Uliks, Kami, religija 1

Čačanski Gradac ima lep i redak običaj koji godinama neguje u svojim bibliotekama: svaka nova objavljena knjiga numerisana je, a na njenim unutrašnjim koricama nalaze se imena autora i njihovih dela koji su ranije našli mesto u tim edicijama.

Ovog se običaja, na koji je Gradac navikao svoje čitaoce, drže još poneki izdavači, znajući da se time diskretno sugerišu dve stvari: jedna je podsećanje na dosadašnja izdanja koja svojim neospornim vrednostima preporučuju novoobjavljenu knjigu, a druga je da edicija odgovornim izborom u koji čitaoci veruju konstantno održava visoki nivo kvaliteta i garantuje pouzdanost.

Nedavno objavljujući tri nove knjige Gradac (urednik Branko Kukić) je brojčano uvećao svoje dve poznate biblioteke: u prvoj koja nosi ime Lađa, pod brojem 48 našlo se Kamijevo carstvo, zbirka eseja Milke Lučić, spisateljice i putopisca, novinarke, dugogodišnje urednice kulturne rubrike Politike i kulturnog dodatka u tom listu.

Za Kamijevim carstvom, pod brojem 49, sledi Uliks Puriše Đorđevića, filmskog režisera, pisca i jednog od najmaštovitijih i najplodnijih umetnika koji su u našu kulturu utisnuli originalni i autentični pečat.

U drugoj biblioteci pak, u čuvenom gradačkom Alefu, brojem 127 obeleženo je reizdanje Uporedne religije E. O. Džemsa, britanskog antropologa i doajena istorije religija, u prevodu slavnog Sretena Marića.

Knjigu je objavila novosadska Matica srpska 1978. i 1990, i očigledno je da postoji potreba da se ovo vredno delo ponovo nađe pred čitaocima.

Sve tri knjige dolaze iz pera umnih i visokoobrazovanih autora, čija su interesovanja odavno preskočila prag opšte, enciklopedijske radoznalosti i proširila uvide u ne tako lako vidljive tokove filozofije, mitologije i umetnosti.

Kamijevo carstvo ima sedam dugih eseja u kojima se autorka vraća jednom od najznačajnijih pisaca svetske književnosti, francuskom filozofu i novinaru Alberu Kamiju (1913-1960), dobitniku Nobelove nagrade, koji je u svojim žanrovski različitim delima – romani, drame, eseji, stajao iza ideje o apsurdu postojanja, ali istovremeno i ideje o neodstupanju pred totalitarizmom i hrabrom istupanju protiv njega.

Iako u uvodu kaže da bi pisati o Kamiju posle 61 godine od njegove smrti mnogima zaličilo na uzaludan, čak i jalov posao u vreme tehnoloških inovacija i virtuelnog komuniciranja, Lučić odmah odbacuje tu bojazan.

Jer, Kami je u svojim delima upravo to predvideo – otuđenje i usamljenost, s jedne strane, i vlast i moć, s druge (od čega ove dve poslednje i te kako uključuju prve dve).

Ono najbitnije što Kamija izdvaja iz filozofije egzistencijalizma u koju ga mnogi uvršćuju, a što je on ne jednom negirao, jeste baš ta njegova ideja o apsurdu uprkos kojem je, a o čemu Milka Lučić piše, sam Kami optimista.

Apsurdni čovek je čovek akcije, naravno ne one revolucionarne, kaže autorka, kad se po ulicama kotrljaju samo glave, bilo revolucionara, bilo jeretika ili samo sumnjivih… Iz apsurda što niko od egzistencijalista nije očekivao, rađao se pobunjenik.

Najveći deo svojih odličnih eseja Lučić posvećuje tumačenju Kamijevog Pobunjenog čoveka iz kojeg crpi inspiraciju za analizu srodnih filozofskih, istorijskih i umetničkih ideja od antičke Grčke do današnjih dana.

Jednom rečju: Kami je i te kako potreban savremenom čoveku.

Njegove misli pozivaju na buđenje razuma i odgovornosti pojedinca koji bi svojim delovanjem mogao, i uspeo, da probudi svet oko sebe.

Naslov Uliks Puriše Đorđevića dopunjen je podnaslovom „Scenario prema motivima romana Uliks i Portret umetnika u mladosti Džemsa Džojsa“.

U Pismu Kukiću na kraju knjige, koje bi moglo biti i uvod u nju, Đorđević napominje da je njegov Uliks na tragu Kukićeve namere da Srbima predstavi Džojsa – scenario je napisan ne samo prema romanima ovog pisca, navedenim u podnaslovu, već i prema drugim delima i autentičnim podacima vezanim za Džojsov život i njegovu prozu (autor podvlači da je Uliksa čitao u prevodu Zorana Paunovića na srpski, i da je baš povodom pisanja svog scenarija razgovarao sa prevodiocem).

Puriša Đorđević, taj pesnik filma, zamislio je, i svog Uliksa oživeo parafrazirajući scene, rečenice i misli iz navedenih Džojsovih knjiga, i utapajući ih u svoj specifični univerzum poetskih snoviđenja u kojem se i sam pojavljuje; sve se to prožima i stvara grozničavi kosmos „žestoke proze beznađa“ u kojem čovek želi da služi samo onome u šta veruje; ali naravno da u tome ne uspeva.

O Džojsovom Uliksu kroz Đorđevićev scenario progovaraju ne samo Džojs i autor scenarija, već i Paund i Eliot i Hemingvej – svi, i sve što igra svoje uloge u tom furioznom toku svesti, fantazmagoričnom uprizorenju susreta Džojsovih junaka i Džojsa samog, kako u životu tako u njegovim romanima.

I ako iko, ikada, bude snimio film po ovom Đoređvićevom scenariju , a trebalo bi da se toga prihvati odmah, biće to jedna od najlepših srpskih oda Džemsu Džojsu!

E. O. Džems (1888-1972) bavio se izučavanjem mitova i rituala, i jedan je od prvih koji se upustio u istraživanje ovih oblasti.

Komparativna analiza jedna je od glavnih osobina njegovog rada, značajnog u tome što je tako povezivao sva dotadašnja saznanja i sažeo ih u precizni i jasni kontekst.

Uporedna religija koja je sada ponovo pred srpskim čitaocima nosi podnaslov Uvod i istorijsko proučavanje religije; uvod je, možda, i ključna reč jer u predgovoru Džems objašnjava da se odlučio da knjigu napiše jer je osećao potrebu za jednim delom koje bi bilo upravo to, uvod u podrobnije, specijalizovane rasprave.

Ono bi moralo (i jeste) eklektično, i izlaže ideje i raspoložive činjenice na osnovu kojih bi i naučnik, i obični čitalac bili slobodni da stvaraju zaključke tamo gde su, kako kaže, stručna mišljenja podeljena.

Džems u svojoj Uporednoj religiji (originalno objavljenoj 1938) polazi od toga da u istoriji religije ne može biti potpunog jaza između drevnih i modernih sistema i verovanja, bilo istočnih bilo zapadnih, i da u dugom i burnom razvoju čovečanstva izvesni elementi religioznih, etičkih, socijalnih i tehničkih tekovina imaju trajnu vrednost.

Oni su zajednička svojina, tvrdi, i polazeći od porekla religije, preko magijskih veština, mitova i rituala, grčke civilizacije i istočnjačkog teizma, stiže do monoteizma i do shvatanja besmrtnosti.

Držeći se ovog stava i komparativnog pristupa građi Džems je stvorio delo koje je, evo, bezmalo 85 godina, i dalje neprolazno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari