„Deca ratnih zločinaca se ponose svojim očevima“

Omer Karabeg: Radislav Krstić ne samo da preuzima odgovornost za svoju ulogu u genocidu u Srebrenici, nego i naglašava da bi glasao i za Rezoluciju o genocidu, usvojenoj u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, kojoj se vlast u Beogradu toliko protivila. Kakve su bile reakcije u Srbiji na njegovo pismo?

Sonja Biserko: U Srbiji to pismo nije imalo neku veliku rezonancu, pogotovo kada je reč o zvaničnim medijima. Bilo je zabeleženo na nekim portalima, ali je uglavnom prećutano. Istina, oglasio se Šešelj koji je rekao da je to najnoviji izdajnički akt i da će Krstić umesto da se ubije ili izdrži kaznu do kraja dobiti nekoliko godina slobode koje će provesti kao bednik i izdajnik. Znači, priprema se teren da, ako se vrati u Srbiju, bude suočen sa odbijanjem i prezirom. Bio bi sasvim sigurno tretiran kao nacionalni izdajnik kao svojevremeno i Milan Babić, bivši lider Republike Srpske Krajine, koji je priznao zločin i pokajao se da bi nakon toga izvršio samoubistvo zbog pritisaka koje je trpeo on, ali i njegova porodica u Beogradu koja je dnevno bila izložena šikanama radikala.

Branko Todorović: Krstićevo pismo je u Republici Srpskoj u početku dočekano ćutanjem tako da mnogi građani za to pismo nisu ni čuli. Nakon nekoliko dana uslijedile su reakcije uglavnom od udruženja vezanih za rat kao što su udruženja žrtava i nestalih. U tim reakcijama Krstićevo pismo je prikazano kao priznanje koje je iznuđeno od čovjeka koje je već zašao u godine i koji je u zatvoru bio izložen fizičkom zlostavljanju. Takođe se tvrdilo da je pismo rezultat ucjene predsjednika suda vezane za njegovo prevremeno puštanje na slobodu, kao i da su pismo napisali drugi i da ga je Krstić samo potpisao.

Omer Karabeg: Bosanskohercegovački advokat Duško Tomić, koji je branio optužene za ratne zločine, rekao da je podsticao svoje klijente da priznaju krivicu, pogotovo one koji su imali decu, da se teret zločina ne bi prenosio na decu. Međutim, to je kako kaže Tomić, bilo uzalud jer je atmosfera takva da se deca ratnih zločinaca ponose svojim očevima. Da li je najveći broj osuđenih ratnih zločinaca u stvari ponosan na svoje zločine i da li se njihova deca ponose svojim očevima?

Sonja Biserko: Ovde je stvoren narativ da su Srbi bili napadnuti, da su nevini, da nisu učestvovali u ratovima. Tvrdi se da su Srbi u Bosni i Hercegovini vodili oslobodilački, da je Republika Srpska prva srpska država preko Drine i da će Srbi vrlo teško odustati od te svoje države.

Zbog toga se ratni zločinci, koji su vratili nakon izdržavanja kazne, tretiraju kao junaci, dobijaju prostor u medijima, predaju na vojnim akademijama ukoliko su vojna lica. Objavljuju knjige u kojima daju svoju interpretaciju ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Oni su nacionalni heroji – to je vrlo široko prihvaćeno i to niko ne osporava.

Branko Todorović: Sigurno je da se djeca ratnih zločinaca ponose svojim očevima. I ne samo djeca onih koji su osuđeni, nego i onih koji nisu kažnjeni za svoje zločine. Ti ljudi se u lokalnim zajednicama doživljavaju kao neka vrsta uzora i neupitnog autoriteta i imaju veliki uticaj na sve što se tamo dešava. To ne treba da nas iznenadi. Ko je nakon rata u Bosni i Hercegovini radio na izgradnji mira, povjerenja, lustraciji, suočavanju sa istinom, preuzimanju odgovornosti? Skoro niko.