Mazohizam i sadizam javljaju se kod istog karaktera i oba su izraz simbiotskih odnosa sa drugima. I sadista je zavistan od predmeta sadizma. Sadisti su na prvi pogled snažni, oni najbolje sve znaju, jako su obesni i gordi, ali bez predmeta sadizma ličnost osobe bi se dekompenzovala jer ne bi imala oslonac za potvrdu veličine i važnosti njenog bića i postojanja.

 Sadisti znaju da budu vrlo zavodljivi, šarmantni i komunikativni. Oni će osobe potkupiti materijalno, pohvalama, laskanjima, ispoljavanjem tobožnje brige i zabrinutosti, oni će pružiti sve izuzev jednog: prava na slobodu i nezavisnost. Sadisti traže mazohiste, a mazohisti sadiste, za potvrdu svog identiteta, odnosno gubitka istog u takvom odnosu.

Struktura ličnosti koja ispoljava sadizam često je histrionična i narcistička ličnost. Međutim, za ove tipove ličnosti karakteristična su stanja euforije, kada je sve u skladu sa izgrađenom slikom o njima samima, i stanja depresije, kada to nije tako. Tada sadisti vrlo lako menjaju ulogu i postaju žrtve sa mazohističkim tendencijama. Ovi ciklusi se često menjaju. I mazohistička i sadistička stremljenja teže da pomognu pojedincu da izbegne nepodnošljivo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti, samo na nefunkcionalan način. Bilo da su ti obrasci naučeni u detinjstvu u porodici ili su obrazovani u društvu efekat je isti. Prema Frojdu, mazohizam je proizvod „nagona smrti“, koji je suprotan „nagonu života“. Prema humanistima, ove tendencije nisu urođene, one su posledica osujećenja razvoja ličnosti od strane porodice, društva, svih faktora koji su značajni u periodu socijalizacije. Mazohisti se užasavaju usamljenosti i bespomoćnosti, ovo osećanje često nije svesno već se kompenzuje kroz osećanja uzvišenosti i savršenstva. Međutim, zbog tih nesvesnih osećanja oni imaju tendenciju da se vežu za nekoga i da uklanjanjem bremena ličnog ja steknu bezbednost. Vremenom životna pozicija žrtve parališe osobe, one traže da budu spasene u svim komplikovanijim životnim situacijama, kako bi breme odgovornosti i slobode skinule sa sebe, što vodi neodrživom emocionalnom stanju. Mazohist ne želi bol i patnju, a upravo je to cena gubitka slobode i privremenog utočišta od osećanja usamljenosti i izdvojenosti ličnog ja. Simbioze nisu bazirane na međusobnom podržavanju i ljubavi, te takvi odnosi ne mogu rezultirati srećom.

Primarne spone su prirodne i postoje pre nego što se proces individuacije završi. Pojedinac je još uvek deo svog prirodnog i društvenog sveta. Primarne spone pružaju pojedincu bezbednost i saznanje gde pripada. Ove spone su neophodne da bi dete u procesu socijalizacije preživelo. Vremenom, kako dete fizički i intelektualno jača počinje da sebe opaža kao individuu nezavisnu od svojih roditelja. Prema Frojdu, taj proces separacije i prekidanja neophodnih simbiotskih odnosa započinje od treće godine života. Simbiotski odnosi deteta sa majkom su do treće godine neophodni, jer ono zavisi od svojih roditelja i nije u stanju samo o sebi da se brine. Pružaju detetu emotivnu i fizičku sigurnost neophodnu da bi se energija kanalisala za završetke razvojnih faza (po psihoanalitičarima, to su oralna, analna i falusna tzv. pregenitalna faza. Ako je dete uspešno savladalo sve izazove ovih razvojnih faza ulazi u relativno miran i stabilan period, do dvanaeste godine života, kada započinje genitalna faza razvoja). Kod previše posesivnih i zaštitnički naklonjenih roditelja ili kod roditelja koji ne posvećuju pažnju svojoj deci, energija ostaje blokirana u razvojnoj fazi koja nije završena i ne može se osloboditi za sledeću razvojnu fazu, stoga se proces individualizma produžava i ovi procesi se zadržavaju, jer je dete ophrvano sumnjom i strahom. Ako se taj obrazac prihvati zadržava se i u odraslom dobu. Sa druge strane, prisutan je i uticaj društva (koje je, pored porodice, važan izvor socijalizacije), koje nakon prekida tradicionalnih društvenih odnosa u srednjem veku podržava pojedince koji nisu autonomni i sa integritetom, već pojedince sklone zavisnim odnosima, kao i one koji nemaju lično ja već su sposobni za brza prilagođavanja ekonomskim i tržišnim uslovima.

Težnja da čovek postane gospodar druge osobe naizgled protivreči potrebi da se osoba potčini, ali su ova dva procesa tesno prepletena. Obe ove težnje ishodi su jedne osnovne potrebe koja proističe iz čovekove nesposobnosti da podnese izdvojenost i slabost svog ličnog ja. U prvom slučaju bezbednost se stiče u samouništenju, a u drugom u uništenju nekog drugog. Ishod je u oba slučaja isti, a to je gubitak integriteta. Ove osobe imaju autoritarni karakter, o kojem je bilo reči, obožavaju autoritet i teže da mu se potčine, ali u isto vreme žele i sami da budu autoritet i da im se drugi potčinjavaju. U suštini svake neuroze, kao i normalnog razvoja, jeste borba za nezavisnost. Za mnoge osobe ta borba je okončana potpunim odustajanjem od svog pojedinačnog ja, pa su one otud dobro prilagođene i smatraju se normalnim.

Rušilaštvo je sledeći mehanizam bekstva od slobode. Ono se razlikuje po tome što ne teži aktivnoj ili pasivnoj simbiozi već uklanjanju predmeta. Na taj način, uklanjanjem svake spoljašnje pretnje čovek misli da je siguran u svojoj izdvojenosti. Postoji reaktivno rušilaštvo, koje proizlazi iz težnji drugih da napadnu integritet ili život ličnosti – pa ona reaguje. Takvo, odbrambeno rušilaštvo prirodna je i nužna čovekova aktivnost. Međutim, postoji i rušilaštvo koje samo čeka povoljnu priliku da se izrazi. Takvi impulsi mogu se okarakterisati kao strast osobe i uvek uspevaju da pronađu neki predmet. To mogu biti druge osobe ili čak sam pojedinac (samorušilaštvo). Rušilaštvo takođe predstavlja bekstvo od nepodnošljivog osećanja nemoći, pošto teži uklanjanju svih predmeta sa kojima pojedinac mora da se upoređuje. Korene rušilaštva, prema Frojdu, možemo naći u nagonu smrti koji je suprotan nagonu života u kojem su seksualni impulsi najvažniji. Frojd je smatrao da ukoliko se seksualni instinkt ne realizuje i pojedinac ne kanališe tu energiju libida na kulturne tvorevine (sublimacija), utoliko se ta energija onda preusmerava na rušilaštvo. Ovo tumačenje se ne uzima kao tačno jer bi se moralo pretpostaviti da je količina rušilaštva prema drugima ili prema sebi manje-više stalna. Međutim, količina rušilaštva veoma se razlikuje među pojedincima, pa i među društvenim grupama.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari