Marširali su "eskadroni smrti" 1Na čelo GSS dospeo je Goran Svilanović Foto: Fonet RCC

Alarmirana je i Evropska zajednica koja je od režima tražila izveštaj. Ima indicija da je Milošević bio spreman da prizna poraz, a da se tome suprotstavila njegova supruga Mira Marković, liderka Jugoslovenske udružene levice.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

Zbog toga je na miting opozicije reagovano režimskim kontramitingom, oba u centru Beograda. Bilo je tuče. Zapretilo je krvoproliće. Odnosi vlasti i opozicije bili su sve napetiji. Početkom februara policija je silovito napala nadolazeću kolonu iz Novog Beograda, na Brankovom mostu. Jedini prisutni opozicioni prvak Vesna Pešić jedva je izbegla linč. Kao u klasičnim diktatorskim režimima, Brankovom ulicom su ka Terazijama marširali „eskadroni smrti“ mlateći sve pred sobom. Neki izlaz je nađen tako što je pod pritiskom EZ donet lex specialis kojim je priznata izborna pobeda opozicije u oko 40 gradova. Onda je sledilo etabliranje. Usledilo je gloženje između dve najveće stranke, SPO i DS, oko mesta u lokalnoj vlasti i u korišćenju raspoloživih budžeta.

Uprkos tome, činilo mi se da je otvorena realna mogućnost širenja demokratskih promena na čitavu Srbiju. Radi toga, predložio sam formiranje Saveza slobodnih gradova, što je prihvaćeno. Od predstavnika svih ovih opština formirano je koordinaciono telo da pokreće inicijative za jačanje demokratskog talasa u samom društvu, ne samo oko centralne vlasti. Radi toga je pokrenuto i posebno izdanje Republike. Zaređale su sednice od grada do grada. Predviđeno je da se tako menjaju i predsedavajući (prvi je bio Zoran Živković, predsednik skupštine opštine Niš, drugi Velimir Ilić iz Čačka, treći Mirko Bajić iz Subotice).

Jedna od prvih tema bilo je vraćanje svojine lokalnim zajednicama da bi imale aktivniju ulogu u privredi. Dabome, najaktuelnija je bila oskudica sredstava. Rešenje je traženo i u razgovoru s predstavnicima Socijalističke internacionale; u Aradu i Subotici razmatrane su mogućnosti materijalne pomoći raznih asocijacija za lokalnu samoupravu. Tako su ubrzo počela da stižu sredstva za naftu, asfalt i druge potrepštine. U jednom trenutku, kao koordinator tokova ove pomoći, pojavila se grupa G 17 (predvodili su je Miroljub Labus i Mlađan Dinkić) koja je postala značajan politički činilac. Polet SSG nije dugo trajao. Sa oko 2.000 odbornika, od kojih se očekivalo da će biti snažan i autonoman činilac demokratskog procesa, nije ispunio očekivanja. Slabašne su bile inicijative izvan okvira stranačke discipline i pukog sledbeništva stranačkim vođama. Pokazalo sa da ovde ne radi drevno emancipatorsko načelo „rada na sebi“ i jasna vizija respublice. Pokazala se delotvornijom žilava i popularna deviza „u se, na se i poda se“. Strasti fiksirane za vlast i novac, makar i u oskudnim lokalnim razmerama, odnele su prevagu. I popularne vođe vode računa o svojim ekskluzivnim prohtevima. Đinđić se bez znanja Draškovića sastaje s Miloševićem, a Drašković ga sa svojim pristalicama ruši s mesta gradonačelnika Beograda. Potresi su zahvatili i maleni i skromni GSS. Širila se fama da Vesna Pešić, saradnjom s Draškovićem, ugrožava antinacionalistički identitet stranke, organizovan je puč na redovnoj skupštini, ali on nije uspeo, te je ubrzo potom, u vreme zaoštravanja sporova oko Kosova, iskorišćeno njeno odsustvo i pokrenuta je inicijativa da se bira novi predsednik, i tako je na čelo GSS dospeo Goran Svilanović. Tmurni oblaci donose turobna osećanja.

Kroz sećanja na opoziciono političko delovanje provejavaju nada i strah. Ovo važi i za prelomni trenutak, čuveni 5. oktobar. Usred mase protestanata pred Saveznom skupštinom nadisao sam se suzavca, bežao pred talasima sile režima, pa se vraćao na crtu sukoba, da bih se napokon sklonio pred silovitim paradiranjem „crvenih beretki“. Prikupio sam nešto snage da uveče odem u sedište pobedničkog DOS-a, u zgradi Gradske skupštine, koja me je atmosferom, vršljanjem naoružanih ljudi i poverljivih sašaptavanja glavnih likova, asocirala na scene iz literature i filmova o revolucionarnim prevratima. Noć sam probdeo na nekoj klupi na Bulevaru, pred Pravnim fakultetom, posmatrajući razilaženje umornih i tromih osvajača zgrade parlamenta. Nisam se prijatnije osećao ni narednog dana, na svečanoj inauguraciji nove vlasti. Smučilo mi se defilovanje uniformisanih likova i natezanje srbijanskih i crnogorskih poslanika oko mesta u hijerarhiji vlasti i oko toga šta u kom trenutku treba činiti.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari