Veljko Golubović: Ovde se smrt prezire, a kult žrtvovanja uzdiže 1Veljko Golubovic foto:Stefana Savic 20.10.2010

Dobro mi prepoznajemo simptome depresije, ali ih loše razumemo, još manje tolerišemo, a kamoli prihvatamo.

Biti uplašen od života ovde znači biti nedostojan života. I to treba da se promeni, da se ne odričemo ljudi preko noći, nego da im se što pre nađemo i izvučemo ih iz mraka – kaže za Danas Veljko Golubović, diplomirani psiholog, izvršni kreativni direktor New Moment agencije i jedan od najnagrađivanijih kreativaca regiona.

Iza njega su najuspešnije i najnagrađivanije neprofitne kampanje Bitka za bebe, Štrajk glađu protiv gladi i mnoge druge, a sada je stao ispred Nesalomivih, pokreta za borbu protiv depresije.

Golubović u razgovoru ocenjuje da je melanholija duboko usađena u kolektivno biće našeg naroda i da se ovde, slabi, tretiraju kao mekušci.

– Naša najlepša poezija ne peva o ljubavi i sreći, kod nas se čaša meda uvek ispija sa čašom žuči, a lamentira nad životom svaki dan. Ovde se smrt prezire, a kult žrtvovanja uzdiže. Ali se ne dozvoljava nikome da odustane od situacije ma koliko bila teška, nego se mora trpeti i izdržavati. Ako poklekneš, kloneš, predaš se, onda si priznao svoju slabost i odmah postaješ uljez – razmažen, lenj, kilav, nesposoban, samosažaljiv, kukavica – konstatuje Golubović.

„Ljudi pucaju“ jedna je od retkih opservacija u koju smo postali sigurni od kako se pojavio korona virus i od kako smo na dnevnom nivou raspamećivani oprečnim informacijama od donosilaca političkih odluka. Ni unazad 30 godina pre pandemije ovde nije bilo dobro. U kakvom je onda mentalnom stanju ova nacija?

– I pre virusa depresija je uzimala maha u celom svetu. Pukotine u ljudima su se pojavljivale na identičnim mestima po kojima se paralo društvo. Međuljudski odnosi, socijalne norme, sistem vrednosti, sve su to razvaline današnje civilizacije koje lome pojedinca i ono ljudsko u njemu. Procenti su i tada rasli, a sa pandemijom se sve ubrzalo i počelo naglo da povećava.

Tada su se i fizički mogli osetiti procepi u svetu: brodovi su udaljavani od obala, porodice su razdvajane, čitavi narodi i države su okrenuli jedni drugima leđa. Sve te, preko noći uvedene distance su, u stvari, bile ogromne pukotine koje su razarale čovečanstvo.

I na društvenom i na individualnom planu odigrao se isti proces, sve se lomilo. Život na planeti se promenio za samo tri meseca. Socijalna izolacija, ekonomska kriza, životna ugroženost, strah, kontradiktorne vesti, gašenje kulture, sve to, zajedno, je stvorilo najveći pritisak na pojedinca. I bilo je samo pitanje kada će ko početi da puca.

Ovde, nažalost, kriza traje od 1981. i to je tako porazno da mi kao društvo nikad nismo uspeli da izađemo iz tog stanja, nego smo čak uspeli da pad pretvorimo u sunovrat i uništimo gotovo sve što smo imali priliku da uništimo – od normalnog života do vode, vazduha i zemlje od kojih živimo.

Devedesetih se govorilo ko ovde ne poludi, taj nije normalan, i mi kao društvo nismo ni svesni u koliko kritičnom mentalnom stanju se nalazimo.

Odavno smo mi izgubili kriterijum normalnosti da bismo imali sa čim da uporedimo sebe. A suviše dugo sve to traje da bi se izdržalo.

Realnost je da smo mi već decenijama nacija pred slomom, u takvom stanju napetosti da svakog trenutka može doći do urušavanja.

Koliko društvo projektuje uznemirenost na nas?

– Svako od nas je deo društvenog bića i manje ili više uključen u društveni život. Naravno, na periferiji društvenog života je manji uticaj, ali je tamo najmanje ljudi.

Princip je malo drugačiji kad je stvaranje uznemirenosti u pitanju. Sliku društva kreiraju i projektuju mediji vođeni načelom profita.

Objavljuju se vesti koje će zgrabiti pažnju, izazvati emociju, polemiku, komentare. Kvantitet je već drugo merilo kvaliteta – važno je koliko lajkova imate, koliko medijskih impresija, koliko klikova, pregleda, a ne kakvu ste vest preneli i kakav efekat proizveli.

Nema više dalekosežnih vizija, dugoročnih planova, igra se od danas do sutra. Prate se trendovi, proizvode naslovi sa znacima uzvika, traga se za senzacijama, a posmatrač stavlja u poziciju konstantnog šoka.

U takvoj situaciji, pojedinac ne može da razmišlja o svojoj budućnosti i pravi životne planove, već samo da sebi postavlja pitanje: šta će biti sutra?

Ne postoji opšta strategija komunikacije u medijima koja bi odredila ton obraćanja i način prenošenja sadržaja, jer nema razmišljanja o posledicama. Generacije se žrtvuju, kultura rasipa, vrednosti zatrpavaju, bez trunke svesti o opštem interesu. Tim putem se ide brzo, ali se ne stiže daleko.

Da li i kako država pomaže ljudima koji pate od depresije?

– Kad postoji volja, postoji i način… Problem je što mentalno zdravlje nikad nije bilo ravnopravno tretirano sa fizičkim zdravljem. Uvek je to bilo nešto neuhvatljivo, manje vidljivo pa samim tim i manje uverljivo.

Ali je moguće pristupiti čuvanju mentalnog zdravlja na državnom nivou, jer to je, valjda, interes svake nacije i zemlje. Kao što nema slobodnog društva bez slobodnih medija, tako nema ni zdravog društva bez zdravih pojedinaca.

U Butanu je 1970. uvedena sreća umesto dohotka po glavi stanovnika, kao mera razvitka zemlje. To je holistički pristup organizovanju društva u kojem je dobrobit pojedinca postavljena u centar pažnje.

Ujedinjeni Arapski Emirati su pre nekoliko godina formirali Ministarstvo za sreću s ciljem da vlada svojim planovima i programima učini društvo srećnijim.

Ove godine je u Japanu postavljen Ministar za usamljenost, zbog porasta samoubistava do kojih su pandemija i ekonomska kriza doveli.

To su različiti pristupi, jedni se bave prevencijom, a drugi posledicama. Ali je smisao da se u jednom trenutku mora reagovati i delovati, a kad se sistemski pristupi problemu, onda tek može da se vidi šta je sve neophodno učiniti.

Kampanja Nesalomivi je samo početak jedne velike, kompleksne višegodišnje operacije koja teži sistematizaciji brige o mentalnom zdravlju svakog građanina ove zemlje.

Ona je najbolji primer kako je moguće pronaći minimum zajedničkih interesa i ujediniti različite ljude i organizacije da zajedno traže rešenja i aktivno se uključe u pokret za dobro svih nas. Time se ne podiže samo nivo svesti o problemu, već se istovremeno podiže i nivo solidarnosti i humanosti, što društvo čini boljim, a dobre pojedince stavlja u prvi plan kao primer drugima.

Zato je važno da ovakve akcije traju nekoliko godina, jer se stvari ne menjaju samo jednom kampanjom. Mora se biti dosledan i postojan, samo tako se može postaviti novi sistem vrednosti.

I, najbitnije, neko mora da se odvaži da počne. Da ima dovoljno hrabrosti da napravi prvi korak, samouverenost da ne odustane jer zna zašto to čini i da izađe iz zone komfora da bi mogao da učini nešto ispravno i dobro. A kad jedan krene vrlo brzo mu se pridruži i drugi što je početak svakog pokreta.

Ta vrsta aktivizma je neophodna da bismo menjali društvo na najbolji način.

Koliko su ovde ljudi spremni da se otvore i podele probleme koji ih muče, da svoje poverenje poklone stručnjacima? Pitam vas to, između ostalog, i zato što je pre nekoliko godina policija tražila spisak pacijenata sa F dijagnozom?

– Teško je i onima koji su u dobrom stanju da tek tako izađu u javnost sa nekim svojim problemima, posebno kad postoji tako izražena društvena stigma za mentalno zdravlje.

Ugroženo mentalno zdravlje ovde povlači za sobom čitav spektar diskriminacije, odmah vam društvo prikači vagon pun raznih etiketa i izopšti vas, pa kažu: niste više svoji, vrane su vam popile mozak, beži od njega, i taj vaš životni, svakodnevni fajl u zajednici se puni mnogo brže nego medicinski ili policijski.

Taj fajl ili dosije je mnogo bitniji za vaš život od onog u zdravstvenoj kartoteci, jer od ljudi u vašem okruženju zavisi da li će vas pustiti nazad među normalne.

A to što je policija tada tražila spisak je mnogo manje opasno od onoga što je nezrelo društvo u stanju da učini pojedincu.

Odbaciti čoveka zato što je bolestan je najlakša stvar na svetu, zato je neophodno da se sistem uključi i promeni stvari, da ne ostavimo nikoga iza sebe u blatu, u nemoći, u patnji.

Ne trebaju nama nove Sutjeske, mi ih ovde imamo svaki dan. Ali neko mora da se bori za te ljude, ne možemo ih tek tako pustiti niz vodu.

I gladni, i bebe, i slomljeni, i bolesni, zaslužuju našu ljudsku ruku, ali ne može jedan čovek ili jedna kampanja da im pomogne, nego mora masa, pokret, javno mnenje, mediji, država, svi zajedno moraju da se aktiviraju da bismo preokrenuli situaciju.

Tek tada, kad vide da nisu sami i ostavljeni, da pored njih stoje ljudi koji ih razumeju, tek tada oni mogu da se otvore i pričaju o sebi, tek tada svi mi možemo čuti njihovu istinu i biti im prava podrška, jer konačno možemo znati šta im stvarno treba.

Odlazak kod psihoterapeuta je privilegija imućnijih. Šta da rade oni koji nemaju za to novca, može li država da im pomogne na adekvatan način?

– Cela kampanja Nesalomivi samo je deo jednog mnogo većeg plana sistemskog pristupa brizi o mentalnom zdravlju na nacionalnom nivou.

Jedna od ideja se odnosi i na način finansiranja terapija, što je opet samo deo šire strategije kako da lečenje postane dostupno svima.

A to znači da se stvori jedinstvena mreža podrške na nacionalnom nivou u koju su uključene specijalizovane institucije, bolnice, stručna udruženja, ministarstva i pojedinci, da se uvede jedan univerzalni pozivni broj za psiho-socijalnu podršku koji se distribuira ključnim zdravstvenim ustanovama, da se u praksi izjednači status mentalnog i fizičkog zdravlja, da se pokrene proces destigmatizacije, da se javno mnenje i kompanije dodatno edukuju, da se mentalno zdravlje institucionalizuje na državnom nivou.

Po principu jedna mreža – jedan broj – jedan čovek, što znači da kad jedna osoba ima potrebu da joj se pomogne, tada ceo sistem bude na raspolaganju, spreman da tu pomoć pruži na najbolji i najbrži način.

Zašto ste kampanju nazvali Nesalomivi, a ljude koji pate od depresije proglasili Najjačim ljudima na svetu?

– Zato što su oni Sizifi našeg doba, zato što su poneli teret koji daleko prevazilazi njihove mogućnosti i nosili ga istrajno sve dok se nisu srušili pod njegovom težinom. Zato što je 200 kila podignutih u teretani ništa u odnosu na njihov duševni teret.

Ne postoji ništa lakše od duše i ništa teže od duševnog bola. I zato su svi oni, najjači ljudi na svetu, jer nose svoju brigu, svoj bol, svoj strah i patnju, danonoćno, neprekidno i ne odustaju da se bore s tim.

I zato su njihove priče bitne, da ih svi mi čujemo i da budemo svesni da je moguće biti jači od depresije. Zamislite da vam sve nestane preko noći, sve želje, svi snovi, svaki osmeh, sve lepo što ste imali u životu.

Da vam se iznad glave svakog jutra pojavi crno sunce, a da vi ipak ne odustanete nego počnete da se borite i da vraćate delić po delić života koji vam pripada. Zamislite kolika je snaga potrebna da to učinite.

Nije jak onaj koji se ne slomi, nego onaj koji se slomi i ponovo ustane. To su stvarni nesalomivi ljudi. A kada smo svi zajedno u tome, tada postajemo još čvršći i otporniji. Jednu trsku ćete lako slomiti, ali snop nikada.

Kako bi poslodavci mogli da pomognu depresivnima? Psiholog Dušan Jurić je u jednom svom tekstu prokomentarisao da poslodavci ovakve situacije najčešće rešavaju s onom: „Ako si loše nemoj dolaziti na posao“. On se zapitao, ako postoje razni etički kodeksi i zakletve za pripadanje timu, zašto ne možemo da zamislimo tim bilding na kome pričamo o svojim mentalnim problemima?

– Poslodavci i menadžeri uvek prvenstveno brinu o funkcionisanju sistema. Od pojedinca se uvek očekuje da bude lojalan sistemu, ali sistem nikada nije lojalan pojedincu.

Među menadžerima ćete uvek prepoznati dva tipa ljudi: jedni će vas pitati šta radite?, a drugi kako ste?. Po tome ćete odmah znati da li ih interesujete vi ili se interesuju za vaš posao.

Preokret će se dogoditi onog trenutka kad kompanije shvate da je u interesu sistema da ima zdrave i funkcionalne zaposlene, da će to dovesti do povećanja produktivnosti i profita.

Dotad će i dalje najčešće rešenje biti bolje nemoj ni da dolaziš, što je opet jedna pukotina koja vremenom postaje sve šira i dublja.

Kratkovidost u trci za novcem je pogubna i za posao i za ljude. Zato su poslovne ajkule i izmislile moto nema nezamenljivih, da se ne bi bavile ljudima nego samo zaradom.

Iako ćete lako uvideti da su najuspešnije kompanije u svetu one koje su najviše vodile računa o svojim zaposlenima. Ali to je tako, altruizam i kapitalizam retko idu zajedno.

Jedna od teza je da je depresija šansa, signal da je krajnje vreme da se nešto u životu promeni. Šta vi kažete, šta biste poručili depresivnima i onima koji žele da im pomognu?

– Ako je tako, onda naše društvo već 30 godina propušta svoju šansu. A što se tiče poruke, pre bih rekao da su ljudi sa depresijom ti koji svakodnevno upućuju poruku svima nama.

I to ne samo poruku da im se pomogne, nego i jednu osvešćujuću poruku da smo kao društvo negde duboko pogrešili, jer oni su ogledalo naše ljudskosti i naše spremnosti da u svakom pojedincu vidimo prvenstveno i pre svega čoveka.

Prvi put na istoj strani

Zašto na sajtu nesalomivi.rs o depresiji govore samo žene. Kako to tumačite?

– Balkan je područje mačo kulture, ovde je muškarcima zabranjeno da pokažu slabost. Stub srama je rezervisan za takve i u porodici i u medijima.

Ovde muškarci iz depresije pre produže u alkoholizam, nego što su spremni da sebi i drugima priznaju svoju nemoć. Stigma je jaka, ali zahvaljujući ovim hrabrim ženama, sada im se pridružuju i muškarci, spremni da otvoreno kažu da su u depresiji i da podele svoje iskustvo sa svima nama.

I to je pun smisao pokreta Nesalomivi, da smo po prvi put svi na istoj strani, ravnopravni u borbi protiv depresije – da nas ne razdvajaju ordinacijski stolovi nego svako daje svoj doprinos: i stručnjaci i osobe sa depresijom i porodice i prijatelji i kolege i kompanije i institucije i državni organi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari