Foto: Wikipedia/ Ivana Biocina

NJime, doduše, rukovode nacionalne vlade, ali one djeluju u korist transnacionalnog kapitala i time pogotovo žele da sačuvaju dobrano načetu (ako ne i već prevaziđenu) ekonomsku vladavinu i (sigurno već minulu) ideološku hegemoniju evroatlantskog basena. Neoliberalna strategija, kojom su vladajuće klase odgovorile na istrajno opadanje profitne stope, to jest na kraj „američkog“ sistemskog akumulacijskog ciklusa, imala je, u grubim crtama, dva cilja:

1. sniziti cijenu radne snage, što je, između ostalog, zahtijevalo da država razbije radnički pokret;

2. otvoriti nova područja za investiranje kapitala, kako evroatlantski basen ne bi morao ući u konkurenciju sa jeftinom industrijskom proizvodnjom azijskog istoka.

Kod prvog cilja humanističke i društvene discipline na univerzitetima obavile su ideološki zadatak: najdrastičnije sa postmodernizmom, a sa nešto više epistemološkog digniteta prelaskom sa proučavanja procesa i struktura na intimističke studije mikroprocesa i mikropraksi, sjećanja, biografija, svakodnevnog života, rječju: sveopćom kulturalizacijom predmeta spoznaje. Uglavnom, ovdje se radi o masovnom napuštanju teorije i regresiji u ideologiji.

Tome je u odlučujućoj mjeri pomogla empiristička paradigma „studija“, studies, koja svoje predmete spoznaje već gotovo preuzima iz ideoloških procesa.

Postizanju drugog cilja, koji je također spadao u klasični arsenal klasne borbe kapitalističke klase, naime, permanentnoj tehnološkoj revoluciji, univerziteti su doprinosili neposredno. Na početku je taj cilj bio jednostavan: poboljšati produkciju znanja i njegovo prenošenje u produkciju vrijednosti.

Ali sa investicijama kapitala u proizvodnju znanja i sama produkcija znanja postala je produkcija vrijednosti, a to znači, produkcija viška vrijednosti i proizvodnja za tržište, robna produkcija. Ovo je dovelo do niza dramatičnih učinaka.

Produkcija znanja je do tada proticala kao relativno podruštvljena produkcija; način te podruštvljenosti doduše bio je u isto vrijeme i etatistički i cehovski, ali proizvodni odnosi na području produkcije znanja ipak nisu bili neposredno kapitalistički.

Naravno, bilo bi anahrono misliti kako su odnosi na univerzitetu bili „pretkapitalistički“ i da su sačuvali nekadašnje korporacijske osobenosti. Naposljetku, nacionalne države su univerzitet još odavno etatizirale i podvrgle ga zahtjevima države kapitala.

Nekadašnji univerzitet na kojem se državni nadzor preplitao sa hijerarhijskim klijentelističkim odnosima i nije bio tko zna kako prijatno okruženje. Pa opet, produkcija na univerzitetu je, zbog same prirode svog proizvoda, zadržavala minimalne odnose kooperacije, solidarnosti i dijalogičnosti.

Ali, kada je kapital ušao u produkciju znanja on je neizbježno ukinuo odnose saradnje i solidarnosti. Zaposjedanjem produkcije znanja, kognitivne produkcije, kapital je pokrenuo inverziju onog dugoročnog istorijskog procesa koji bi, prema Marksu, prije ili kasnije doveo do sloma kapitalističkog načina proizvodnje.

Neprestanim razvojem proizvodnih snaga, koji usiljava sama logika kapitalističkog načina proizvodnje, mislio je Marks, sve više jača društvena priroda proizvodnje.

To, dakle, znači da se sve više produbljuje osnovno protivrečje kapitalizma, protivrečje između društvene prirode proizvodnje i privatne prirode prisvajanja proizvoda. Sada je kapital okupirao područje na kome je proizvodnja bila već podruštvljena – doduše, u većini slučajeva na etatistički način, ali u jugoslovenskom samoupravljanju ipak na način koji je bitno ograničavao državu.

Napad kapitala na produkciju (dodajmo: i reprodukciju) znanja sa jedne je strane samo još jedno od proširenja robne proizvodnje među drugim privatizacijama nekadašnjeg javnog sektora. To znači da, kao i druge privatizacije, on u isto vrijeme snižava naknadu za društvenu radnu snagu, jer joj oduzima „socijalnu najamninu“ (besplatno javno školstvo, javno zdravstvo, javni penzioni sistem) i otvara akumulaciji kapitala nova područja i nove količine vrijednosti koje su ranije bile rezervirane za netržišnu razmjenu.

Moguće je reći kako se kapital pohodom na produkciju znanja bori za svoje preživljavanje. U bitkama na kognitivnom području, a time i na univerzitetu, ovoga časa odlučuje se hoće li se kapitalu posrećiti da nadodredi kognitivnu produkciju i reprodukciju tako što će od nje napraviti posebni etar, opću svjetlost“ kojom će biti određena i specifična uloga svih drugih produkcija u sistemu produkcija kapitala.

Drugim riječima: ovdje se odlučuje da li će kapitalistička kognitivna produkcija preuzeti „glavnu ulogu“ među društvenim produkcijama. Od podređivanja kognitivne produkcije i reprodukcije u ovom času zavisi i to da li će kapitalizam uopće moći nastaviti dalje.

Unutarnja organizacija univerziteta je hijerarhija statusa u kojoj oni koji su u instituciji odlučuju koga će pustiti u svoje redove; i u kojoj oni koji su gore odlučuju kako će se oni koji su dole penjati po hijerarhijskoj ljestvici. Univerzitet je organizacija nejednakosti, iskorišćavanja i ugnjetavanja.

Kao i svaka statusna organizacija, on je utemeljen na „časti“ (ili, kako to kažemo danas kada je aristokratija otišla na smetlište istorije, dok purgersko filistarstvo još uvijek vlada mozgovima masa: utemeljen je na „staleškoj etici“) i samo od te „časti“, od etike poziva zavisi da li će ta organizacija, pored brige za svojim očuvanjem i obnavljanjem, ikad uraditi nešto drugo, nešto više – da reproducira znanje, možda čak i da proizvede neko novo znanje, ili pak u toj svojoj cehovski ograničenoj toleranciji, s vremena na vrijeme čak i dopusti da se u njoj proizvede i nešto teorije, što je inače uslov njenog postojanja na duge staze.

Spontana ideologija univerzitetske organizacije od njenog početka i još dugo poslije toga bila je da je agonalni dijalog osnovni akademski odnos. Dok god je univerzitet gajio tu svoju konstitutivnu iluziju prema kojoj je bio zajednica čiji članovi i članice agonalnim dijalogom obezbjeđuju dolaženje do „istine“, on je i mogao sačuvati neku minimalnu društvenost, solidarnost i saradnju koji su potrebni za produkciju nauke, a povremeno i teorije.

Ali, kada je kapital napao univerzitet, on si je oslonac mogao pronaći u svemu onome što je u njemu još odavno bilo najodvratnije: u odnosima podređenosti, u heroizmu laskanja, u uočenom neznanju, i statusnom iskorištavanju i ugnjetavanju kojih na univerzitetu nikada nije manjkalo.

Po svoj prilici, ti gadni odnosi na univerzitetu bili su dominantni još i od ranije, ali dok je na snazi bila kolektivna samozasljepljenost ona je spontano pokretala učinke koji sigurno nisu bili funkcionalni, ali su ipak održavali minimalnu društvenost potrebnu za produkciju i reprodukciju podruštvljenog znanja, a ponekad čak i teorije.

Dakle, kapital se na univerzitetu oslanja na nekapitalističke statusne odnose ugnjetavanja i iskorištavanja. Ali, pritom, kako bi našao saveznike, mora se pobrinuti da si ne stvori neprijatelje: mora onemogućiti političko formiranje, a time i klasnu kompoziciju one radne snage koja je u novoj fazi kapitalističkog načina proizvodnje najvažniji proizvođač vrijednosti – to jest kognitivne radne snage.

Uvođenjem novog modaliteta proizvodnje vrijednosti, „kognitivnog“ modaliteta, neoliberalna ofanziva (koja je u socijalističkim državama, a posebno surovo u Jugoslaviji, poprimila oblik konzervativne kontrarevolucije) pokušala je reproducirati kapitalističke odnose iskorištavanja. Sa novom modalnošću kapitalističkog načina proizvodnje vrijednosti nastala je nova društvena grupa proizvođača vrijednosti: kognitivna radna snaga ili kognitarijat.

Ove nove proizvođače vrijednosti sada treba u isto vrijeme i osposobiti za rad i prisiliti ih da se potčine kapitalu. Genealni uslov potčinjavanja i discipliniranja kognitivna i kognitivki je, naravno, da se onemogući njihovo organiziranje u klasu. Način potčinjavanja i discipliniranja, koji je istorijski značajan za kapitalizam, ogleda se u prisili da radna snaga prodaje svoju radnu sposobnost na tržištu.

Industrijska radnica i radnik prisiljeni su da prodaju svoju radnu snagu na tržištu zato što su odvojeni od sredstava za proizvodnju, a to znači od materijalnih uslova proizvodnog procesa.

Kognitivna radnica i radnik posjeduju sredstva za proizvodnju potrebna za kognitivni proizvodni proces (znanje i osnovnu tehniku) i zbog toga ih treba prisiliti na tržište drugačije nego što je to bio slučaj sa industrijskim proleterkama i proleterima. Zbog toga se klasnom borbom kapitalističke klase kognitivna radna snaga nastoji odvojiti od društvenih uslova kognitivne proizvodnje.

Univerzitet je i inače već objavio kako svoje procese usklađuje prema kretanjima na tržištu i obrazuje za tržište radne snage. Time je otvoreno priznao svoju kolaboraciju sa kapitalom – ali ovo je tek ideološko stanovište. Uz to, uopće nije nužno da univerzitet stvarno i bude sposoban ispuniti ovo svoje obećanje kapitalu.

Ovdašnji univerziteti to nisu u stanju, jer postupci izrade, potvrđivanja i izvođenja studijskih programa su toliko dugotrajni i birokritizirani da univerziteti ni uz najbolju volju nisu sposobni stvarno uhvatiti korak sa kretanjima na tržištu radne snage.

Time što se univerzitet preusmjerio na proizvodnju za tržište radne snage ne znači da su se promijenili i proporcionalni odnosi između različitih profila diplomaca, jer se ti odnosi, uslijed ideologije kojom se univerzitet legitimira, ne mijenjaju. Tržišna ideologija na univerzitetu djeluje na drugom mjestu, kako to sama objavljuje. NJome je izmijenjen sam akademski proces. Tih promjena ima mnogo i sve su radikalne.

Teorijska proizvodnja još od Marksa, a u novije vrijeme bar od Brodela i Volerstina, nastoji da njeni koncepti ne budu „ekonomski“, „pravni“, „politički“ ili „kulturni“, jer mora konceptualizirati upravo „relativnu autonomizaciju“ ovih „sfera“ u kapitalisitčkom svjetskom sistemu i analizirati njihovu međusobnu artikulaciju.

Nasuprot ovim nastojanjima teorijskih praksi bolonjska reforma univerziteta ponovo, i još više nego ranije, mrvi studijska područja i uvodi „predmetni“ obrazovni sistem na svim stupnjevima, zaključno sa (bolonjskim) doktoratom. Time stvara nova institucionalna ograničenja koja onemogućavaju teorijsku produkciju.

Jedna od posljedica predmetne usitnjenosti je ta da studentice i studenti čitaju veliku količinu odlomaka tekstova, a vrlo teško mogu da si priušte da pročitaju koji tekst u cjelosti.

Na taj način se kroz organizaciju studija, koja je inače posljedica načina financiranja, uvodi glavna ideološka težnja vladavine kapitala: znanje nasuprot teorije. Čak ni neka izdašnija financijska politika u sadašnjim odnosima ne bi bila od pomoći, a možda bi samo povećala broj akademskih službenika, ali ne bi promijenila njihove prakse.

Ne tako davno, univerzitetski sistem tolerirao je teoriju, a sada se čini da ju sistemski progoni. Veliki, možda i najveći dio sadašnjih visokoškolskih nastavnika i nastavnica se u humanistici i društvenim naukama gotovo nikada u životu nisu susreli sa teorijskom praksom. Ali, i pored toga što nisu u stanju da prepoznaju teoriju kada na nju nalete, oni ju svojim djelovanjem ipak progone: ove somnabulne antiteorijske prakse vrlo ubjedljivo pokazuju da je proganjanje teorije sa univerziteta sistemsko i da proizilazi iz logike sadašnje univerzitetske institucije.

Povezani tekstovi