Foto: Privatna arhivaU posljednje vrijeme sam jako zabrinut. Čovjek kao da ama baš ništa ne uči iz prošlosti. A poruke iz prošlosti treba pažljivo osluškivati. Kako ćete se prema njima odnositi, zavisi od vašeg karaktera, odgoja, poimanja stvari. Tu na red dolazi vječito pitanje: je li čaša polupuna ili poluprazna?
Moj Dajo (dajdža, ujak) jednom je to lijepo sažeo: „Od lijepog treba praviti još ljepše, nikako lošije!“ Pa iako u mom životu – kao ni u bilo čijem – nije sve med i mlijeko, ja uglavnom pamtim lijepe stvari. Genetika, šta li? Katkad mislim, imajući u vidu teške momente… rat, amputacija noge… da nije bilo tako, davno bih pošandrcao!
***
Tu su možda jedini izuzetak sjećanja na rano djetinjstvo i pubertet. Bio sam mali i slabašan – ni danas nisam neki „tarzan“! – i zbog toga sam se osjećao inferiornim. Zato me je majka, učiteljica, već u prvom razredu premjestila u svoj razred, da me, na neki način, drži pod zaštitom. No, moram reći da to nije uvijek bilo dobro za mene. Naime, bilo joj je jako stalo da druga djeca ne misle da me propušta. Bio sam duduk (glupan) za matematiku, pa kad nešto ne bih znao, znala mi je lupati glavom o tablu. Doduše ne prejako, ali… Tada to nije bilo ništa neobično.
***
To nesnalaženje se nastavilo i u srednjoj školi. U pubertetu sam se još uvijek borio s nekim, nazovimo ih tako, „tjelesnim nesporazumima“. Osim toga, muku su mi zadavali i predmeti poput matematike, fizike, hemije, opštetehničkog obrazovanja, odbrane i zaštite… To mi baš nije išlo. Ipak, iz tog doba mi je ostalo nekoliko čvrstih, trajnih prijateljstava, s ljudima s kojima i dan-danas održavam prisne kontakte.
***
A što se tiče samog sistema školovanja – išao sam u gimnaziju – mislim da je, ako zanemarimo neke ideološke gnjavaže i gluposti, bio sasvim dobar. Ni sa cijelim tadašnjim sistemom vrijednosti nisam imao problema. Naprotiv.
***
Ja i moje šire društvo smo, barem je meni tako izgledalo, voljeli Jugoslaviju i naš model socijalizma – toliko različit od rigidnog ruskog modela, ali i zapadnjačke „dekadencije“. I, ubijeđen sam, nismo suživjeli… jedni pored drugih… nego smo živjeli zajedno.
***
Recimo, ja u razredu, pa ni kasnije, na fakultetu, nisam imao pojma koje su nacionalnosti moji školski drugovi. O lijepim drugaricama da i ne govorim. Koja bi budala o tome vodila računa?! Tako je bilo sve do pred prve „demokratske“ izbore.
***
U vezi s tim koliko smo bili naivni i otvoreni, moram ispričati jednu anegdotu. Početkom osamdesetih sam u Konjicu vodio dosta popularnu književnu tribinu. U gradić na Neretvi dovodio mnoge sjajne pisce iz cijele bivše Juge: Vesnu Parun, Miku Antića, Kiku Sarajlića, Abdulaha Sidrana, Predraga Matvejevića, Miljenka Jergovića… Nekako se u tom nizu našao i Miroslav Toholj.
***
Da, onaj Miro Toholj, koji je tada bio „samo“ mladi književnik. Objavio zanimljivu knjigu priča „Apotekarkin raj i muške stvari“ i zaintrigirao me. Elem, upoznali smo se, i tog dana u Konjicu lijepo družili. Održali solidno književno veče, prespavao je, i sutradan otišao za Sarajevo. Ni riječi o politici. On je rodom iz Hercegovine, pa sam, ne znam zbog čega, mislio da je Hrvat.
***
Zato sam se silno iznenadio kad sam ga, nekoliko godina kasnije, na osnivanju Karadžićevog SDS-a, na ekranu ugledao kako sjedi pokraj Big Bossa, pjesnika i psihića koji se „proslavio“ krvničkim granatiranjem Sarajeva! „Moj“ Miro veliki Srbin, pa još u SDS-u!
*** .
Naš tadašnji svjetonazor se može očitati u odnosu prema Titu. On je u mom kraju bio, a kod mnogih i ostao, cijenjena istorijska ličnost. Nije bio svetac, bilo je i krupnih grešaka, ali ja, kad vidim ove koji su došli poslije njega, sjetim se onog stiha: „Drumovi će poželjet Turaka…“
***
Imam tu još jedan interesantan detalj. Vidjevši kako ga odmah nakon smrti mnogi blate i pljuju – često upravo oni koji su mu se, dok je bio živ, silno dodvoravali – ja sam početkom osamdesetih napisao knjižicu minijatura o Josipu Brozu. Jednostavno, nešto se u meni probudilo protiv tolikog licemjerstva i pretvorništva. Znate, od svih „manjkavih“ ljudi, najteže podnosim šoviniste i beskičmenjake.
***
Još interesantniji detalj je što sam baš pjesme iz knjige o Josipu Brozu jedared čitao u društvu Radovana Karadžića! Naime, u sklopu proslave jedne „okrugle“ godišnjice Filozofskog fakulteta u Sarajevu održana je svečana akademija, na kojoj su stihove čitali Abdulah Sidran, Dara Sekulić, Mario Suško, Veljo Milošević i još neki poznati pjesnici. Mene su uvrstili kao mladog poetu iz Književnog kluba „Mak Dizdar“. U jednom trenutku ugledah meni nepoznatog naočitog muškarca bujne kose, pa upitah Avdu Sidrana ko je taj čovjek. On mi odgovori: „To ti je Radovan Karadžić, psihijatar. Piše za djecu. Nije neki pjesnik.“
***
Mogu misliti kako se osjećao kad je čuo kako ovaj, tada mladi pjesnik deklamuje pohvalne stihove o Titu! Elem, kasnije objavljenu knjigu „Od kolijevke pa do bajke“ sam napisao u dahu, skoro za jedan jedini dan. Evo jedne od tih minijatura, zamišljane kao Titov odgovor Staljinu:
***
1948.
Čuj, bogati!
Pa, maloprije smo travu jeli.
Zašto ne opet?!
***
Inače, na faksu sam stvarno živnuo. Odabrao svoju stvar, otarasio se dosadnih predmeta, upao u grupu ljudi sličnih afiniteta… Sarajevo je početkom osamdesetih u mnogo čemu stvarno bilo centar Jugoslavije.
***
Procvat u muzici, pozorištu, filmu, stotine kafića… I, kao kruna svega, Zimska olimpijada 1984! I da, počeo sam u časopisima objavljivati poeziju. Otvorio se jedan novi svijet. Mladoj raji danas možda zvuči čudno, ali pjesnik je tada, barem kod pametnijih cura, imao dobar rejting. Bio neka „faca“. A danas, kad objaviš knjigu, prvo te pitaju: ima li od toga neke nafake (koristi)?
***
Što se tiče jezika, nisam primjećivao neku stegu. Svako je govorio kako je navikao. Ne pamtim da je bilo nekih problema. Doduše, postojala su pravila, spominjali smo „istočnu“ i „zapadnu“ varijantu zajedničkog jezika, hrvatski jezički purizam i rogobatne kovanice kao što su: „okolotrbušni pantalodržač“ (pojas, kaiš) i „okolokućno vodenopišalo“ (oluk), ali smo se tome uglavnom smijali. Tek mnogo kasnije smo shvatili da sve to i nije tako smiješno.
***
Ja, recimo, još uvijek pišem i prevodim na nekoj miješanoj varijanti, u kojoj ima mjesta za sve riječi koje odgovaraju mom jezičkom osjećaju. To ima veze s onim što sam ranije rekao, izvjesnim žalom za vremenima kad smo, barem u mom „makondu“, živjeli skupa, a ne jedni pored drugih. Meni se taj način i dalje najviše sviđa. Meni je i u jeziku, i u životu, tijesno samo u jednoj „košulji“. Volim, recimo, narodne nazive za mjesece… siječanj, veljača, ožujak… i staru slavensku riječ kruh, koju sada neupućeni doživljavaju kao „ekskluzivno“ hrvatsku, a ona to etimološki apsolutno nije.
***
No, taj i takav život u kojem sam se dobro osjećao divljački je prekinuo rat. Mada su me moji rođaci zvali da „na vrijeme“ izađem iz Konjica, ja sam ostao u svome gradu. Tu mu je bila roditeljska kuća, posao, prijatelji… Sve. Kažem, mogao sam na vrijeme izaći, jer rat nije pao s neba.
***
„Zakuhavanje“ je počelo davno prije prvih pucnjeva. To je sve išlo polako, postepeno, s rastućom ekonomskom krizom, pojavom „narodnih“ stranaka i sve jačim uplivom crkve u javni život. Naravno, veliki obol je dala i „crvena buržoazija“, koja je počela panično „mijenjati dresove“.
***
Mene je, recimo, šokiralo kad su se i u Konjicu počeli formirati jednonacionalni kafići. Nije to bilo striktno tako, ali se osjetilo. To je meni, s mojim odgojem i pogledom na svijet, naprosto bilo nezamislivo. Moja, gradska raja – za koju se kasnije pokazalo da nije baš tako brojna – do tada se dijelila na onu koja sluša pop i onu koja preferira rok. Najniži na toj ljestvici su bili „narodnjaci“. NJih smo zaista prezirali.
***
Nekako u to predratno doba su izašle i moje prve knjige poezije. Tada sam, vidjevši da je, kako reče sjajni Đole Balašević, „sve otišlo u Honduras“, osjetio potrebu da se politički angažujem. U mom gradu, skupa s desetak-petnaest entuzijasta, učestvovao u osnivanju UJDI-ja… Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu… koje se zalagalo za mirnu transformaciju Juge u labavu, konfederativnu zajednicu. Nešto slično današnjoj EU. No, o tome ni Milošević, ali ni Tuđman, nisu htjeli ni da čuju. Oni su već, i bez oružja, vodili neke svoje ratove.
***
A u pravom ratu me je spasilo pisanje. Počeo sam voditi dnevnik. U prvo vrijeme me to pisanje nije rasterećivalo, jer sam pisao o broju granata, ranjenim i poginulim… Bila je to neka vrsta ratne faktografije. A onda sam shvatio da moram pričati SVOJU priču. Bilježiti sopstvene strahove, frustracije, tegobe…
***
Ubacio sam u njega i poeziju, odlomke iz knjiga koje sam tada, pri svjetlosti svijeće, čitao u podrumu: Hakslija, Hemingveja, Andrića… Tek tada sam, recimo, nakon neznamkojeg čitanja, zaista shvatio dubinsko značenje nekih odlomaka iz Andrićeve „Travničke hronike“ i „Na Drini ćuprije“…
***
Tu knjigu, taj moj antiratni brevijar „Lijepo gore klasici marksizma“, u Sarajevu je objavila Svetlana Broz u fondaciji „Gariwo“, a u Zemunu Dragan Stojković, u njegovoj relativno maloj, ali zlata vrijednoj izdavačkoj kući „MostArt Jugoslavija“.
***
Da sam uopšte bio sposoban pisati pomogla mi je činjenica što sam neposredno prije prvih granatiranja Konjica, Dariju i djecu poslao na sigurno, a ja i majka smo ostali sami u našoj kući. To mi je bio najbolji potez. A najopasniji kad sam, kao član lokalnog odjela Crvenog krsta, otišao na pregovore sa Srbima.
***
Tamo sam se osjećao kao neki statista iz filma „Bitka na Neretvi“. U gardi samoproglašenog „vojvode“ Bore Antelja vidio sam PRAVE četnike… brada, kokarda, kame… Za te ljude ja sam bio i ostao izdajica, odrod, a ne saveznik u zločinu. Time se i danas dičim.
***
Kad mi je sve dokundisalo, posebno nakon nekoliko strašnih zločina Armije BiH na teritoriji konjičke opštine… Bradina, Ćelebići, ubistvo porodice Golubović… o kojima sam pisao u spomenutom dnevniku, nekako sam se dočepao porodice i u proljeće 1994. sa suprugom i dva mala sina otišao u Holandiju. To je bio novi početak.
***
Jer, kad kao izbjeglica dođete u stranu zemlju, vi, u osnovi, imate mogućnosti: da vegetirate (čekate povratak), da samo radite i zgrćete lovu („kuća, poso – poso, kuća“), ili pak da se priberete i sebi i svojoj porodici pokušate iznova izgraditi pristojan život.
***
Ja i moja supruga smo se odlučili za ovo treće, pa sad imamo dvije zemlje: onu u zavičaju, koja uvijek ostaje naša domovina, i ovu ovdje, koja je lijepa kao što je lijepa i svaka zemlja kad se zaista potrudite da je upoznate.
***
Naravno, i Holandija ima mana, i ja često pišem o njima, ali je sasvim pristojno mjesto za život. Jezik jeste težak, puno različit od našeg, ali bez njega, naravno, ne možete funkcionisati.
***
Ja sam ovdje imao veliki peh da mi ljekari, zbog opake bolesti, odsjeku desnu nogu. Trebalo je dosta vremena da se povratim, navikavanja na protezu, doslovno: padanja i ustajanja. Ali, uz pomoć porodice, koja je sve vrijeme bila tu, uz mene, uspio sam da se u dobroj mjeri vratim u, uslovno rečeno, normalan život – opet radim u biblioteci, opet vozim auto, idem u kino, pozorište, na utakmice Vitessea… I to ne u invalidskim kolicima!
***
Tu me je opet, po drugi put u životu, spasilo i pisanje. Zet me je nagovorio da tokom rehabilitacije vodim dnevnik. Poslušao sam ga, i dnevnik koncipirao na isti način kao knjigu „Lijepo gore klasici marksizma“ – kraći prozni zapisi, poezija, citati iz drugih djela na sličnu temu… I tu je knjigu, pod naslovom „Tri hefte do neba“, uz sarajevski „Buybook“, objavila izdavačka kuća „MostArt Jugoslavija“ iz Zemuna.
***
Osim mojih knjiga, bavim se prevođenjem s holandskog jezika. Sve u mom životu je zapravo povezano s jezikom. Nakon rata, nisam imao volje da i ovdje studiram i u to uložim 5-6 godina života. A htio sam, i ovdje, raditi nešto u vezi s knjigama. Stoga sam se spontano, uz neke kraće kurseve, odlučio za praktično učenje jezika: TV, radio, „živa priča“ i čitanje…
***
Prve knjige koje sam preveo bile su od najpoznatije holandske spisateljice za djecu, Annie M. G. Schmidt, dobitnice „dječijeg nobela“, nagrade Hans Kristijan Andersen. NJena knjiga (u mom prevodu) „Pluk, dječak iz Solitera“ ušla je čak u lektiru za osnovne škole u Bosni i Hercegovini.
***
Nakon nje su došle knjige Kadera Abdolaha, Arnona Grunberga, Geert Maka, Abdelkader Benalija… Cijelu jednu malu biblioteku od dvadeset i nešto proznih naslova.
***
Paralelno s tim išlo je moje pisanje: poezija, proza, književna kritika… A kad radite svaki dan, nakupi se toga. Ukupno sam, kao pisac i prevodilac, pod svojim imenom objavio četrdesetak knjiga. Čovjek bi pomislio da ne spavam, da samo pišem i prevodim, a zapravo je moj „pravi“ posao i u Holandiji vezan za biblioteku i katkad se zaista osjećam kao „knjiški moljac“.
***
No, u sve to ne bi bilo tako da nisam imao ogromnu pomoć svoje porodice. Kad vidim šta su sve moji momci i supruga uradili ovdje, u bijelom svijetu, zaista sam ponosan. Pritom uopšte ne mislim na materijalnu stranu priče – ni mi, ni naši sinovi nismo bogataši, ali svi lijepo živimo – nego na činjenicu da smo odgojili i vaspitali dobre, čestite i radišne ljude.
***
Za kraj, moram, nažalost, reći da me današnje stanje u Bosni i Hercegovini i u svijetu jako brine. Jer, niti je BiH nakon rata ona zemlja koju sam volio i u kojoj sam proveo najljepše godine, niti je „veliki svijet“ onakav kakvog sam ga prije rata zamišljao. Bosnom i Hercegovinom „caruju“ nacionalisti, šovinisti koji veličaju i prizivaju aveti iz prošlih vremena. Čini se da – da se poslužim naslovom jedne moje knjige – idemo „naprijed u kameno doba“.
***
A svijetom vlada krupni kapital, koji pod plaštom „slobode“ i „demokratije“ proždire sve oko sebe, vraćajući nas u neku vrstu feudalne ovisnosti od tankog sloja multimilijardera.
***
I sve ide nizbrdo, a ljudi samo šute i promatraju. Ne vidim kritičnu masu koja bi se, kao šezdesetih, digla, pobunila protiv bezobzirne vladavine krupnog kapitala, ovih ili onih moćnika i oligarha. Volio bih da se varam, ali malo je pozitivnih znakova na horizontu.
***KRAJ***
O sagovorniku
Goran Sarić, pjesnik, prozaista i prevodilac, rođen je u Konjicu 1959. godine. Objavio više knjiga poezije i proze, među kojima: Naprijed u kameno doba; Ruka iz krasnog Niotkud; Ikar, u nebo zaljubljena kokoš; Crna marica; Isus na dovratku; Rahat u Dokumu; Lijepo gore klasici marksizma; Tri hefte do neba… Na naš jezik preveo je više od 20 djela holandske književnosti. Među njima su i djela Annie M. G. Schmidt, Geerta Maka, Kadera Abdolaha, Arnona Grunberga, Anne Enqvist, Abdelkadera Benalija. Uvršten je u nekoliko izbora savremene bosanskohercegovačke proze i poezije i izbor savremene BiH poezije na danskom jeziku. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Holandiji.
MAJKA
Pogled prestrašenog ptičeta
A duša
I ruke
Široke kao stepa.
Smori je ova horda Sarića,
Kad se
Ljeti
Okupi u našoj staroj kući.
Svima da ugodi,
Ona bi da skače,
Da viče,
Da nutka,
I tu baš se
Katkad
Žestoko sklapimo.
Jer,
Oboje znamo
(ja bolje od nje –
sa strane se uvijek bolje vidi),
Srce je srce,
A noge su noge,
I one starce ne slušaju.
A za to,
Da nas predobro ugosti,
i živi
Cijele joj preduge godine.
Vrat me još dugo peče od njenih suza
Na odlasku.
I danima, u novom domu,
Čuvam tu zadnju majicu,
Mokru od njenih
Zadnjih
Žalosnica.Goran Sarić
(Iz knjige poezije „Tango aquarino“)Ja u razredu, pa ni kasnije, na fakultetu, nisam imao pojma koje su nacionalnosti moji školski drugovi. O lijepim drugaricama da i ne govorim. Koja bi budala o tome vodila računa?!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
