Vlasti obje države, i Srbije i Hrvatske, zaklinju se da im je prioritet ulazak u Evropsku uniju i da čine sve da bi se to ostvarilo: Hrvatska u ovom trenutku čeka završetak pregovora i zatvaranje najspornijeg poglavlja 23, o pravosuđu, dok se Srbija nada potvrdi kandidature krajem godine. Hrvatska vlast je uvjerena da je već posve zrela za punopravno članstvo, srpska da će – bar po izjavama većine nadležnih – sve prepreke savladati vrlo brzo.
Pesimizam – ili bolje, realizam – kaže da su obje države, usprkos njihovim različitim stadijima na putu ka EU (završetak pregovora, odnosno tek potvrda kandidature), realno od evropskog vrijednosnog sistema jako, jako daleko. I jednu i drugu muči strašna i sistemska korupcija, koju se suzbija tek sporadično, bezuspješno i bez stvarne volje da se ona iskorijeni bar, za početak, u najvišim krugovima vlasti. I jednu i drugu muči i poštivanje ljudskih prava: Hrvatska i dalje nije riješila brojna pitanja iz izbjegličkog korpusa, Srbija ima već znane probleme s nacionalnim savjetima manjina, s Romima u Beogradu, Bošnjacima u Sandžaku i Albancima na jugu Srbije.
Obje države imaju nesagledive probleme s pravosuđem, Hrvatska nikako da zatvori svoje poglavlje 23 i dokaže da je sudstvo, u najvećoj mjeri devastirano još 90-ih godina prošloga vijeka, stalo na nezavisne noge, a Srbija s netransparentnom i problematičnom reformom pravosuđa, tom sagom koja traje već godinu i pol dana, u kojoj tek danas nadležni stidljivo priznaju poneke od grešaka na koje ih sve to vrijeme upozoravaju pojedinci iz stručne javnosti i dio medija.
Ono, međutim, u čemu je najočitije koliko smo svi daleko od evropskog sistema vrijednosti jest pitanje Haškog tribunala, „naših“ u njemu i suočavanja s vlastitom prošlošću, u čemu niti jedna od dvije države nije daleko odmakla. O tome, u prvom redu, govore činjenice: Srbija do danas nije Haškom tribunalu izručila traženi dvojac, Ratka Mladića i Gorana Hadžića, a procesi pred domaćim sudovima pokazuju da su na meti i dalje tek neposredni počinitelji zločina, ne i oni koji su ih naređivali i planirali (zato do danas nismo imali niti jednog visoko pozicioniranog vojnika u bilo kojem procesu, pa čak niti nakon što je presuda optuženima za masakr na Ovčari postala pravomoćna, na primjer). Hrvatska, pak, i dalje masovno sudi Srbima optuženima za ratne zločine, često u sumnjivim procesima i sa sumnjivim svjedocima, dok je ili neosjetljiva ili pak vrlo spora u procesuiranju zločina koje su počinile „njene“ snage; tako se dogodilo da, na primjer, za zločin u Gruborima 1995, koji se među ostalim spominje u presudi generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, optužnica bude podignuta tek prošle, 2010. godine u decembru.
Upravo presuda generalima Gotovini i Markaču, prvom osuđenom na 24, a drugom na 18 godina zatvora (prvostepeno) i reakcija na nju pokazuje koliko je malo potrebno da se navodno sazrele nacije na evropskom putu vrate 20 godina unazad, u vrijeme kad su svirale ratne trube na Balkanu. Hrvatska nacija je šokirana, dijelom i zbog toga što su ju neodgovorni političari i advokati uvjeravali da nema govora o kažnjavanju „naših heroja, a ne zločinaca“, dok je srpska javnost presudom vrlo zadovoljna, jer je presuda hrvatskim generalima taman lijepo pala na godinama ponavljanu tezu o „ravnoteži zločina“: svi su ubijali i svi su isti.
Niti jedna od te dvije javnosti presudu nije iskoristila da se zadubi u samu sebe i da joj ta „antihrvatska presuda antisrpskog suda“ (može i obrnuto, ovisi „čiji“ je optuženik) posluži kao povod za preispitivanje vlastite ružne prošlosti. Hrvatska je na nogama, optužuje sve i svakoga, od Evropske unije pa do domaćih izdajnika, za koje je najviđeniji bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji je preuzeo ured i Brionske transkripte (sa sastanka uoči Oluje) nakon Franje Tuđmana, po haškoj presudi glavnog u organiziranom zločinačkom pothvatu, sve to pokušavajući predstaviti najšire moguće: da je Haški sud cijelu akciju Oluja označio kao zločinačku i nedozvoljenu (a gdje su tu SAD, grme pitanja), jer drugačije se ne bi moglo u ovolikoj mjeri zloupotrijebiti javnost. Suprotno tome, Haški tribunal je osudio konkretne ljude (vidjet ćemo da li će presuda ostati takva u drugom stupnju) za konkretne zločine koje nisu spriječili, a dodatnu težinu daju prethodni dogovori državnog vrha – o čemu svjedoče Brionski transkripti – kao i činjenica da desetljeće i pol nije bilo dovoljno da se krivci za više od 500 ubijenih u Krajini, kao i spaljivanje i uništavanje više od 22.000 kuća i ostalih objekata, privedu pravdi.
Te činjenice niti danas nisu u središtu pažnje hrvatske javnosti, jednako kao što se niti srpska nije pozabavila godinama koje su prethodile Oluji, u kojima su „njihovi“ ubijali i protjerivali Hrvate i otimali i palili njihovu imovinu. Time bi, na primjer, približila javnosti tužne činjenice silnih ratnih zločina zbog kojih Haški tribunal traži Gorana Hadžića, od Miloševićevog režima postavljenog predsjednika samozvane države na hrvatskom teritoriju.
Sve viđeno posljednjih dana u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, govori o tome da smo jako daleko od Evrope u kojoj je ljudski život prvenstvena vrijednost. Ovdje kod nas i dalje nitko ne govori i nema poštovanja prema žrtvama, za razliku od poštovanja prema njihovim dželatima, samo ako su „naši“.
Ako vlasti u obje zemlje misle da taj mentalni sklop njihovih nacija neće biti procjenjivan u toj istoj EU, grdno su se prevarile.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
