba je staviti politiku gdje joj je i mjesto, mislim da sve to treba hrabrije analizirati i svakodnevno se obračunavati. Političari su na Balkanu napravili novu kastu gdje oni uhljebljeno i ugodno životare dok narod najčešće trpi njihove pizdarije. Da smo od 90-ih imali normalnije političare, dogodilo bi se puno manje užasa, jada i tužnih ljudskih sudbina. Umjetnost je tu da dijeli packe i političarima i svima onima koji su zastranili, a ne da bude poslušan klaun koji zabavlja na dvoru i koji je simpatičan i bezopasan. Bio sam u Beogradu s mladim ljudima koji pokušavaju da spase kino „Zvezda“, e to daje nade da postoje klinci koji razmišljaju svojom glavom mimo konformizma i potkupljivanja. Umjetnost je kao i religija kad je čista, također duhovna oblast koja je iznad materijalnog svijeta i koja svojim progresom drži ovaj svijet da ne potone u zaglupljujući materijalni ponor.

* Govorili ste da se kroz filmove obračunavate sa svim negativnim tekovinama istorije na ovim prostorima. Da li se nešto promenilo od vašeg prvog filma „Blagajnica hoće ići na more“ u odnosu vladajuće mase prema drugačijem pojedincu?

– Najtužnije je što vidite da su pomaci ili premali ili ih nema. Bilo je zanimljivo kad smo 11 godina nakon filma „Fine mrtve djevojke“ izašli s predstavom baziranom na filmu. Nekako smo se nadali da su se stvari ipak malo pomaknule, no vrlo brzo smo shvatili da je to samo kozmetika. Očito je oduvijek nešto u ljudima da se iživljavaju na drugima, to je nešto protiv čega ću se uvijek boriti, nitko nema prava da bude iznad drugog ljudskog bića. Cijelo društvo je bazirano da sije strah u ljude, da ih plaši i tu služe takvi „drugačiji“ kao model za iživljavanje. Onog momenta kad se ljudi oslobode u sebi, kad maknu strahove u sebi, onda ih nikakvo društvo ne može više zaustaviti.

* Premijere u Hrvatskoj i Srbiji tek vas čekaju. Kakve reakcije očekujete?

– Ja sam s ovim filmom miran, to je moja slika svijeta koju mislim da će puno ljudi osjetiti. Najiskrenije sam se filmom borio za neki novi put i veselim se pokazati ljudima koliko film može biti aktivan.

* Trilogiju Sunce nastaviće „Zora“. O čemu je tačno reč?

– Namjera mi je u Trilogiji sunca suprotstavljati najviše i najniže ljudske porive, poput ljubavi i mržnje u „Zvizdanu“. U „Zori“ želim konfrontirati jakost emotivnih spona između ljudi te pohlepu kao jednu od najstarijih i najnižih ljudskih poriva i to kroz jedan sasvim novi filmski jezik.

Svetska premijera filma „Pored mene“ u Puli

U okviru Hrvatskog programa Pulskog festivala među 14 dugometražnih ostvarenja koja će se takmičiti za glavne nagrade, naći će se i nekoliko manjinskih koprodukcija, od kojih dve srpskih reditelja – „Ničije dete“ Vuka Ršumovića i „Bićemo prvaci sveta“ Darka Bajića. Zanimljivo je da će na 62. izdanju prvi put biti održana jedna svetska premijera u sklopu Međunarodnog programa, i to filma „Pored mene“ Stevana Filipovića. Ovaj film deo je takmičarske selekcije sa još 13 ostvarenja, među kojima je i kanski pobednik „Dipan“ Žaka Odijara. Među brojnim gostima koji će se naći u slavnoj pulskoj areni, biće i reditelj Srđan Dragojević.