I sam se zapitam: jesam li isti čovjek nakon što sam posve deziluzioniran i nakon što su ideali isparili u čemeru ožalošćenih ljudi u opkoljenim gradovima u antijugoslavenskim ratovima, putem kojih se Jugoslavija ružno strmoglavila u barbarizam? Nije toliki problem što je nema, koliko je poražavajuće kako je nestala.

***

Živio sam do „sarajevske Olimpijade“ u Sarajevu, pa se 1984. preselio u Beograd, kako bi u Palati Federacije na Novom Beogradu i u zgradi SSIP-a obnašao niz dužnosti, jer ja jesam jedan od onih koji su Jugoslaviju živjeli punim plućima.

***

Mene je „umiranje na rate“ Titove Jugoslavije sustizalo već u saveznim organima u Beogradu, pa potom i definitivno sustiglo u Ambasadi SFRJ u Bonnu, u kojoj sam – igrom zlehude sudbine – bio posljednji savjetnik za štampu i kulturu. Kao sveučilišni profesor strogo razlikujem pojmovno i sadržajno historiju, historiografiju i povijest, pa mi se čini kako je cjelokupna jugoslavenska historija (1918-1992) bila historija međusobnog deziluzioniranja srodnih kultura, što je pristrasno propratila lažljiva historiografija, dok su još uvijek rijetki respektabilni povjesničari.

***

Čitatelji Danasa znaju da sam poslije disolucije SFRJ ostao u „zemlji službovanja“ kao izbjeglica i „apatrid“, te da sam skoro dva desetljeća radio i na „bauštelama“ i u tvornicama do podne, kako bih se dopisivanjem s prijateljima putem medija na prostorima bivše SFRJ bavio poslije podne.

***

Objavio sam po povratku u BiH u knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Off Set, Tuzla, 2012.) kako sam protrčao kroz vlastiti život i Jugoslaviju, jer sam htio da moja djeca koja su ostala u NJemačkoj znaju i tko su i što su. A nenapisana sjećanja su varljiva, pa nestaju.

***

I ja se tek kroz maglu sjećam iz ranog djetinjstva u jednom selu uz sam rub Mostarskog blata oca kojeg u pravilu nema na crkvenim svetkovinama, jer su oni koji su „bili u Partiji“ slabo obilježavali Božić i Uskrs, što je opet bilo iznimno važno mojoj pobožnoj i strogoj majci i naglašeno etičnoj baki, očevoj majci.

***

Uz njezinu pomoć naučio sam čitati davno prije polaska u školu, pa sam važio maltene za čudo od djeteta („Wunderkind“). I otac je u tomu posredno imao važnu ulogu, jer bi sa svojih putovanja unosio čitave biblioteke knjiga u našu kuću.

***

Baka se, inače, opismenila u izbjeglištvu u Slavoniji, kuda je odvedena kao dijete u okviru akcije spasavanja gladne hercegovačke djece 1916/1917. koja se s razlogom veže za fra Didaka Buntića, prvog hercegovačkog prosvjetitelja.

***

Za postati radoznalim bili su važni iznimno i rođaci u Sarajevu, kod kojih sam boravio i po više mjeseci tijekom ferija. Nažalost, u Sarajevu živi danas tek par starijih srodnika, čija su djeca rasuta u posljednjem ratu i po Europi i Australiji, pa se viđamo samo na hercegovačkim i sarajevskim grobljima.

***

U stigmatiziranom hrvatskom kraju u BiH, kakav je bio moj širokobriješki poslije Drugog svjetskog rata, mi smo kao obitelj bili u neku ruku politički povlašćeni, jer je moj otac odveden kao 17-godišnji dječak u partizane da bi potom bio primljen u SKJ i u rodnom kraju vodio do pri kraj života sve političke i infrastrukturne projekte koji su se ticali putova, asfalta, izgradnje škole, vodovoda, telefona …

***

*Živjelo se i radilo teško, ali su u još težoj situaciji bili naši susjedi i rođaci, koji su u znoju lica svog teško radili i na njivama, i u poduzećima kako bi školovali svoju djecu, ili su odlazili u „gastarbajterstvo“ u NJemačku, nepravedno žigosani „ustašama“.

***

Istini za volju, i u našoj kući se ispotiha govorilo za majčinu braću „kleti Mile i Martin“, jer su i oni bili među „nestalim u stoljeću“ (Ivan Lovrenović). I danas se s nelagodom prisjećam odsustva empatije prema majčinoj tuzi, ali mi je i to pomoglo da se kao profesor na kompleksniji način bavim kritičkom kulturom sjećanja.

***

U dekonstrukcijama i reinterpretacijama novije historije u mojemu Zavičaju razlikujem te mahom čestite ljude i tragičare, koji su skupo platili i tuđe i vlastite iluzije o „hrvatskoj državi“ i u ratu 1941 – 1945. i u ratovima 1991 – 1995, od onih koji se pomodarski furaju na „desnilo“. U konačnici, učim moje studente – na tragu Jaspersovog razumijevanja krivnje – kritičkoj kulturi sjećanja, pa razlikujem „ustaše“ iz 1941. od „ustaša“ iz 2018.

***

Mi smo i u Mostaru, i u Sarajevu, i u Tuzli u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća živjeli rijetke idilične momente u vlastitoj historiji, te ubrzane modernizacije i lagani izlazak iz predmodernog doba, što se sve odrazilo i u normalnosti sklapanja tzv. mješovitih brakova (u Mostaru ih je pred zadnji rat bilo circa 18%).

***

Uostalom, veoma sam ponosan na brak s majkom moje djece Dušankom Lasić, rođenjem Skulić, krasnom ženom koju i ne zaslužujem, rođenom u Paniku u Istočnoj Hercegovini i odraslom u Boki Kotorskoj. Igrom slučaja, uz Prvi maj ove godine obilježavamo 40. obljetnicu braka, kojeg je ona čuvala i očuvala.

***

U BiH se prije 40 godina, kad smo se prvo voljeli pa potom pitali o nacionalnosti, radilo o zaživljavanju elemenata nacionalne jednakopravnosti unutar nje i jednakopravnosti SR BiH unutar SFRJ. Vrhunac te borbe za ugled bila je „sarajevska Olimpijada“, pa je posve logično što smo i mi koji smo radili za Olimpijadu i u saveznim organima u Beogradu tražili za BiH jednakopravnost unutar SFRJ.

***

Bili smo ponosni na ljude poput pokojnih DŽemala Bijedića i Branka Mikulića, a ta dvojica bi mogla biti i danas uzorima u BiH, jer su bili i ono što su rođenjem u nacionalnom pogledu, i samosvjesni Bosanci i Hercegovci i Jugoslaveni. Ali, u međuvremenu se u BiH sve temeljito zaboravilo, pa na ove ljude podsjećaju tek rijetki poput profesora Husnije Kamberovića ili mene.

***

U ovom je kontekstu moguće razumjeti zašto sam prekinuo kontakte s mnogim bivšim lažnim prijateljima, kako s onima koji slijede isključivo nacionalne logike, tako i s onima koji se neskriveno zalažu za građansku, a u stvari za unitarnu BiH, baš kako se Milošević svojevremeno zalagao za „modernu Federaciju“ misleći na „Veliku Srbiju“.

***

Hoću reći kako sam podjednako distanciran i od političkih budalaša „s desna“ i onih „s lijeva“, jer sam takvo što bio dužan i obitelji i prijateljima i u BiH i u SFRJ. Žalosti me što i u Beogradu, kao i u Zagrebu, malo tko razumije BiH, pa se jedni utrkuju tko će više osporavati BiH, a drugi tko će biti veći lažni „prijatelj Bosne“ (Ivan Lovrenović).

***

Da, bio sam, čak, i oficijelno mladi marksista, jer je moje prvo zaposlenje bilo u Marksističkom studijskom centru u Sarajevu. I danas držim i te kako do Marxovih „Ranih radova“ i do njegova tumačenja nastanka viška vrijednosti i klasnih borbi. Nije bio problem što smo u prošlom sustavu puno čitali Marxa, nego što smo malo znali o „iskušenjima neslobode“ (Ralf Dahrendorf), o pluralnim demokracijskim praksama i političkim teorijama izvan marksističkih krugova i kružnica.

***

Radeći u Marksističkom centru i počeo sam sricati prve tekstove, koji su me preporučili pokojnom Branku Mikuliću da mu budem „šef kabineta“ sa samo 29 godina, što je potom odredilo moju životnu putanju.

***

Dakako, i danas sam ponosan što sam bio „šefom kabineta“ predsjedniku Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo ’84, jer se radilo o najvišem civilizacijskom uzletu u BiH. Malo ih je, ali ima još živih ljudi koji umiju cijeniti što sam napisao za RABIC-ovu fotomonografiju o uspješnoj organizaciji XIV ZOI. Takvi su i gosp. Ahmed Karabegović, koji je bio generalni tajnik XIV ZOI, i Bogić Bogićević, koji je u vrijeme ZOI bio članom Izvršnog odbora OK ZOI, da spomenem samo njih dvojicu.

***

No, BiH je i definitivno postala „zemljom zarobljenog uma“, pa se zaboravilo i na Branka Mikulića i druge zaslužne ljude, a kamoli neće na nekog tamo Brankova „šefa kabineta“. O pokojnom Branku Mikuliću (umro je 12. 04. 1994) ostavio sam traga u malenoj knjižici „U sjeni Branka Mikulića“ (HKD Napredak, Sarajevo, 2015). O Mikuliću u Sarajevu danas svjedoči tek uličica na Dobrinji.

***

Pitao me „hoću li s njim u Beograd“, pa sam u jesen 1984. postao savjetnikom Predsjedništva SFRJ, raspoređen u „Bosanski kabinet“ u Palati Federacije, da bi potom opet s Mikulićem, samo dvije godine kasnije, prešao i u Savezno izvršno vijeće i obnašao ulogu savjetnika predsjednika SIV-a.

***

Još u to vrijeme je Beograd otvoren grad, za zaljubiti se, pa se to i meni dogodilo kao i stotinama tisuća pridošlica prije mene. Za moju obitelj bio je to najsretniji period u našim životima. Lijepo nam je bilo i u Vladetinoj ulici, uz Tašmajdanski park, u 32 kvadratna metra, pa potom i u prostranijem stanu u Bloku 29 na Novom Beogradu.

***

Nažalost, Beograd se nedugo po našem dolasku počeo proružnjavati. Mi došljaci smo u vremenima mitinga, memoranduma i paškvila protivu svih drugih u zajedničkoj državi prepoznavali lakše od naših beogradskih prijatelja ove vrste anomalija. Mnogi Srbi su u tim vremenima olako poklekli lobotomiji, pa će ih potom slijediti i svi drugi u velikom „Jonesovom eksperimentu: kako postati nacista u pet dana“, da se gorko našalim.

***

Najporaznije je, ipak, bilo što su Srbi kao većinski narod u SFRJ masovnije povjerovali u priču kako su izgubili u miru sve ono što su dobili u ratu. Uslijedilo je otkliznuće u sramotne narative i u ratne avanture. Još uvijek mi je neshvatljivo koliko se u Beogradu potrošilo društvene energije da bi se putem tzv. politike zgađivanja („containment policy“) bliskih kultura i naroda proizvelo teško stradanje baroknih i renesansnih gradova poput Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva, pa i Mostara, u kojemu danas živi tek petina predratne srpske populacije.

***

Nisam ponosan što mi je zapala dužnost biti i „šefom kabineta“ u Beogradu još jednom političaru iz BiH, onomu koji je uoči smrti Jugoslavije obnašao dužnost potpredsjednika i predsjednika Predsjedništva SFRJ. Ostat će u mojim zapamćenjima da sam ja njemu otkazao suradnju, a ne on meni.

***

Bio sam potom i posljednjim savjetnikom za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu, čime se, također, ne ponosim, jer je u ratnim uvjetima takvo što bila mission impossible. Da, bio sam loš „attache“ za kulturu unatoč silnim pripremama u SSIPu, jer kulturna diplomacija je bila kolateralna žrtva gruvanja topova. Ne kaže se slučajno, dok kanone govore, Muze šute! Biti jugoslavenski diplomata u ovim vremenima je bila „kazna Božija“ i posebice ako ste bili privrženik Ustava SFRJ iz 1974.

***

Čitateljima Danasa bi moglo biti zanimljivo podsjećanje da sam u pismenoj ostavci na dužnost posljednjeg savjetnika za štampu i kulturu u jugoslavenskoj ambasadi u Bonnu, datiranoj 27. travnja 1992, dakle u danu kada je proklamirana skalamerija zvana Savezna Republika Jugoslavija, iliti SeReJa, napisao da ona više „nije moja zemlja“, jer je moja zemlja isparila u plamenu.

***

U pokojnoj čestitoj „Borbi“, objavljena je ovim povodom vijest s naslovom „Bonska ambasada postala konzulat“ i podnaslovom „Iz diplomatske službe istupili otpravnik poslova Drago Trbojević i savetnik za štampu i kulturu, mr. Mile Lasić“. Potom se u Borbi poručilo kako je time „Ambasada u Bonu praktično svedena samo na njeno konzularno odeljenje“, što i nije bilo daleko od istine. Bio sam, dakle, do posljednjeg dana postojanja SFRJ jugoslavenski diplomata.

***

U knjizi „Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ izložio sam nenašminkanu verziju „smrti Jugoslavije“ čovjeka koji je „živio Jugoslaviju“, uvjeren u smisao njezina postojanja i njezinog opstanka, sve dok je nasilnici nisu zadavili svim raspoloživim silničkim sredstvima, pa je ubili i u ljudima poput mene.

***

Unatoč svemu još nisam posve odustao od BiH – u zemljopisnom i u kulturološkom pogledu prekrasne i u političkom pogledu tragične zemlje. U sublimiranoj formi iskazano, prvo su jugoslavensku komponentu u mojoj bivšoj identitaranoj trijadi ubila bornirana razumijevanja Jugoslavije onih koji su htjeli uspostaviti „vojno jugoslavenstvo“ u ime „Velike Srbije“.

***

Potom su i „bosanstvo i hercegovstvo“ skoro u meni ubili svi koji su golim i pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u BiH i koji ne razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu. I na kraju su i „hrvatstvo“ ubili u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine.

***

Poigravam se, naravno, sintagmom „ubilački identiteti“ (Amin Maalouf), ali slijedim teorije višestrukih identiteta i nužnost europeizacije javnih politika, polazeći od oformljenih identiteta. Oni se, pak, moraju kosmopolitizirati kako bi bilo moguće napraviti „političku zajednicu“, uče senzibilne kulturološke i konsocijativne teorije upravljanja razlikama, nadmoćne konceptima tzv. većinske demokracije u višenacionalnim zemljama, jer – iako nisu idealan tip demokracije – spriječavaju majorizacije većina nad manjinama.

***

To što sam u mojemu apatridskom izbjegličkom životu bio i radnik na „baušteli“ i u tekstilnoj tvornici i prevoditelj i novinar, te dopisnik brojnih medija i u NJemačkoj i u svijetu, uključivo i u Srbiji i u BiH, a nisam potražio „uhljebljenje“ ni unutar starih ni novih političkih struktura, čini me iznimno ponosnim. Vjerujem da sam se ovim putom i duhovno „prekalio“, kako bih postao pristojnim profesorom „europskih integracija“ i „otvorenog društva“.

***

Pišući godinama o kulturi i znanosti, njemačkoj i europskoj politici, prevodeći kapitalne tekstove o europskim integracijama, kretao sam se – i da nisam bio toga svjestan – ka zakašnjeloj obrani doktorske disertacije i sveučilišnoj karijeri. Ipak, odlučujuće je u tomu bilo što se točno prije 10 godina na Filozofskom fakultetu u Mostaru otvorio Studij politologije, pa sam se i odazvao prijateljskim pozivima da kao „punokrvni politolog“ i „eurolog“ u Zavičaju okončam vlastitu vrludavu karijeru.

***

Nisam siguran što se kolega tiče, puno je licemjera i zavisiti u akademskoj zajednici, poručuju mi neki od njih da sam „egocentrik“, jer sam nužno oslonjen na samog sebe, ali jesam ponosan što me studenti osjećaju svojim. Zbog njih i svih koji me cijene i objavio sam ovih dana knjigu eseja „Mostarsko-europske priče (2015-2017)“, u kojoj na više od 500 stranica govorim i o europskim temama i o Mostaru, te poručujem da sam među onima koji vele: „Volim Mostar – taman ‘vaki“.

***

Nedavno sam na jednom skupu govorio kako se u svim postjugoslavenskim „lažozemljama“ (Svetislav Basara), zapravo u ne-pravnim državama, i dalje razmišlja u obzorju „nacija država“, ma koliko to bio model 19. stoljeća i podrazumijevao preklapanje teritorijalnog i nacionalnog, te ignoranciju i šutnju o transnacionalnim socijalizacijama, o novom tipu (podijeljene i prenijete) suverenosti, kao i kozmopolitizaciju narativa i ambijenata i javnih politika. Ovo su sve redom važne sintagme u mojim studijama i knjigama.

***

Dakako, tragom kompleksnih teorija kozmopolitizacije pokojnog Ulricha Becka, sugeriram žurne promjene paradigme nasilja u paradigmu nenasilja u svim zemljama Zapadnog Balkana, koje su zaglavile u pretpolitičkoj moderni, pa te „prazne države“ (Dubravka Stojanović) i nemaju više šta ponuditi svojim građanima.

***

Eto materijala za scenarij – Živio sam Jugoslaviju punim plućima!

O sagovorniku

Mile Lasić je rođen 25. 02. 1954. Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Živio ranije i u Beogradu. Bio i jugoslavenski diplomata i Danasov dopisnik iz NJemačke. Član je dvaju odbora u Akademiji nauka i umjetnosti BiH: i za sociologiju, i za politologiju. Autor je brojnih politološko-sociološko-kulturoloških studija, feljtona, prijevoda i eseja, kao i 16 knjiga …

Unatoč svemu još nisam posve odustao od BiH – u zemljopisnom i u kulturološkom pogledu prekrasne a u političkom pogledu tragične zemlje. U sublimiranoj formi iskazano, prvo su jugoslavensku komponentu u mojoj bivšoj identitiranoj trijadi ubila bornirana razumijevanja Jugoslavije onih koji su htjeli uspostaviti „vojno jugoslavenstvo“ u ime „Velike Srbije“. Potom su i „bosanstvo i hercegovstvo“ skoro u meni ubili svi koji su golim i pravno-političkim nasiljem uništavali predratni način života u BiH i koji ne razumiju svoju zemlju kao višenacionalnu zajednicu. I na kraju su i „hrvatstvo“ ubili u meni svi koji su u hrvatsko ime činili zločine.

***

Najporaznije je, ipak, bilo što su Srbi kao većinski narod u SFRJ masovnije povjerovali u priču kako su izgubili u miru sve ono što su dobili u ratu.