U malim sredinama svi bogovi makar nekome su veliki 1Foto: Lična arhiva

Petak, 14. avgust: Za ovih 25 godina koliko je prošlo otkako sam zakoračio u svet devete umetnosti prošavši kroz dveri Leskovačke škole stripa koju su 1995. osnovali Nikola Mitrović Kokan (1933-1997) i Mija Kulić, radio sam ama baš svašta vezano za strip.

I ne, ne mislim na to što sam crtao stripove, pisao ih i prevodio, uređivao i priređivao, pisao i predavao o njima, organizovao i postavljao strip festivale i izložbe.

Ne, mislim na to kako sam podizao ramove, sekao se na izložbena stakla, nosio panoe na leđima, peo se na merdevine, farbao grede, na treći sprat nosio uskim stepenicama stakleni ormar i domestosom ribao školski nameštaj.

Sve sam ovo radio, i još mnogo toga drugog, ali do danas još nikad nisam bio obezbeđenje – a evo me, zaslugom virusa lovid-19, kako izigravam vratara na ulazu Leskovačkog kulturnog centra i zainteresovanima po ko zna koji put ljubazno objašnjavam da trenutno ne mogu ući da pogledaju postavku 22. Balkanske smotre mladih strip autora jer se unutra, prema merama zaštite, već nalazi pet posetilaca.

Ali, ko mi je kriv kad nisam hteo da poslušam savete i otkažem manifestaciju poput jednih ili je potpuno prebacim na internet poput drugih, jel’ tako?

Svakako ne onih 2.839 strip autora, ilustratora i karikaturista iz 73 zemalja sa svih strana sveta koji su poslali svoje radove, niti ovih stotinak Leskovčana rasutih po platou koji stari Leskovčani još uvek tvrdoglavo zovu Široka čaršija, koji više ili manje strpljivo čekaju svoj red da ih u grupicama po petoro pustimo unutar galerije LKC… moj nekadašnji učenik a sadašnji kolega predavač u Školi stripa Miloš Cvetković i moja malenkost.

Jer, iako je organizovati Balkansku smotru uvek velika odgovornost, u vreme globalne pandemije to očigledno podrazumeva da odgovarate za ništa manje do života svojih posetilaca – a kad je već tako, kome drugom poveriti tu nezahvalnu dužnost?

Subota, 15. avgust

Ako se pitate šta je zajedničko doktoru Koralu Ilhanu sa Akademije primenjenih umetnosti u Jedrenu u Turskoj i trinaestogodišnjoj Staši Spasić iz Vučja, odgovor je motivacija.

Prvi je, kako kaže, turistički prešao nekoliko hiljada kilometara da bi, uprkos tome što ovogodišnja Balkanska smotra zbog pandemije zvanično nema goste, istoj prisustovao.

Druga je sa čitavom porodicom čekala sat vremena ispred LKC kako bi svi zajedno, u cugu, mogli da uđu i razgledaju postavku u uslovima nametnutim vanredom situacijom.

Ako mislite da je motivacija s početka njihova, samo ste delimično u pravu. I moja je. Da nastavim da podižem ramove, nosim panoe, penjem se na merdevine… Organizujem Balkansku smotru.

Nedelja, 16. avgust

Na današnji dan pre 36 godina umro je Dušan Radović.

Jedan od najbritkijih umova, ne samo svog vremena, čitavom je Beogradu želeo dobro jutro od 1975. do 1982, a opet za sebe je tvrdio da je samo mali čovek sa radija.

Nije nužno doći u malo sredinu da se sretne suprotan fenomen – ali da se tamo lakše uviđa, to stoji. Ovde sam, naime, sretao novinare koji su sebe doživljavali ne kao informativni servis već kao ništa manje nego kreatore javnog mnjenja.

Umesto izveštavanja svojih slušaoca, gledaoca, čitaoca, o onome što se desilo, pojedini su sebi davali za pravo da odlučuju da li će o nečemu uopšte javljati, kao i na koji način.

Ako im iz nekog razloga niste simpatični ili ste, ne daj Bože, povredili njihovu krhku sujetu, bićete izbrisani sa njihovog medija bez obzira na to ko ste i šta radite.

I ne, neće ih pokolebati to što se na nacionalnim ili internacionalnim medijima o tome uveliko izveštava – oni su odlučili da ste nebitni, i samim tim vi to i jeste.

Šta tu ima da traži činjenično stanje, objekivna stvarnost i tako neke uopšte nebitne gluposti…

Naravno, toga ima svuda, ali u većim sredinima se to amortizuje zbog broja medija pa vest nekako stigne do onih koji treba ili žele da znaju nešto o tome.

U malim sredinama, ima par televizija i radija, šaka portala, ako imate sreće gde koji štampani list koga nisu eutanizovali kao kakvu ragu koja je u doba tranzicije slomila nogu…

I to je sve.

Pa je samim tim onaj ko drži malobrojne ključeve informisanja u palanci i te kako veliki – koliko u tuđim očima, počesto još više u svojim.

I kako da se onda otme želji da ne bude posrednik, već kreator, stvoritelj – kako da se mali čovek sa radija, televizije, portala, novina odupre šansi da postane ništa manje nego bog – pa makar i mali?

I u tome, zapravo leži problem sindroma malih bogova, kako sam ga, suočen s njim već dugi niz godina koliko silom prilika radim u sferi javnog interesa, nazvao.

U većim sredinama postoji hijararhija, zna se gde je kom bogu mesto. U malim sredinama nije tako. U malim sredinama su, naime, svi bogovi makar nekome veliki.

Ponedeljak, 17. avgust

Reč dana je koincidencija.

Kako inače objasniti da se u danu kad se nađete pogođeni neosnovanim napadima – jer zaboga zašto uopšte radite nešto u vreme kad mnogi ljudi sasvim lepo žive, naročito sa sobom, ne radeći ništa – sa Fejsbuka kao melem na ranu stigne citat Duška Radovića – Ljudi su poludeli i izgubili strpljenje.

Ne mogu da pročitaju u novinama ime svojih vršnjaka, ne mogu to da podnesu, bilo čiji uspeh ih ranjava. Mislim da neko ko na daleke staze nešto sprema mora da bude strašno strpljiv, i tolerantan.

Ko boluje od tuđih uspeha taj više nema mira.

Da neko to od gore vidi sve, to sam znao, ali da se meša u uređivačku politiku i servira prigodno aforizme shvatam kad nešto kasnije ispod vesti o nagradama Balkanske smotre u jednom dnevnom listu pročitam nasumično postavljen aforizam – Uspeh se ne prašta. I prijatelji ga na nož dočekuju!

Utorak, 18. avgust

Na 22. Balkanskoj smotri mladih strip autora, održanoj od 14. do 16. avgusta 2020. u Leskovcu internacionalni žiri (predsednik, Lasko Džurovski – strip crtač i ilustrator, Milorad Vicanović Maza – strip crtač i ilustrator i Marko Stojanović – strip scenarista i teoretičar) dodelio je sledeće nagrade: Memorijalnu plaketu Nikole Mitrovića Kokana u kategoriji strip crtača dobio je Fran Strukan iz Hrvatske, diplomu u istoj kategoriji dobio je Luka Cakić iz Crne Gore.

Memorijalnu plaketu Nikole Mitrovića Kokana za ilustraciju dobio je Ismail Inceoglu iz Bugarske, diploma je pripala Milici Čeliković iz Užica i Filipu Cakovskom iz Makedonije.

Memorijalnu plaketu Nikole Mitrovića Kokana za scenario dobila je Kaja Novšak iz Slovenije, diploma je pripala Korini Hunjak iz Hrvatske i Efi Theodoropulou iz Grčke.

Memorijalnu plaketu Nikole Mitrovića Kokana za strip teoriju dobio je Nikola Tasković iz Kragujevca, diplomu Milidar Švonja iz Beograda. Diplomu za najboljeg debitanta dobili su Miljana Marković iz Leskovca i Ana Leskovec iz Splita…

Tako glasi spisak nagrada festivala koji organizujem. A kako glasi pitanje koje se posle saopštenja gotovo uvek postavi? O, pa to je lako: „Da li se nagrade Balkanske smotre dele tako da vuk bude sit a ovce na broju? Da li se dele po ključu?“

Obradovaću vas, dele se. Razočaraću vas, nije u pitanju imprativ nacionalnog pomerenja, toliko potreban sada i ovde.

On je, ma kako sjajan, ipak samo nusproizvod. Nagrade Balkanske smotre se naime dodeljuju po ključu kvaliteta, koji autori koji konkurišu listom prepoznaju, koji jedini poštuju, i čijem se autoritetu, najzad, i naredne godine kad u društvu svojih prijatelja i kolega Balkanskoj smotri vrate, povinuju.

Sreda, 19. avgust

Zaustavi me poznanik na ulici.

Pošto silom prilika ovih dana izlazim i iz frižidera zbog promocije Balkanske smotre gde god mogu – pa evo i ovde – jer niko drugi za mene neće to učiniti, pomislim da je nešto vezano za manifestaciju i spremam se da odgovorim – „Da, izložba će moći da se pogleda do kraja meseca. Ne, ne može bez maske koliko god ti ne verovao u koronu.“

Ali, ispostavlja se da su moja predviđanja pogrešna i da je u pitanju moja druga – a prva – karijera, ona prosvetna.

Kao nastavnik, obično sam ja taj koji propituje, ali sam sad ja taj koji je izložen unakrsnom ispitivanju. A pitanja, em brojna, em nezgodna – pa kako ćete od prvog septembra, pa gde ćete, pa može li se, a šta ako ovo, a ko ako ono…

Odgovore, da se odmah ogradim, nemam. Uputstva smo dobili, da, i na papiru stvari piju vodu…

Ali nastava se ne sprovodi na papiru, nego u odeljenju.

Kao neko ko predaje engleski jezik u osnovnoj školi od 2002, prošao sam sve reforme školstva u prvim borbenim redovima, drugim rečima, od prvog razreda i davno naučio – jer grehota je provesti toliko vremena u školi a ne savladati gradivo – da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim, sasvim drugo.

Na praktičnom delu ispita, naime, padale i najlepše i najplemenitije zamisli, da više nikad ne ustanu.

Odgovore, dakle, nemam, ali nadu – to da.

Tim pre što sam ove godine sem profesionalne časti i ugleda založio nešto još bitnije – ili sam možda zaboravio da pomenem da sam, blago meni, uz to što sam nastavnik ove godine takođe i roditelj đaka prvaka?

Četvrtak, 20. avgust

Reč dana je koronka.

Ljudi se razbacuju njome unaokolo – širi se, reklo bi se, i brže i dalje od bolesti koju u žargonu označava.

Ali zar se moglo šta drugo očekivati od naroda koji je za srčani udar, vodeći uzrok smrti u Srbiji, od milja napravio reč srčka? Ne možemo pobediti virus ništa više no što smo mogli eliminisati infarkt miokarda – ali se zato s njima bar možemo sprdati.

Ne možemo potući koronu, ali joj možemo tepati. Kad malo razmisliš, i to je neka vrsta pobede – a kad nema druge, dobra je i takva.

Nije, naravno, greh trijumfovati na takav način, zna da bude dobro za moral i pomogne čoveku da premosti teške trenutke…

Ali kako su se teški trenuci ovde nanizali u olovne mesece, godine i decenije – neko će reći i vekove – nekako mi se čini da smo, malo po malo postali narod koji se zadovoljava baš takvim, moralnim pobedama.

A zašto i ne bi, kad gotovo ništa ne koštaju – na kratke staze. Na duge, pak…

Autor je strip autor iz Leskovca

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari