Dorsi: Pet opakih godina muzike za ceo život 1Foto: Džordž Rodrigez

Dobro, hoćeš li ti da poteraš auto preko te litice, ili nećeš?
Džejms Daglas Morison (Melburn, 8. decembra 1943 – Pariz, 3. jul 1971)

Za razliku od Strange Days, koja je bila tematska pesma, zapravo manifest, People Are Strange je jednostavno bila pesma – Dorsi (Doors) su je izvodili od 1966, da bi u septembru 1967. godine bila objavljena kao singl. Bila je to malena pesma, srodna pesmi Alabama Song, s opuštenim, šlampavim honkitonk klavirom koji joj daruje zvuk negde između američkog cirkusa pedesetih godina prošlog stoleća i berlinskog kabarea 1929. godine. Uspela je da stigne do dvanaestog mesta top-liste.

A nije li možda – za nekog ko se u ovoj pesmi do te mere oseća kao stranac – Džim Morison izgledao previše dobro, nije li bio više nalik na otelovljenje razmetljivosti nego na stvarnu osobu? Iv Babic nije bila tog mišljenja. Upoznala ga je u klubu London fog početkom 1966. godine, da bi se 1991. osvrnula na tu prošlost, uključivši se u medijski hor onih koji su se povodom filma The Doors oglašavali na temu da li je Džim Morison Olivera Stouna pravi Džim Morison. „Smatra se da je Val Kilmer valjano poprimio Džimov izgled“, napisala je Babic, „ali šta Val Kilmer može da zna o tome kako je to kad si čitavog života debeljko, a onda iznenada jednog leta uzmeš veliku količinu LSD i probudiš se kao princ? Val Kilmer je oduvek bio princ, pa stoga ne može imati taj unutrašnji sjaj?“ Zaključila je i da Džim Morison nije bio kul: „Bilo je tako banalno dati grupi ime po nečemu što je napisao Oldos Haksli. Mislim, Vrata percepcije, kakva kičasta, štreberska ideja. Kul je zapravo bila njegova devojka Pamela Kurson“, zaključila je Babic. „Posedovala je oružje, uzimala heroin, i bila neustrašiva u svakoj situaciji… On, koji je do tada umeo samo da svaki trenutak oboji morbidnim romantičnim preterivanjem, sada je imao nekog ko je mogao da se zagleda u njega i postavi mu pitanje: ‘Dobro, hoćeš li ti da poteraš auto preko te litice, ili nećeš?'“

Ljudi su čudni

Dok slušate People Are Strange, nije teško poverovati u to da pevač zna o čemu peva. Gitara Robija Krigera glatko i samouvereno uvodi Morisona u melodiju, i deo te samouverenosti on uspeva da sačuva, sve do poslednje reči u prvoj strofi. Lica ti deluju ružno, kad si sam, biva otpevano tako da nekako proleti, lagano kao svitac, no ta lakoća nestaje dva stiha kasnije. Ulice su neravne, kad si u bedari – tu je poslednja reč bezmalo kao odsečena, kao da je licem naletela na zid, pa se sabila i zgusnula: down (Stih u originalu glasi: Streets are uneven, when you’re down – prim. prev). Tu je reč o vrlo snažnom efektu izmeštanja – koji zapravo i nije efekat, već čin, mali događaj unutar uvežbane, aranžirane, konstruisane predstave – njime se sakriva čudnovatost, istina, čitavog stiha: neko je do te mere ispao iz zgloba, da su i ulice kojima hoda ta osoba ispale iz zgloba. Neko drugi bi mogao minut kasnije proći tim istim ulicama i pritom ne primeti ništa što ne bi bilo u redu.

Kad se sledeći put u pesmi pojavi taj stih, reč down stavlja pečat na taj trenutak: lagano se odmotava kao uzica papirnog zmaja, i prestaje da znači ono što je dotad značila; pesma je opovrgla samu sebe. Do kraja će postati vesela poskočica. A ono prvo down ostaće da bruji, tutnji i odjekuje.

Dorsi su veoma često tokom oblikovanja pesama umeli da izgube kontrolu nad njima. Da li su uspevali da je vrate? Da li je to Pol Rotčild glancao muziku do apsolutnog sjaja, nepostojanog onoliko koliko to sjaj i mora da bude? Na kraju reizdanja albuma Strange Days objavljenog 2006. godine, postoje i dodatni snimci; na jednom od njih, zabeleženo je nekoliko pogrešnih početaka za People Are Strange. „Gospodo, naša nova senzacija, grupa Dors, snima novi album“, oglašava se Rotčild iz kontrolne kabine. „Idemo, ovo će biti treći snimak, dobijen množenjem, takoreći, odnosno deljenjem brojeva šest, devet i svih ostalih čarobnih brojeva, dakle snimak broj tri“. Sledi duža pauza. Kriger štimuje prelazeći prstima preko žica, a onda se začuju obrisi rifa; električne orgulje nakratko zacvile. Ponovo govor; još jednom: „snimak broj tri“. A onda usledi izuzetno topao, upečatljiv krug opisan prstima po žicama – muzički pasaž koji najavljuje ne samo buduća osećanja, buduće pesme, već i buduće živote – pasaž koji više od bilo čega drugog najavljuje početak priče znatno veće no što je pesma koja je snimljena prvi put, drugi put, dvadeset četvrti put, ikada mogla da ispriča. „Okej, idemo sad baš od ovog trenutka“, kaže Rotčild. „Ne upadamo tu, nego počinjemo odatle, jer ovo je stvarno bilo strava. Dvadeset pet“. Kriger odsvira još nekoliko mrtvih nota. „Gospodo, ovo bi mogao da bude naš konačni snimak, hajde da napravimo još jedan, smesta. Uletite pravo u pesmu, idemo, dvadeset osam, ili devet?“, „Uh, sedam“, izgovara neko. „Dvadeset sedam“, objavljuje Rotčild. I ponovo uleće Krigerova gitara, njen ton je dublji, glasniji, i nekako uvećan, ali se priča koju ti tonovi pričaju smanjila.

Kraj noći

Pojava Dorsa povukla je graničnu liniju u istoriji losanđeleskog rokenrola, Los Anđelesa i čitave Amerike. Jer, u njihovoj muzici mogli su se čuti nagoveštaji da budućnost, bliska budućnost, sadrži priče koje niko ne bi poželeo da čuje, priče za koje ljudi neće moći da se pretvaraju da ih ne čuju, i od kojih neće moći da spavaju, pošto će strepeti od svakog neobičnog zvuka, i biti zastrašeni i zgađeni sopstvenim fantazijama. Nakon Čarlsa Mensona, ljudi će moći da ponovo odslušaju The End, Strange Days, People Are Strange i End of the Night i čuju nešto nalik na najavu onoga što je Menson učinio, kao nešto što je trebalo da primete i ranije, i kao nešto što se u dubljim slojevima muzike zaista i primećivalo.

U svom prvom izdanju iz 1971. godine, pre no što je cenzurisana, knjiga Eda Sandersa Porodica: Priča o Udarnom bataljonu Čarlsa Mensona nudila je portret Los An đelesa koji je u svojim potajnim snovima zamišljao sebe kako pliva u vlastitoj krvi. Taj grad je predstavljen kao grad pun ljudi koji su, kad su se ujutro devetog avgusta 1969. godine probudili i saznali da su na adresi Sijelo drajv 10050, Šeron Tejt, Džej Sebring, Vojtek Frikovski, Ebigejl Foldžer i Stiven Perent masakrirani u kući koju je Šeron Tejt, tada u osmom mesecu trudnoće, delila sa svojim suprugom Romanom Polanskim – ubijeni, kako će se ispostaviti, po Mensonovom nalogu, rukama pripadnika njegove grupe, pri čemu je Perent bio ubijen iz pištolja, dok su ostali zadobili sveukupno više od stotinu uboda nožem, da bi potom njihova tela bila ostavljena u zagonetnim položajima koji su sugerisali da je reč o ri tualu neke nepoznate crkve – osetili snažnu želju da potrče u kupatilo kako bi oprali ruke. Nevažno je bilo to što je sledećeg dana rano ujutro vođa kulta zajedno sa svojim sledbenicima nasumično odlučio da ubije i bogati bračni par, Rozmari i Lina LaBjanku, i po zidovima ispisao HELTER SKELTER, naslov pesme Bitlsa (Beatles) koju je Menson protumačio kao poziv na apokalipsu, ili to što su nešto ranije iste godine, na albumu 20/20, Bič bojs objavili i pesmu Never Learn Not to Love, za koju su kao autori bili potpisani D. Vilson/Čarls Menson, kao ni to što je ta pesma, jedna od mnogih koji je Menson ranije pokušavao da snimi, imala prvobitni naslov Cease to Exist (Prestani da postojiš – prim. prev). Precizni detalji zločina toliko su čvrsto bili povezani sa nekom paralelnom stvarnošću da su ih ljudi oberučke prihvatili kao dokaz da, u socijalnom smislu, ti zločini nisu bili stvarni; očajanje s kojim su ljudi fetišizovali činjenice o tom užasnom događaju pokazivalo je da njihovo poricanje svake mogućnosti da to što se zbilo ima ikakve veze s njima nije verodostojno.

Zločini mnogo gori, manje očigledni, teže razaznatljivi i znatno uobičajeniji od ubistva oca i silovanja majke krili su se u pesmi The End; zbog toga su odista zastrašujući stihovi u kojima pevač posećuje svoju sestru i svog brata, a mi pritom ne znamo da li on to samo želi da proveri da li spavaju, ili da se uveri da se nikad neće probuditi. No čak je i to bilo nekako previše jasno ocrtano, previše određeno. Istinske tamne dubine te pesme jesu one koje se kriju u oklevanjima, u talasima ritma, u punoj lepoti tona kojim Džim Morison oblikuje pojedine reči – noći, umreti, bezobalni, ruka – ili u onim trenucima kad se čini da ga stih koji je napisao čini samouverenim, vidovitim, tako da iz toga nastaju rečenice tako lepe da bi mogle i da glatko kliznu pokraj vas, ostavljajući osećaj mira, a ne rata. Kraj svega što postoji.

U leto 1969. godine ljudi su ponovo preslušavali albume Dorsa i govorili: „Da, sve je to bilo tu“. A zapravo i jeste. Pritom ne mislim na Vrata percepcije. Ime grupe bilo je sadržano u prvoj pesmi na njenom prvom albumu – Break on Through (To the Other Side). Nije to bila neka velika pesma. Uz svu maštovitost svog silovitog rokenrol zamaha, bila je jednodimenzionalna kao kakva antiratna protestna pesma. Ali je zaista verovala u svoju poruku, i bila deo onoga što ćete pronaći kad budete provalili Vrata.

Dorsi nisu „ljubavna ekipa“

„Zaista je šteta što Dorsi nisu nastupili u Montereju“, rekao je dissk-džokej Tom Donahju na radio stanici KMPX iz San Franciska, koja je emitovala reklamu za album The Doors od dana kad je objavljen, šest meseci ranije; Donahju se po završetku pop festivala u Montereju, u junu 1967. godine, zapitao zašto tamo nije bilo Dorsa, premda je to na izvestan način bilo sasvim logično. „Ovo je Ljubavna Ekipa!“, rekao je jadni, tada još živi Otis, tokom svog nastupa na ovom festivalu. Dorsi nisu bili ljubavna ekipa. Istina, teško da su mogli da ponude jeziviju pesmu od Ball and Chain, koju je izvela grupa Big Brother and the Holding Company, ali su Dženis Džoplin i njeni momci bili simpatični hipiji širokih osmeha i otvorenih srca, bez obzira na to što su dvoje njih bili narkomani.

Tokom vikenda, neposredno pre pop festivala u Montereju, Dorsi su nastupili na KFRC festivalu fantazije na Čudesnoj planini, održanom na planini Tamalpe u Marin Kauntiju. Događaj je upriličila jedna lokalna radio stanica iz San Franciska kao pokušaj organizovanja festivala koji bi bio izraz prkosa prema losanđeleskim magnatima koji su organizovali Monterej. Dorsi su nastupili usred popodneva, pod jarkim suncem, uz Sids (Seeds), garažni bend koji će potonjih godina biti cenjen zbog svog primitivnog minimalizma koji je uhvatio duh panka čak i pre Studžisa (Stooges), i uz Every Mother’s Son, štrebersku, brzo zaboravljenu grupu koja je imala hit pod naslovom Come on Down to My Boat.

