Doktore, hoćeš li sa mnom krajem juna u Švedsku? – pitao me je Čarli u jednoj od pauza za vrijeme predstavljanja svojeg novog romana „Manchester city blues“ u mostarskoj Škrinji, dok se u tom nevelikom prostoru gužvalo prilično ljudi, većina i ne poznajući baš opus i rad tog izvanserijskog Leskovčanina, ali kao da su naslutili da tu ima „nešto“, nakon što je predstavljen na Književnost.org i u hercegovačkim medijima. Uostalom, i ja sam se, ne budi lijen, tog ponedjeljka popeo na motor i zapalio iz Splita na njegovu književnu večer.
– U Švedsku? Nemoj zezat… – zapravo od te silne gužve nisam se ni mogao koncentrirati na taj nenadani prijedlog. Ali, dok sam se vozio ka Mostaru razmišljajući što me privlači kod tog čovjeka i to od samog starta kada smo se lani upoznali i to baš na „Sa(n)jam knjige“ u Puli, bilo je jasno da je to njegov vedri duh, otvorenost i toplina kojom zrači i kojom za tili čas osvaja ljude, i, naravno, njegovi fenomenalni romani – „Krvoslednici“ i „Manchester city blues“. I kao da sam slutio da će me i ovaj puta nečim iznenaditi…
– Da, čoveče! Tamo se prvi put organizuje „Waltic kongres“ i biće više od hiljadu pisaca, izdavača i prevodilaca, a tema je interkulturalni dijalog. Mene su pozvali da kao urednik predstavim Think Thank koji pokriva ceo Balkan. A, pošto si nam ti odnedavno saradnik, lepo ćemo ga tamo predstavit i malo videti Švedsku. Idemo autom, tako da možemo voziti naizmenično.
– Autom do Švedske! Nije li to malo previše?
– Biće to čisti „road trip“, čoveče.
– Uf, ne znam, tek je početak svibnja… A, koliko bi dana to trajalo?
– Desetak!
– Ej, desetak, ne mogu toliko dana ostavit ordinaciju i pacijente!
– Pa naruči ih iza toga, bre!
– A žena, djeca?… Ne mogu disat od obaveza.
– Ako si mogo lani da dođeš u Pulu možeš i u Stokholm.
– Di je Pula, di je Stokholm? Uostalom, moram razgovarat sa ženom…
Popili smo po gutljaj, a onda, kao da je izronio iz neke svoje predstave, u tom mnoštvu se ukazao Miro Barnjak, glumac mostarskog HNK i producent, te smo prešli na filmske teme i stvari oko Mostar film festivala, koji se prošle godine održao prvi put i koji se bez obzira na porođajne muke ima namjeru održavati dalje, a želja mu je i namjera prevashodno da Mostar napokon dobije kino! Da, da… dobro ste čuli; grad sa više od sto tisuća stanovnika nema valjanu kino-dvoranu (ako izuzmemo ono zatvorsko u Šantićevoj). To jest imao je nekad dvije velike i gdje sam provodio nebrojene srednjoškolske večeri, ali na nesreću one su bile locirane u centru, tamo gdje se protezala linija bojišnice, tako da je publika tih godina imala besplatne predstave uživo. Ali, poznavajući kako su Miro i direktor festivala Slaven Knezovićuporni i kako je uostalom iz financijskih teškoća izvukao film „Živi i mrtvi“ i ne sumnjam da festival neće „go on“, a i potaknuti gradske oce da konačno organiziraju projekcije u zatvorenom.
No tu večer iznenađenjima nije bilo kraja;
– Evo, Doc upravo sam iz Sarajeva gdje sam bio na sastanku sa direktorom BH TV, te sam im predložio projekte i ono što su izabrali je tvoj scenarij za TV seriju „Ko je jamijo, jamijo“ tako da ćeš morati sjesti i nastaviti pisati…. Za početak 25 epizoda! A, ako bude išlo kako treba tražili su još 60! Planiramo uključiti i producente iz Srbije i Hrvatske tako da to možemo šibnuti okolo – veli mi Miro.
Samo sam progutao knedlu, jer upravo sam bio koncentriaran na finaliziranje svoje nove knjige, zbirke priča „Pasije poslijepodne u jurskom parku“ i nakon toga se planirao malo odmoriti, uostalom dosta mi je bilo trauma oko izdavanja mojeg prvog romana „Bilo jednom u Zagrebu“, kad sad ovo…
– A, sad će nam Čarli ponovno čitati! – najavio je Gogo novu avanturu iz Manchestera i barem s te strane mi je laknulo, no odlazeći pred publiku Čarli je ponovno nabacio:
– Doktore, idemo, nema zezanja!
Kada sam se sutradan vratio u Split, što od mamurluka, što od kiše koja me uhvatila negdje oko Gruda, niti sam razmišljao o Švedskoj, niti o bluesu, ni „ko je šta’jamijo’“, nego sam se odmah ušaltao u zubarsku problematiku i većpo podne bio u stanovitim ustima odakle sam čupao jednu uklještenu osmicu.
Nije trebalo dugo čekati da mi stigne mail, znate većkakvog sadržaja i rekao sam to ženi na što je ona rekla;
– Zašto ne?! To ti je jedinstvena prilika da vidiš Švedsku!
Ruku na srce nisam se mogao nadati ovako fenomenalnom odgovoru i tako nekako sam zamislio da „radno“ provedem odmor, dočim sam mislio: „Ali, Šveđanke ženo, jesi normalna?!“ No, zastalo mi je u grlu, jer kako bi rekao stanoviti interpretator lakih nota; „nije čaša kriva što je čaša i što će završiti na podu…“, te sam taj sudbonosni datum pocrtao u mojem kalendaru, pazeći pri tom da za to vrijeme moji pacijenti što manje čeznu za mojim vještinama.
Kroz krajeve u kojima „preteŽito Žive Srbi“
Bilo bi dobro kada bi mi u ovim krajevima mogli „odručit“ probleme kao što ja odručujem svoje pacijente i nije mi baš bilo svejedno kada smo definitivno utanačili način putovanja i strukturu putnika, a to je značilo da ću se nekako morati prebaciti do Beograda i tamo se naći sa Čarlijem i njegovim kumom, koji je inače zadužen za grafički izgled Think Tanka, a usput ću u Mostaru pokupiti Gogu, izvrsnog mladog pisca i izumitelja Književnost.org.
Nije da sam neki bojažljiv tip, ali to će biti prvi put nakon petnaestak godina što ću otići u Beograd i proći kroz krajeve u kojima „pretežito žive Srbi“ kako bi se to riječnikom Hrvatske televizije reklo, a to znači da ću više puta noću stati u nekim mjestima i što ću morati komunicirati sa svojim hercegovačko-dalmatinskim naglaskom, s kojim mi nekad ni u Splitu nije lako.
Nazvao sam splitski aerodrom:
– Kad imate let za Beograd?
– Nemamo liniju za Beograd. Imate iz Pule.
– Pa neću valjda u Pulu, pa u Beograd?!
– Imate privatne firme koje lete za Beograd.
Pitao sam broj, čovjek mi ih je dao nekoliko. Nazvao sam prvi:
– Imate li let za Beograd?
– Koliko vas je putnika?
– Jedan.
– To će vas koštati tisuću četiri stotine eura!
– Tisuću četiri stotine eura?!
– Da. Sa svim taksama na Surčinu.
Uf, da je i taxi sa Surčina, mislim se, bolje neki prolupali šešeljevac nego let s prekooceanskom cijenom, te sam odbacio tu soluciju i rek’o sebi; nije ni vrag tako crn kao što izgleda. A, s druge strane što ću o interkulturalnom dijalogu Šveđanima ispričat ako se vozim avionom?
Žešće sam odradio zadnja dva kick-boxačka treninga, kojeg i inače prakticiram da bih bio što živahniji dok svrdlam po zubima, a i nerijetko kad me ono pacijenti pokušavaju „navuć“ za lovu ili slično da im mogu parirati. Samo onako postojano stojim, kano klisurina, što bi se reklo, te im je razvidno da sa mnom nema zezanja i moglo bi se reći da sam i s te strane bio spreman. Kao i obično, rekoh, plus stvar koja me je tih dana dodatno veselila bila je ta što su zaredale paklene vrućine i odlazak na hladni sjever činio mi se bogom danim, te sam u mislima imao samo neku hladovinu i pivo i isključivo sam majice i bermude poneo sa sobom, naravno dobio spisak željenih poklona, pripremio karticu, sjeo na svoju Kawasaki Ninju i pravac Mostar kod mog Goge, s kojim me eto sudbina nekako vezala da smo većgodinama u nekim kombinacijama, poglavito književnim i čim sam ga onako mladenački veselog i ozarenog ugledao, iz prve je ispalio.
– Nakon Stokholma čekaju nas Šantićevi susreti!
Eh, Mostare grade moj, možeš li biti ljepši, uvijek me s nečim iznenadiš od onog dana otkad sam se u tebi rodio, išao u školu, o tebi sanjam i mislim kao o najljepšem cvijetu… Ah, bolje da ne nastavim o Mostaru, toliko tu ima stvari što me čine sretnim, pa ako počnem o njima nikada nećemo stići do Stokholma.
Spremio sam makinu, otišli smo na autobusni kolodvor, kupili karte i dovoljno piva za nekih sedam-osam sati truckanja.
No, ne mogu ja baš tek tako otićiz Mostara, pa makar bio i na autobusnom. Naime, kad sam došao na njega kao da me je neka svemirska svijetlost vratila još tamo u sredinu osamdesetih kada sam kao srednjoškolac svakog ponedjeljka i petka putovo iz svojeg Rakitna udaljenog kojih pedesetak kilometara ovdje u školu. I ta snena jutra ponedjeljkom dok s njega žurim do đačkog doma s konfuzijom u glavi od školskih obaveza ili popodneva petkom kad sve u školi splasne i kada živci popuste, kada mi zaigrana i vesela hercegovačka mladost idemo svojim konjicima, nevesinjama, čitlucima, posušjima i kada su pred nama široka životna prostranstva, sve lijepo i ružno što nas čeka, što će zadesiti naš grad i nas promjeniti zauvijek i nepovratno.., a tamo na njemu nas čekaju kolodvorski mirisi, ćevapi i bureci, zvukovi, putnici koji se uvijek onako pomalo izgubljeno i unezvjereno šetaju, taksisti, policajci, klošari, cigani i sav ostali kolodvorski svijet i mi nahrupimo onako poput neke lude vojske i jednostavno sve preplavimo. Sve je isto k’o nekad i kao da sam upao u neki trans kad me Gogo trznuo;
– Idemo Doc, stigo je bus!
Pred nama se ukazalo vozilo umirujućeg loga; Globtur Međugorje, to je prvo što sam pomislio; ako putujem s Gospom, ništa mi se ne može dogoditi! A, drugo; otkud linija Međugorje – Beograd?! Gogo i ja smo se pogledali; šta su Srbi prešli na katoličanstvo?!
No, nije bilo vremena ni za džoint popušit, većnam je revni vozačzatražio torbe i jedan po jedan smo skrušeno prilazili, i kako nismo imali kome mahati, istom tako smo se i ukrcali. Kad smo ušli unutra shvatili smo da nema baš previše novopečenih katolika, te smo bez grizodušja mogli izabrati po duplo sjedište. Strateški smo se rasporedili pri samom dnu, jedan je većanektirao „sećiju“, a u našem kružoku je još bila žena s djetetom, mostarski planinar koji ide preko Moskve na Kavkaz i Nataša!
Nije da Nataša ima neki radijus kretanja tipa da će sad spičit do Stokholma, no da je stalno „on the road“ to nema sumnje. Uglavnom, koliko sam uspio shvatiti, Nataša je iz Nikšića, živi u Beogradu, a stalno je na relaciji Beograd – Mostar – Međugorje i za koji god kraj da je upitaš u ovom djelu bivše zajedničke nam države ona je stanovito vrijeme provela u njemu. Skokne ona koji put i do Italije, bez brige, pače i ostane tamo koju godinicu, ali svaki put se kao i ja u Mostar vrati. I kada nam priča o tim svojim putešestvijama kažem sebi; ako može Nataša, mogu i ja! I baš mi je simpa s tim svojim nemirnim duhom, s onim kad za nešto dobro kaže da je ’ekstra’, jedino što me kod nje malo brine (onako doktorski) jeste ta njena izrazita mršavost, toliko da nije uspijevala ni pivo popiti do kraja, većbi je hvatala mučnina, dočim je planinar kakav jest nakon samo nekoliko minuta vožnje zaspao te se de facto nije mrdnuo do Beograda.
Izgubljeni zavičaj
Nedavno je Goethe institut objavio jedan natječaj na temu „Izgubljeni zavičaj“, a odnosi se na krajeve u Bosni i Hercegovini kakvi su bili nekad tj. prije rata, a kakvi su sada i sjetih se toga dok smo se Podveležjem vozili prema Nevesinju i shvatih zapravo da se je u ovom dijelu zemlje malo toga promjenilo; infrastruktura je ostala ista, samo su rupe na asfaltu postale veće i on je ispucaniji, a ako se i popravlja to je samo na najkritičnijim mjestima, električni stupovi su još oni drveni sa žicama koje se labavo klate, rasvjete u selima kroz koja smo prošli gotovo da nema, signalizacija je oskudna, tako da ispada da je vožnja ta koje se najviše trebam bojati, te sam manje -više svako vozačevo kočenje ispratio sa zebnjom. Samo je Nevesinje ostalo zakopčano u nekom vremenu koje, čini mi se, samo ono poznaje. Dobro, nikad to nije bilo neko turbo razvijeno mjesto no dojam je da još uvijek stagnira i da mu perspektiva nije baš najbolja, a to je vidljivo na autobusnom kolodvoru koji je u nevjerovatno detrutnom stanju, da nema niti čekaonice, niti perona, pa čak niti zahoda, te sam se oprezno šuljao u nekom grmlju, pazeći pri tom da neki Baja Mali Knindža ne iskoči i upita me za junačko zdravlje.
Tu smo onako stojeći ispušili, znate većšto, te natrag u sigurnost „gospinog autobusa“. Ušlo je još nekoliko stasitih Nevesinjaca, jedan obrijan sa istetoviranim tigrom na leđima, koji je zarežao prema nama, Gogo i ja smo se pogledali, planinar se u snu nasmijao, Nataša je popravljala šminku, a vozačje užegao dizelaša.
Posebno je drndavo kada se spuštaš niz Tjentište kroz kanjon Sutjeske, plus se cesta renovira, tako da smo se na pojedinim djelovima jedva mogli razmjeniti, boreći se za svaki kvadratni centimetar, koji put se vraćali natrag, i bili su to zapravo „veliki manevri u tijesnim ulicama“, a vrijeme sam kratio sjećajući se svih onih legendi kojima su nas zasipali o slavnim epopejama, bitkama, bratstvu i jednistvu, izleta, postrojavanja brigada, Titovih govora i čega sve ne što je viđeno i napisano o ovom kraju. Na um mi pade jedan izlet u mojem osmom razredu kada smo kao najbolji iz Obrane i Historije to nedjeljno jutro čekali da krenemo iz Rakitna ovamo. Nije da sam nešto spretno rastavljao pušku, ali sam teorijski bio dobar, znate one fore; hladnoratovska doktrina, nesvrstani itd. i radovalo me što ću vidjeti to slavno spomen obilježje u obliku stjenovitog usjeka sa mozaikom bitke koji je ako me sjećanje ne vara radio Miodrag Živković. Radi se o prikazu te slavne bitke kada su se sa svih strana ujedinjeni ustaše, Njemci, četnici i Talijani obrušili na partizanske jedinice, željeći ih istjerati iz Bosne i slomiti njihov žilavi otpor tog proljeća 1943, kada je samo na partizanskoj strani izginulo više od šest tisuća boraca! I sad shvaćam; zapravo su ih svi ovi usjeci spasili, divlji i nepristupačan teren, no tada to nisam uspio vidjeti i proanalizirati, jer falila jedna sitnica – naš autobus nikada nije došao, a ja sam se pokunjen vratio kući, pa u crkvu zauzeti svoje redovno ministrantsko mjesto.
No tadašnji su izleti značili i nova poznanstva, širenje vidika i istom se sjećam jednog drugog, onog na Lovćen kada smo se penjali onim sličnim serpentinama, kojih mislim ima devet i kada smo se isto ovako verali i teško mimoilazili, a suri Lovćen nas primao u svoja njedra. Kad smo stigli na njegov vrh, bilo je nestvarno vidjeti onaj Meštrovićev mauzolej i dvije karijatide koje poput stražara čuvaju planinu i Crnu Goru, dok se oblaci ispod poput Crnogoraca lijeno provlače između njegovih vrhova. I tu sam, sad se sjećam, upoznao jednu djevojku iz Tešnja, malog bosanskog gradića, tamo odakle je slavni Zaim Muzaferija, suhonjavi glumac koji je u to doba tumačio razne uloge i onako umirujuće djelovao na nas, a iz Tešnja je i sjajni komičar Enes Bešlagići sve to pričam zbog tih tešanjskih usana s kojih su mirisale šljive i bradavica za koje mi se činilo kad ih diram da namještam mjesečeve sonate i slušam svemirske simfonije…
Bajkovito niz Moravu
Što se toga tiče danas je sve „izgubljeno“, ostala samo surova i netaknuta priroda, mrke i guste šume, huk rijeke i neka jeza koja struji tijelom dok jezdimo kroz mračnu noć.
Napokon smo se niz serpentine i dijelove makadama spustili, te poput druge proleterske izbili ispred Čajniča, te stali kraj neke gostionice što je za nas putnike i vozače značilo zasluženu okrijepu. I baš kad se mislim ako me ovdje ne dohvate nigdje neće, postalo je očito da je malo kome do ičega osim do odmora, čak se i tigar primirio i zaspao nekim prerijskim snom, kad unutra, s onim svojim kreštavim glasom zavija Oliver još uvijek ispraćajući onog istog galeba. Eh, izem ti život!, pomislih, te se zaputih u pristojan zahod, osvježih, poslije naručismo pljeskavicu s kajmakom, trgnusmo kavu i pravac Srbija.
Prijelaz Kotroman učinio mi se kao zadnja prepreka, no i tamo je sve glatko prošlo, nitko nije komplicirao zbog šahovnice na koricama pasoša, pače činilo se da im je drago što dolazim, stavili su štambilj i spokojno nastavismo dalje.
– Ekstra! – veli Nataša. – Inače znaju dugo zadržavati…
– Koji je prvi grad u Srbiji u koji ćemo stići? – upitao sam ju.
– Požega!
Tu se iznova osjeti razlika i unatočslici koju mi u Hrvatskoj imamo o posrnuloj srpskoj privredi, a sudeći po industrijskim postrojenjima oko Požege i samim izgledom gradića u koji smo stigli kad se većpomalo počelo svitati, to je nešto sasvim drugo od ovih prijespomenutih mjesta.
Što se tiče Požege skidam kapu, rekoh, a i slijedeće naše odmorište u jednom bajkovitom restoranu smještenom u pitoresknom kraju koji omeđuje šumica i presjeca rijeka bilo je izvrsno uz šljivovicu i elegantno popunjenog konobara, koji me opet vratio u neke davne godine kad konobari nisu nosili novčanike i brinuli se o svakom novčiću, jer dok nam je naplaćivao iz džepa je izvadio toliki svežanj novčanica što je nas dvojicu oduševilo. Pomislih, možda je to iz one poznate srpske sklonosti za velikim brojkama na njima, no planinar koji se uspio načas probuditi i sjesti s nama ni to nije primjetio.
Dalje je niz Moravu bilo bajkovito što zbog mirnog i lelujavog toka rijeke, što zbog naše pospanosti, što zbog tetrahidrokanabinola koji je sve to uokvirio u jedan lijepi akvarel. I nakon solidnog komada puta stigli smo u Čačak koji je onako sivkast, pomalo i zbog maglovitog jutra, ali osjeti se dašak elegancije, te sam tu neku vrstu secesije slikao kroz prozor namjeravajući kada se vratim slike pokazati ocu, jer je on baš ovdje ranih šezdesetih služio vojsku.
Uvijek je sa sjetom pričao o te njegove dvije ovdašnje godine i meni je bilo čudno za usporediti kako su ljudi ondašnjeg doba rado išli u vojnike, za razliku od današnjeg civilnog služenja ili pak njegovog potpunog ukidanja. Toliko su je voljeli da su još koju godinicu pričali ekavicu koja je bila tamo službena, tako samo mogu zamisliti starog kada se vratio u naš kraj koji je ono ljuta ikavšitna kako para ljudima uši s tim izrazom.
Onda Milanovac što me sjeti na djetinjstvo i roto-romane i vidjeh tvornicu Takovo koja prilično derutno izgleda i sjetih se onih veličanstvenih slatkiša koje su proizvodili. Sjetih se i svih onih stripovskih junaka mojega djetinjstva; Zagora i Čike, Texa Vilera, komandanta Marka, Bleka Stene i još nekih, a poslije će mi Čarli i Kum objasniti da se i tu dogodila tipična tranzicijska privatizacija i da je uglavnom sve propalo. Ah, da su ti moji junaci stvari sigurno ne bi bilo tako, pomislih, ali tako je to s vremenima i ljudima, i kad smo Ibarskom magistralom stizali prema Beogradu opet mi se vrati ista ona „bosanska tuga“ prolazeći kroz siromašna i prilično opustjela sela. No, ubrzo sam dobio odgovor; stižući do prvih beogradskih naselja dalo se zaključiti da se ljudi sve više doseljavaju u njega ostavljajući svoj zavičaj praznim. Grad u ovom južnom dijelu kao da se razlio padinom i kao da mu nema konca.
Ušli smo u gradsko grotlo i nakon niza stajanja na semaforima, što je uvijek dobra prilika za osmotriti, napokon stigosmo na kolodvor. Pozdravili smo se s Natašom i planinarom kojeg smo još morali buditi (e, da smo znali u što će se situacija na Kavkazu uskoro razviti sigurno bi ga ostavili da spava) i pravac hotel Bristol na sastanak sa Čarlijem i Kumom.
Netom što nam je pomalo oronulog, ali još uvijek čvrstog izgleda konobarica poslužila kave njih dvojica stigoše iz Leskovca!
(Rakitno/Split)
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
