Popis nije potpun

Tako se već i u to vrijeme, odnosno sedamdesetih i osamdesetih, moglo zaključiti kako bi popis iz 1964. trebalo uvećati za približno 40 do 50 posto, jer bi se tako došlo do realnijih brojeva o ukupnim jasenovačkim žrtvama.

Da je popis nepotpun, odnosno da u njemu nedostaje određen, ali ne prevelik broj žrtava, svjedoči i statistika ubijenih Židova: u popisu iz 1964. su, naime, 9044 žrtve zavedene kao „Jevrejka“ ili „Jevrejin“, ali ta je rubrika vođena prema vjeroispovijesti. Židovi koji su 1941. ili ranije prešli na katoličanstvo u popisu su obično bili zavedeni kao Hrvatice/Hrvati, a tih je – sudeći po izrazito židovskim imenima, prezimenima, imenima roditelja barem još oko 3000. Osim toga, za značajan broj hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova ne može se odrediti mjesto stradanja i nisu uvedeni ni u popis žrtava ni u jednom logoru (naprimjer, ja sam 2001. zaključio kako je 2000 do 2500 zagrebačkih Židova stradalo u jasenovačkom logorskom kompleksu, a da nisu uvedeni u jasenovački popis žrtava). Uostalom, u krugu onih koji su se bavili židovskim žrtvama u Holokaustu znalo se da je u Jasenovcu moralo stradati između 16 i 18 tisuća Židova. Nepotpunost popisa iz 1964. najočiglednija je kod Roma, kojih je popisan svega 1471, a znalo se da ih je stradalo mnogo više.

Pored Židova i Roma, u tom popisu Statističkog zavoda SFRJ iz 1964. godine navedena su i imena 33.944 Srbina, 6546 Hrvata, 949 Muslimana, 194 Slovenca, 105 osoba drugih nacionalnosti i 6850 „nacionalno neidentificiranih“. Međutim, o tim brojkama čak se ni u stručnoj javnosti ništa nije znalo. Naime, neposredno nakon rata demografi Ivan Lah i Dolfe Vogelnik izračunali su da je demografski gubitak Jugoslavije tijekom Drugog svjetskoga rata bio 1,700.000 osoba (dakle, ne samo neposredne žrtve rata, nego i emigranti, i nerođena djeca). No, ta je brojka za potrebe Mirovne konferencije u Parizu 1946. pretvorena u stvarne žrtve. A stvarne žrtve iznose oko milijun osoba, odnosno možda neznatno više – kako su osamdesetih, neovisno jedan od drugoga, ustanovili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Ipak, brojka od 1,700.000 jugoslavenskih ratnih žrtava postala je, štoviše – etablirala se, kao jedna od temeljnih činjenica o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Razlozi su bili različiti, unutarnji i vanjskopolitički: trebalo je pokazati svu brutalnost neprijatelja koji je izazvao toliko žrtve, iz čega proizlazi i veličina i značaj Narodnooslobodilačke borbe; trebalo je pridati što veću važnost Narodnooslobodilačkom ratu u kontekstu borbe protiv nacizma, pa se tako Jugoslavija s 1,7 milijuna žrtava pozicionirala na treće mjesto po broju ratnih žrtava u Europi (iza SSSR-a i Poljske). Ta je brojka bila i temelj za zahtjeve o ratnim reparacijama od Njemačke.

Ako se od demografskog gubitka od 1,700.000 oduzme stvarni gubitak od 1 milijuna života, dolazi se do brojke od 700.000 žrtava. Da li je netko pobrkao te dvije kategorije, pa razliku između njih odredio kao broj žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa? Moguće je, a moguće je i da su mu pritom umnogome pomogle procjene o 500 do 600 tisuća žrtava, koje su se već spominjale unutar Zemaljske komisije za ratne zločine Hrvatske.

Kako bilo da bilo, u sljedećih nekoliko godina u javnosti se ustalila brojka od 700.000 žrtava jasenovačkog logora, pa je tako u kasnijim godinama i desetljećima sve što je od te brojke bitnije odudaralo, bilo „ispravljano“, a samocenzurom prigušivano i de facto zabranjivano.

Nastavlja se