Usred popodneva, sunce je još sijalo punim sjajem, ali dok su Dorsi bili na pozornici činilo se kao da ga je prekrio oblak. Nakon ubrzanog, repetitivnog ritma Sidsa u pesmi Pushing Too Hard, polovina pesama koje su izveli Dorsi delovala je izolovano, nasukano. Ne sećam se da li su izveli i End of the Night – verovatno nisu, pošto su to retko činili. Ali je upravo ta pesma, više no ijedna druga, u sebi sadržala istoriju onog što će uslediti, pošto je za tim nečim tragala po mraku, kao krtica kroz zemlju.

End of the Night imala je početak sličan pesmi Gypsy Woman grupe Impressions: silazni krešendo Robija Krigera koji je gasio svetla, i kao odgovor tome, tri niza tonova Reja Manzareka koji kao da su sugerisali da je sve vreme čekao na to. Kao i u mnogim drugim Manzarekovim nastupima, i tu se mogu nazreti sećanja na ponoćne maratone filmova o nakazama, ili, još neposrednije, odjeci muzike napetih serija iz pionirskih dana televizije, i ta sećanja istog trenutka dobijaju nadgradnju. Istog trenutka kad vam se učini da prepoznajete aluzije, ta vas muzika povede sasvim drugim putevima, bližim pesmi The Endless Sleep Džodija Rejnoldsa, na primer, ali sporijim, naglašenije samouverenim, odlučnim nepristajanjem na bilo kakav mir.

Za samo nekoliko sekundi, pesma uranja pod površinu vode. Morison pliva kroz nju, zaveslaj po zaveslaj, osećajući među prstima talase plime. Silazna fraza gitare ponavlja se sve dok ne bude razvejana kanonadom Džona Densmora. Srce te pesme skriveno je u načinu kojim Morison jednostavno, tiho, peva njen naslov, četiri puta, najpre u sredini, a onda i na kraju. I svaki put, kad te reči otpeva i četvrti put, pesma se otelovljuje i rastače u njegovom pevanju, kao da nikad nije ni bila tu, kao da su ona prva tri, znatno jasnija izgovaranja te fraze bila samo privid. Kraj noći kraj noći kraj noći kraj noći: pesma postaje nalik na lobanju koju pevač može da podigne i drži naspram svetlosti, sve dok u Blejkovim Znamenjima nevinosti jasno ne ugledate njegovog Tigra (Znamenja nevinosti / Auguries of Innocence i Tigar / The Tyger poznate su – ova druga verovatno je i najpoznatija – pesme Morisonovog velikog učitelja, engleskog romantičarskog pesnika Vilijama Blejka, 1757-1827 – prim. prev).

Tri dana mira i muzike

Nešto manje od nedelju dana nakon masovnog ubistva u Sijelo drajvu 10050, u Vajt Lejku, država Njujork, otpočeo je „Vudstok festival muzike i umetnosti: tri dana mira i muzike“. Da je svet u to vreme znao da je masakr počinjen nad Šeron Tejt i njenim gostima bio delo jedne hipi komune, ekipe koja bi u Vudstoku bila dobrodošla i osećala se kao kod kuće, medijsko izveštavanje o hipi komuni od nekih 450.000 ljudi, nakratko stvorenoj u Vudstoku – bilo je tu približno isto onoliko Amerikanaca koliko ih je u tom trenutku bilo u Vijetnamu – možda bi bilo nešto manje blagonaklono. Ovako, vodeći dnevni listovi s nevoljnim strahopoštovanjem čudili su se miru koji je tamo vladao, časopis Lajf žurno je objavio specijalno izdanje, dok je cenjeni Maks Lerner slavodobitno najavio „prekretnicu kad je reč o svesti koju različite generacije imaju jedne o drugima i o sebi“. Legenda o Vudstoku ostala je nenarušena i neukaljana. I nikad nije dovedena u vezu s Mensonom. Čak ni događaj koji je usledio krajem 1969 – izvorno nazvan Vudstok vest, a upamćen kao katastrofa Rolingstounsa (Rolling Stones) u Altamontu – nije bacio senku na magiju Vudstoka. Godine 1970, dokumentarni film o tom festivalu prikazivan je širom sveta. Godine 1989, demonstranti na trgu Tjenanmen, pre no što će biti pobijeni, okupili su se oko replike Kipa slobode i izjavili reporterima da je Tjenanmen „naš Vudstok“.

Dorsi nisu nastupili ni na Vudstoku. Ali se njihovo prisustvo moglo osetiti u Sijelo drajvu 10050, na temelju onoga što su ranije govorili, nastojeći, kao i svi drugi, da se izmigolje iz stiska aktuelnog trenutka.

Mistični Morison
Džejms Daglas Morison (James Douglas Morrison; Melburn, 8. decembra 1943 – Pariz, 3. jul 1971), američki pevač, tekstopisac, pisac i pesnik, bio je pevač i vođa rok grupe Dorsi i smatran je za jednog od najharizmatičnijih pevača u istoriji rok muzike. Takođe je i autor nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova. Morisonova smrt u 27. godini zaprepastila je njegove obožavatelje. Okolnosti njegove smrti i tajna sahrana bile su predmet beskrajnih glasina i igrali su značajnu ulogu u mistici koja nastavlja da ga okružuje.
Vrata percepcije
Popularna i uticajna smerička rok grupa – Dorsi (The Doors), osnovana 1965. u Los Anđelesu. Prvobitnu postavu činili su klavijaturista Rej Manzarek, gitarista Robi Kriger, bubnjar Džon Densmor i pevač Džim Morison. Za muziku jednog od najkontroverznijih bendova, najviše zbog Morisonovih tekstova koji su bili socijalni, psihološki i pod uticajem politike, od njegovog raspada 1970, i od Morisonove smrti 1971, postao je još veći. Grupa je objavila šest studijskih albuma (The Doors, Strange Days, Waiting for The Sun, The Soft Parade, Morrison Hotel i L. A. Woman) i ostavila nezaboravni trag svojim mnogobrojnim i često kontroverznim koncertnim nastupima kojima su učvrstili legendu o Džimu Morisonu.

Umesto zamorne faktografije, tabloidnog senzacionalizma i sumnjivog misticizma, Grejl Markus nudi uzbudljive i duboke kritičke i kulturološke uvide, čime ubedljivo potvrđuje kako svoj status jednog od vodećih svetskih rok kritičara i istoričara kulture, tako i neprolaznu vrednost poezije Džima Morisona i muzike grupe Dors – navodi prevodilac Zoran Paunović u uvodu za knjigu „Dorsi (Pet opakih godina muzike za ceo život)“, koju je nedavno objavio beogradski Clio.

Već podnaslovom knjige („Pet opakih godina muzike za ceo život“) posvećene američkoj rok grupi The Doors, Markus predočava razlog svoje fasciniranosti ovim bendom, ali i način na koji pristupa pisanju o njemu. U središte čitalačke pažnje neće biti stavljen ni mit oko Dorsa, ni veo misterije kojim su obavijeni, niti kult smrti Džima Morisona, odnosno doba čijom se personifikacijom on neretko smatra. Ovoga puta biće reči najpre – o muzici.

Kaže Salman Ruždi da „niko ne čita pesmu poput Grejla Markusa“. Markus nastoji da pruži odgovor na pitanje, kako to da četrdeset godina nakon raspada grupe i Morisonove smrti, i dalje nije moguće provesti dva sata u vožnji, a ne čuti na radiju bar jednu njenu pesmu? Kako to da je bend koji je postojao svega pet godina do danas ostao slušaniji od gotovo svih koji su stvarali u istom periodu? Markus odgoneta kako je duh Dorsa ostao netaknut zubom vremena, te njihova muzika i dalje treperi od straha koji je u njihovo vreme lebdeo nad zemljom ne tako davno pogođenom ratnim užasima.

Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje odlomke iz ove knjige. Oprema teksta je redakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari