Zaustavim komšiju, pozdravim ga i kažem: „Treba da okrešete topolu i da spasite onu malu smreku!“ Ne odgovara, najverovatnije je pročitao u novinama da su morali da me ispituju na Psihijatrijskoj klinici. „Žao mi je te male smreke“, kažem ja. Tada je razvukao usta u neki iskrivljen osmeh, pogledao prema jednom otvorenom prozoru u kući i otišao.
Zaustavim komšiju, pozdravim ga i kažem: „Treba da okrešete topolu i da spasite onu malu smreku!“ Ne odgovara, najverovatnije je pročitao u novinama da su morali da me ispituju na Psihijatrijskoj klinici. „Žao mi je te male smreke“, kažem ja. Tada je razvukao usta u neki iskrivljen osmeh, pogledao prema jednom otvorenom prozoru u kući i otišao.
Prekratio sam još nekoliko večeri svoje jesenje dokolice sečenjem lišća i granja, ali ne mogu da dosegnem do vrha, a vetar nanosi novo lišće i granje. Beznadežno je.
Jednog jutra tamo je stajao čovek sa sekirom i testerom i okresivao granje. Okresao sve granje sa topole, od vrha do dna. Nije moja stvar, ali deluje kao da je dobio naređenje, okresao je o istom trošku još nekoliko velikih listopadnih drveta. Toliko o njemu.
Da li je neko možda bio na onom prozoru pre neki dan i čuo moj razgovor sa komšijom i video njegov iskrivljeni osmeh? Tipujem na ženu.
Ipak, tek na proleće će se videti da li je vrh male smreke i dalje u životu. Ima dugo da se čeka.
Neko me doziva, čujem…
Ali to nije istina, samo umišljam. Hteo bih da budem zanimljiv samom sebi. Moj je propust što tu sitnicu nisam spomenuo psihijatrima, nadenuli bi oni tome neki prikladan naziv. Zdrav sam i prav i namerno lažem sebe. To je u najmanju ruku šizofrenija.
To dozivanje je najobičnije izmotavanje, a što to sâm umišljam pravi je bezobrazluk, nikome drugom to ne bih tolerisao. Niko me nije zvao, a ja se pravim da jeste.
Zašto to radim? Misli mi lete na sve strane. To je kao vežba, radim to da bih pokušao da se sredim posle depresije na Psihijatrijskoj klinici. Tokom ovih meseci je malo popustila, no nikako sasvim da me pusti. Bio sam prestar još kad je eksperiment započet, trebaće vremena da se to sredi. Moram se uzdati u svoj seljački razum i opšte zdravlje.
Da li mi je, dakle, potpuno s neba palo to da me neko doziva? Razlog tome mogu biti neka pitanja profesora Langfelta: Da li sam nekada doživeo nešto čudno, nešto tzv. natprirodno? Ja sam naivno počeo da rekonstruišem jedan vrlo dubok i lep doživljaj iz detinjstva, ali nisam uspeo, a energiju sam protraćio na njega, ništa nije razumeo. „Ali, zar niste ništa čuli?“ pitao me je. Nisam odgovorio. Nisam imao nerava.
Sigurno sam od sećanja na ovu seansu umislio da me neko doziva. Ne umem da kažem ništa dublje o tome.
Ali konačno sam uspeo da otkrijem jednu od tajni carstva zemaljskog, tajnu finskog noža. I to je nešto. Iznenada mi je palo na pamet. Mi štedljivi ljudi ne vidimo daleko, nemamo ideja, ne slutimo mnogo. Trebalo je sâm da shvatim, ali nisam.
Kada je Stivenson sedeo na svom ostrvu u Južnom moru i pisao, začuo je božiji glas u sebi. On nije pitao, nije tražio po knjigama, on je bio eruptivni genije, imao je otkrovenja. Bio je bolestan, ali se izlečio pišući u nebeskom ludilu. Čitao je o nama koji živimo u doba cementa, i umro od šloga (Robert Luis Stivenson, 1850-1894, poznati škotski pisac koji se pred kraj života zbog tuberkuloze nastanio na jednom polinezijskom ostrvu – prim. prev.).
Da, finski nož je moj, poslao mi ga je davno upravnik pošte u Aurdalu Erik Fridenlund. Šteta samo što ga nisam imao kad sam onih mračnih jesenjih večeri sekao lišće i grane. Ali kako je tajno stigao do mene u bolnicu Grimstad? Vrlo jednostavna priča: mali Esben je došao sa majkom, i jako je hteo da uzme taj veliki i izuzetan nož, a kako njegova majka nije znala gde da ga stavi, sakrila ga je na dno drvenog sanduka. Dobro. Ali je onda, naravno, zaboravila da me upozori pre nego što se vratila kući.
Dok pišem ovo o finskom nožu, biće najbolje da spomenem i jednu drugu stvar: dobio sam nove kaljače. Oni kod kuće me oblače, sakupili su svoje krune i ere i zajedno ih kupili.
Samo meni nove kaljače nisu potrebne, uvezao sam one stare sa debelim đonovima i već ih nekoliko meseci nosim. Za šta bih drugo upotrebio svoje preduge pertle nego za vezivanje? A sreća je što su dobre za tu svrhu, ne vidi se da je uvezano.
Nemam nameru da nosim nove kaljače.
Samo da zima prođe. Bože, samo da prođe!
Vid mi je malo oslabio. Čudno mi je da ne vidim dobro. U početku sam mislio da je nešto drugo, da mi je u oči upala neka prašina. Imao sam svoje izvanredne naočare sa kojima sam do pre nekoliko meseci dobro video, da li su se pokvarile?
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


