Fenomen(ologija) hrvatskog antisemitizma 1

Obimna knjiga (više od 600 stranica s pratećom bibliografijom i izvorima), redovitog profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr Ive Goldsteina Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas (Fraktura i Židovska vjerska zajednica Bet Israel u RH, Zagreb 2022), prva je i dosad jedina sustavna historiografska studija o fenomenu i fenomenologiji antisemitizma u nas, u Hrvatskoj.

Dakako, to ne znači kako dosad nije bilo autora i tekstova koji su se ozbiljno bavili i ovim pitanjima, ali više marginalno, u sklopu židovske kulture i povijesti (Mirjana Gross, Melita Švob…) Uostalom i sam dr Goldstein objavio je tri kapitalne knjige (Holokaust u Zagrebu, Židovi u Zagrebu 1918-1941 i Zagreb 1941-1945) o ovim temama, ali ograničenog prostornog i vremenskog opsega.

A, sada, njegovom novom studijom hrvatska je historiografska znanost, ali i kultura u cjelini dobila iznimno vrijednu, svojevrsnu enciklopediju „antisemitskog zla“, koja će upravo zbog kritičkog i utemeljenog propitivanja tegobnog nacionalnog nasljeđa: ustaštvo, NDH, holokaust… bez ikakve sumnje u hrvatskoj javnost, ionako podijeljenoj na ovim temama, podići veliku prašinu, odnosno izazvati brojne rasprave i polemike. Ujedno, ovo djelo bez dvojbe predstavlja krunu Goldsteinova znanstvenog i istraživačkog rada kojim je samo potvrdio stečenu reputaciju ozbiljnog povjesničara širokih uvida i enciklopedijskog znanja, te angažiranog intelektualca od formata i međunarodnog ugleda.

Autor je ovu knjigu posvetio „rodbini, žrtvama holokausta, koju nije stigao upoznati“, a već u uvodu pregledno je izložio kratku povijest antisemitizma, koji je u Hrvatsku, u najvećoj mjeri tijekom 19. vijeka „bio uvezen“, prije svega iz Mađarske, ali vremenom je i u nas poprimio specifične pojavne oblike.

Ujedno, kroz različite elaboracije definicija antisemitizma izložio je kako on osobno razumije taj zloguki pojam koji je kroz povijest uzrokovao brojne pogrome i progone, zločine nepojmljivih razmjera, nakon kojih su se Židovi raspršili diljem svijeta.

Tako se formirala jedna od najvećih dijaspora u svijetu, neprestano izložena šikaniranju, najbesmislenijim zabranama, uskraćivanju elementarnih ljudskih i građanskih prava, getoiziranju… koja usprkos svemu nikad nije izgubila nadu i vjeru da će se ipak, jednom vratiti u svoju (pra)domovinu.

Iako fenomenologiju antisemitizma možemo pratiti već gotovo dvije tisuće godina, sam je pojam novijeg datuma, veže se uz 19. stoljeće kad je Wilhelm Marr objavio svoje djelo Pobjeda židovstva nad njemstvom (1879) u kojem je iznio „osnove“ njemačkog antisemitizma, da bi H. Ahlwardt (1890) Židove označio kao izvorište svekolikog zla i (arhi)neprijatelja arijevaca.

Naime, nakon njemačkog ujedinjenja (1871) Židovi, budući nisu pripadali domicilnoj, germanskoj krvnoj grupi nisu bili prihvaćeni kao Staatsvolk i time je dugoročno bio otvoren put tragediji židovskog naroda koja je dolaskom nacista i Hitlera na vlast, nakon rasnih, tzv. Nürnberških zakona (1935) i Kristalne noći (1938), svoj stravični vrhunac doživjela u holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata, kada je najbrutalnije pobijeno više od šest milijuna „djece Israela“.

Logor smrti Auschwitz simbolična je paradigma ovog zločina i nacifašističkog zla koje je povijesno, na sramotan način obilježilo cijelu civilizaciju. I stoga, posvema je u pravu Umberto Eco kad govori o „vječnom fašizmu“, opominjući kako ova zlokobna ideja nije poražena, već se iznova obnavlja u novim formama, ali istog sadržaja, a antisemitizam je nezaobilazno oružje ove zločinačke ideologije.

U prvom poglavlju svoje knjige, Goldstein analizira fenomen antisemitizma u srednjem vijeku, potom prelazi na moderno doba i početke židovske emancipacije, ali i nove pojavne oblike antisemitizma koji je svoj eho i odraz neminovno imao i u Hrvatskoj, a posebice se bavio pozicijom Židova u očima Katoličke crkve, propitujući pri tomu prilično problematičan odnos jednog od najvećih i najznačajnijih ličnosti svekolike hrvatske povijesti, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, prema židovstvu i Židovima.

Jednako tako pregledno je izložio kako su se prema židovskom pitanju odnosili Ante Starčević i Stjepan Radić, politički prvaci hrvatskog naroda druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća, dok je na primjeru „pokrštenog Židova“ Josipa Franka, pravaškog vođe, tobožnjeg Starčevićevog nasljednika koji je okupljajući sitnu buržoaziju i dio svećenstva zapravo provodio politiku Khuena Hedervaryja, portretirao usud židovske asimilacije i društvene integracije pune zazornog (ne)prihvaćanja.

Tijekom 19. stoljeća u Hrvatskoj se šire i razvijaju oblici ekonomskog i društvenog antisemitizma nalik onim u Mađarskoj, ali budući je židovska zajednica u ovim našim krajevima bila malena, integracija Židova u hrvatsko društvo bila je relativno brza, pritisak na nju nije bio toliko jak kao primjerice u Poljskoj ili carskoj Rusiji da bi se morali (o)braniti (samo)getoizacijom. Židovi su bili tolerirani, ali nikad ne u potpunosti i prihvaćeni.

Najopširnije poglavlje u knjizi posvećeno je Kraljevini Jugoslaviji što je i logično i razumljivo, jer se upravo tada rađaju radikalni oblici nacionalizama, kasnije transformirani u ustaštvo; rimokatolička (kao i pravoslavna) crkva raspiruje histeriju prema Židovima kao strancima koji svojom ekonomskom i financijskom sebičnošću iskorištavaju zemlju u kojoj žive i navodno uništavaju zdravo tkivo domicilne nacionalne zajednice.

Doba NDH i ustaškog režima, dr Goldstein je već i u ranijim radovima opširno obradio, sad je to samo prilagodio cjelini djela, ali njegove teze, posebice o ulozi nadbiskupa/kardinala Stepinca u tom razdoblju čvrsto su i činjenično uobličene, što će, u to nema sumnje, iznova uzbuditi klerikalno-nacionalističke duhove.

Važno je naglasiti, kako je autor nizom dokumenata, izjava i citata jasno ilustrirao kako su Stepinac i Crkva u Hrvata, bez ogleda na određene rezerve prema Paveliću i ustaštvu, podržavali NDH u cjelosti, čak i onda kad je bilo jasno da je režim ogrezao u stravičnim zločinima (Jasenovac), odnosno da mu je uzor monstruozni nacifašistički model vlasti (rasni zakoni, sustavno istrebljenje Židova, Srba i Roma…)

Čak i onda kad je bilo očito da je rat izgubljen, sve do samog kraha NDH, Stepinac je ustrajno ostajao na svojim radikalno antikomunističkim pozicijama, koje je po vjeru i nacionalno biće hrvatskog naroda smatrao većim zlom od svakog, pa i najgoreg ustaštva.

Posebno je interesantno posljednje poglavlje gdje je pisao o fenomenu antisemitizma u samostalnoj RH, nastaloj nakon sloma komunističkog sustava i raspada SFRJ. Upozorio je na određene antisemitske ispade prvog hrvatskog predsjednika, posebice u Tuđmanovim knjigama Bespuća povijesne zbiljnosti i Usudbene povjestice, gdje je pisao da nisu samo ustaše činili zločine u Jasenovcu, već su im u tomu pomagali zatočeni Židovi (kapoi), umanjivao je broj žrtava jasenovačkog logora smrti…

Goldstein je jasno i utemeljeno osudio sveprisutnu ustašonostalgiju u RH kao vid povjesnog revizionizma i negaciju „kulture antifašizma“, pretvaranje ustaša i ostalih kvislinga u hrvatsku, oslobodilačku, a partizane u neprijateljsku, okupatorsku vojsku pod kojom su Hrvati navodno izgubili slobodu; umanjivanje i opravdavanje ustaških zločina, sve do negacije holokausta.

Bez ikakve sumnje, Goldsteinova će knjiga (p)ostati nezaobilazno djelo svim budućim istraživačima „hrvatskog antisemitizma“, ali i svim onima kojima je do istinitog, objektivnog i kritičkog poimanja, propitivanja kontroverznih i(li) otvorenih pitanja novodobne, kao i suvremene hrvatske povijesti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.