Fašizam u američkom stilu 1

Kao šerif okruga Marikopa, Arizona, Džo Arpajo je učestvovao u beskrupuloznoj rasnoj diskriminaciji.

Njegovi policajci su sistematski napadali Latinoamerikance, te su ih često hapsili po neosnovanim optužbama i bar s vremena na vreme ih prebijali kada su te optužbe ovi dovodili u pitanje. Pročitajte izveštaj iz Sektora za građanska prava Ministarstva pravde i spremite se da budete užasnuti.

Čim bi Latinoamerikanci bili uhapšeni, dešavale su im se loše stvari. Mnogi su poslati u Tent Siti, koji je sam Arpajo ponosno nazivao „koncentracionim logorom“, gde su živeli u brutalnim uslovima, pri čemu su temperature u šatorima ponekad dostizale i 145 stepeni Farenhajta.

A kada je dobio sudsku naredbu da prekine s tom praksom, jednostavno ju je ignorisao, što je rezultiralo time što je konačno, nakon nekoliko decenija provedenih na funkciji, proglašen krivim za nepoštovanje suda. Ali je imao prijatelje na visokim pozicijama, zapravo na najvišim pozicijama. Sada znamo da je Donald Tramp pokušao da ubedi Ministarstvo pravde da odustane od parnice protiv Arpaja, što je očigledan pokušaj ometanja pravde. A kada je ta smicalica propala, pomilovao ga je Tramp, koji je već ukazao da je Arpajo „proglašen krivim zato što je obavljao svoj posao“.

Uzgred, u vezi sa „obavljao svoj posao“ se ispostavlja da su Arpajovi policajci bili previše zauzeti hapšenjem tamnoputih ljudi i istraživanjem izvoda iz knjige rođenih predsednika Baraka Obame da bi radili bilo šta drugo kao što je istraga u vezi sa slučajevima seksualno zlostavljane dece. Prioriteti!

Hajde da ovde nazovemo stvari pravim imenima. Arpajo je, naravno, beli suprematista. Ali on je i više od toga. Postoji izraz za političke režime koji hapse pripadnike manjinskih grupacija i šalju ih u koncentracione logore, istovremeno odbacujući vladavinu prava – ono što je Arpajo doneo u Marikopu i ono za šta je predsednik SAD dao javnu podršku bio je fašizam u američkom stilu.

Pa kako smo došli do tog zaključka?

Trampove motive je lako razumeti. Prvo, Arpajo sa svojim fašizmom i autoritarizmom je zapravo njegov čovek. Drugo, pomilovanje predstavlja poruku „Ne brinite, ja ću vas štititi“ onima koji su možda pred iskušenjem da prave dogovore sa specijalnim istražiteljem, pošto se obruč ruske istrage sužava oko Bele kuće.

Konačno, time što Tramp štiti belce koji ugnjetavaju tamnopute on udovoljava svojoj bazi, koja će mu biti potrebna više nego ikada kako se budu primicali skandali, a velike političke pobede koje je obećavao se i dalje ne budu dešavale.

Ali Trampova baza ljutih, belih birača predstavlja izrazitu manjinu u zemlji kao celini. Štaviše, ti birači su uvek bili tu. Pišući o radikalizaciji Republikanske stranke pre 15 godina ukazivao sam da tvrdo jezgro ljutih birača čini oko 20 odsto izbornog tela; to se i dalje čini kao logična pretpostavka.

Ono što omogućava ljudima poput Trampa da dođu i ostanu na vlasti jeste pristanak ljudi, i birača i političara, koji nisu supremacisti, koji na neki način veruju u vladavinu prava, ali su spremni da se združe s rasistima i onima koji krše zakon ako se čini da to služi njihovim interesima.

Ima izveštaja bez kraja o niskom obrazovanju belih birača koji su u novembru prošle godine svesrdno podržali Trampa. Ali on ne bi ostvario toliki uspeh bez miliona glasova republikanaca sa solidnim obrazovanjem koji, uprkos medijskim orgijama, lažnim simetrijama ili još gorim stvarima (mejlovima!), nisu imali izgovor za to što nisu shvatili kakav je on čovek. Oni su u svakom slučaju glasali za njega iz kojeg god to razloga bilo, da li zbog političke odanosti ili želje za nižim porezima.

S obzirom na ovlašćenja koja dajemo predsedniku, koji je na neki način gotovo kao diktator izabran na izborima, davanjem takve funkcije nekome ko će najverovatnije zloupotrebiti tu moć priziva se katastrofa. Jedina prava provera dolazi od Kongresa, koji zadržava ovlašćenje impičmenta; čak potencijal za impičment može da zauzda lošeg predsednika. Ali republikanci kontrolišu Kongres; koliko je njih pored Džona Mekejna izrazilo potpunu osudu Arpajovog pomilovanja?

Odgovor glasi veoma malo. Pol Rajan, predsedavajući Predstavničkog doma Kongresa SAD, je preko portparola saopštio da „se ne slaže s tom odlukom“, što i nije neka jaka izjava. Ipak, Rajan je uradio više od većine svojih kolega koji baš ništa nisu rekli.

To je loš znak ako je Arpajovo pomilovanje samo početak, za šta se čini da postoji velika verovatnoća – najverovatnije smo u ranim fazama ustavne krize. Da li neko smatra da je nezamislivo da Tramp otpusti Roberta Milera i pokuša da zatvori istragu u vezi s njegovim ličnim i političkim vezama s Rusijom? Da li neko ima poverenja da će republikanci učiniti bilo šta više od izražavanja blagog neslaganja s njegovim postupcima ako to učini?

Kao što sam rekao, postoji izraz koji označava ljude koji hapse pripadnike etničkih manjina i šalju ih u koncentracione logore ili hvale takve postupke. Takođe postoji izraz za ljude koji se iz kukavičluka ili interesa slažu s takvim zloupotrebama – izdajnici. Koliko će takvih izdajnika tamo biti? Bojim se da ćemo uskoro saznati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari