Nema „dobrih“ i „loših“, svi su postali zli i sebični

Etnokrate nisu već po definiciji zaozbiljno za EU, jer ih mrzi učiti o „upravljanju s druge strane nacionalne države“. Ali, za zbilje nisu za EU ni lijevi „jakobinci“, nego samo na riječima. Njima ništa ne koristi što umiju napisati liste lijepih želja, ako ne shvate kako moraju odustati od kulture nadbijanja, jer upravo ona svjedoči njihovu antieuropsku kulturu u čijoj je osnovi političko nasilje. U tomu je njihova glavna krivica i zbog toga i nisu alternativa, nisu dio rješenja nego dio problema. Bili tobož ili stvarno lijevo, stvarno ili tobož desno, naši političari razumiju, dakle, i na početku 21. stoljeća politiku kao političko nasilje, otud se u ovom eseju i govori kritički ne samo o etnokratama, nego i o „jakobincima“, koji prakticiraju neznanje, ispraznost i parazitizam. Kako takvima objasniti kako se u procesu približavanja EU i ne radi o drugomu do o „europeizaciji domaćih politika“, to vam je isto kao slijepom pokazivati slike, a gluhom pjevati na uho.

Krajnje je vrijeme da se svi politički subjekti osvrnu oko sebe i pogledaju žalosna iskustva iz proteklih 16 godina, pa se potom orijentiraju prema onima koji su iz sličnih situacija pronašli put ka EU. Do Unije se može stići samo posredstvom mukotrpnog procesa transformacije, odnosno modernizacije, koji podrazumijeva i demokratizaciju svih političkih subjekata s odgovarajućim izbornim legitimitetom, dakle i etno-nacionalista i socijal-demokrata. Od obojih se, međutim, moraju tek napraviti liberalno-nacionalne ili socijal-demokrate. U tome bi se, možda, trebala ogledati buduća OHR medijacija, a ne u olakom posezanju za bonskim ovlastima…

Po povratku u BiH sam ustanovio, dakle, da je Zemlja i na početku novog milenija laboratorski primjer prapolitičke zajednice jednodimenzionalnih ljudi, sljedbenika i vjernika, u krajnjem „zemlja zarobljenog uma“. U mladosti sam, doduše, bio i sam politički „vjernik“, ali sam učenjem i životom u EU shvatio da su autoritarne ideologije i politike u biti podjednako opasne i štetne po filozofiju i praksu otvorenih društava, ma što one o tomu mislile ili tvrdile. U BiH nema, nažalost, političke i kulturološke alternative, nema „dobrih“ i „loših“, svi su postali zli i sebični. Pristati, primjerice, na direktno kršenje ustavnih i zakonskih pravila o izboru županijskih i federalnih organa vlasti, birati podobne „pripadnike“ po sdp-ovsko-bošnjačkim kriterijima među Hrvatima, koalirati s nacionalistima iz SDA, a demonizirati iste takve u HDZ, zaklinjati se u ZAVNOBiH a surađivati s jurišićevsko-đapićevskim dojučerašnjim „crnokošuljašima“, majorizirati ili svoditi Hrvate na „demos“, iako jesu jedan od BiH političkih naroda i po Ustavu, te na kraju podijeliti fotelje svojim rođacima ili asistentima, znači potpuno se izjednačiti s etnokratama i počiniti ubojstvo moguće alternative u BiH. Zbog toga i jeste ovakav SDP počinio politički harakiri, što je primarno političko, estetsko i etičko, ali i etničko pitanje.

Moje su kritike SDP i uopće velikobošnjačkog „antinacionalističkog nacionalizma“ pod plaštom „bosanstva“ i „građanstva“ (kako je tolako biti kad se u većini) bile iznuđene stručnim i estetsko-etičkim razlozima, o etničkim razlozima brinu čitave bulumente etno-nacionalista koje razumiju samo tu vrstu argumentacije. Kao dokazani vanpartijac, kozmopolita po pismu i životu, privrženik ZAVNOBiH i protivnik etnokratske revolucije i disolucije BiH u ratu i poraću, kad sam stajao na strani slabijih, i one prijeratne BiH, koju su svi BiH nacionalisti složno uništavali, morao sam se, dakle, anno Domini 2010. i 2011. suprotstaviti upravo sdp-ovskom jakobinizmu i velikobošnjačkom nacionalizmu, jer su oni danas upravo ono što su bili na početku rata velikosrpski, a potom i velikohrvatski nacionalizam. Može se, dakako, biti rušitelj BiH ne samo kad se očigledno protivu njezinog opstanka, nego i kad se ona brani na način koji je neprihvatljiv za druge, posebno manjinske narode i skupine. A BiH može opstati samo ako se međusobno uvažavamo, bez obzira na veličinu, etniju i religiju. Zbog toga što sam ovo sve govorio sam i „prokazan“ u medijima pod kontrolom tobožnjih socijaldemokrata i bošnjačkih nacionalista kao „dokazani tuđmanovac i bosnorušitelj“, kako stoji ovih dana na jednom sarajevskom portalu. Na njemu je – i poslije onog nadasve poštenog pisma nas osmorice BiH hrvatskih intelektualaca a) protivu hdz-ovskih dvodecenijskih laži i manipulacija s Hrvatima, b) protivu aktualnih manipulacija BiH građana i naroda u SDP-SDA režiji, c) protivu nedostojanstvenog govora HNV prvaka, onih koji se u Sarajevu za jednodimenzionalni poželjni govor nagrađuju visokim nagradama – došlo do provale „govora mržnje“, pa je polovica komentara morala biti brisana.

Po povratku u zemlju sam, dakle, slijedeći svoju savjest i struku počeo otvoreno kritizirati SDP podvale, počev od „fenomena Komšić“ pa nadalje. Zbog toga su mi sljedbenici ideologije „država z(l)a čovjeka“ (SB) i svezali zvrčku, jeftino me demonizirajući u paketu s HDZ, mada ti koji to rade dobro znaju da se ama baš nikomu, pa ni njima nisam dao pokoriti, niti se prikloniti. Tobožnje lijeve demokrate, u biti neostaljinisti, bili su neusporedivo besprizorniji od njihove etnokratske subraće, koji su me propustili kroz virtuelnog „toplog zeca“ po dolasku u Zemlju, jer sam, navodno, počinio „izdaju“. Izdaja se, međutim, može počiniti samo ako nečemu pripadate, a ja već decenijama ne pripadam nikomu, nego sam „u potrazi za dostojanstvenim pripadanjem“. I etnokrate i „jakobinci“ vole u suštini sljedbenike, poslušne i sluganske medijske i akademske djelatnike, a ja sam slobodan čovjek. Zbog toga su i jedni i drugi „neprijatelji otvorenog društva“ (K. Poper), ili što bi rekla Duška Jurišić – jadna je ovo zemlja ukoliko su joj ovakvi poput mene neprijatelji!

Unatoč svemu, osjećam se „prvosvećenikom europske političke kulture“ i „virusom“ koji, nažalost, ne širi dovoljno brzo zarazu europskim temama, kazao sam i na Šipanu i nedavno u bašči mostarskog restorana Radobolja pred skupinom od 40 njemačkih socijaldemokrata. Među uglednim gostima bio je i jedan bivši Brantov savjetnik, „poslovođa“ njemačkog SDP, više sveučilišnih profesora, itd. Kazao sam im kako mi tijekom moje prve dvije povratničke godine sve izgleda kao sipanje u rešeto, izuzev mini europskih studija koje su mi za divno čudo dozvoljene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ne smijete odustati, uzvratili su dragi njemački prijatelji na rastanku.

U beskrajno etniciziranom i duboko provincijaliziranom Mostaru, kao i u cijeloj BiH, mnogi za sebe misle i tvrde da su i politički Europljani, pri čemu nisu tomu ni nalik. O antieuropejskoj ravnodušnosti u Mostaru malo što tako uvjerljivo svjedoči kao činjenica da je zbog nedovoljnog broja prijavljenih nedavno morao biti otkazan jedan seminar u organizaciji Direkcije za europske integracije, posvećen edukaciji uposlenika u organima javne uprave. Samozadovoljna i osiona BiH vlast i tobožnja alternativa u biti preziru novu političku kulturu EU, njihovi uzori su u autoritarnim osobama i prapolitičkim društvima. Naši mahalaši, kako nacionalisti tako i nasilnici u odori tobožnjih socijaldemokrata, ne razumiju bit europskih integracija i ne žele znati da se ona ogleda u kulturi političkog dijaloga i kompromisa. Zbog toga sam onoj socijaldemokratskoj skupini iz Njemačke i kazao kako i Lagumdžijinim i Dodikovim strankama tek predstoji „Bad Godesbeški kongres“, iz 1959, na komu su se SPD definitivno odrekli političkog nasilja, i opredjelili za evoluciju, tj. reforme.

Veoma složena euroatlantska pitanja iz pozicije samodovoljne političke (ne)kulture naših političara bivaju do bedastoće simpflicirana. Ako se tomu doda i „socijalna neosjetljivost“ ili ono što je R. Gregorian nazvao „parlamentarnom kleptokracijom“, utrt je put u propast bili jedni ili drugi ili treći na vlasti, posve je svejedno. Opisani tip političke nekulture nije, nažalost, samo u osnovi našeg međusobnog suodnošenja, nego i suodnosa sa svijetom (vidjeti kako se tretiraju oni strani dužnosnici koji se ne uklapaju u predodžbe naših silnika, bilo da se jednom zovu V. Incko, drugi put M. Lajčak ili treći put L. Arbur). U jednu riječ, u BiH je na djelu anteuropejstvo velikog formata, a pred BiH su modernizacijske muke još većeg formata: sticanja kandidatskog stausa, ispunjenje cirka 400 mjerila, te usvajanje na stotine zakona i tisuću podzakonskih akata, što je nemoguće postići uz mahalašku politiku i amatersku javnu upravu posve pauperizirane i uništene zemlje.

Ovaj tekst je sažetak predavanja koje je docent dr sc Mile Lasić održao u okviru međunarodne konferencije Western Balkans after Lisbon Meeting, održane na ostrvu Šipan od 13. do 18. jula 2011.