„Školjka bez sadržaja“ ili realna budućnost

Može li se, pak, uopće smatrati cjelinom prostor koji razdiru sporovi i dijele nesporazumi: Izrael i Palestina u sukobu, Turska i Grčka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan do jučer u ratovima, neprilike u Libanonu, nesklad u Alžiru i na mnogim drugim mjestima, zapitao se rođeni Mostarac i autor Mediteranskog brevijara, kultne knjige u pola Europe, prevedene na čak 21 jezik. Ovaj veliki mediteranski duh, uzgred kazano, prije par mjeseci proglašen je u Splitu „čovjekom dijaloga“ i „osobom godine“, ali ne bi ni primio ovo odličje da nije došlo iz udruge divnih ljudi na čelu s liberalnim katoličkim teologom, don Ivanom Grubišićem. S Matvejevićem osobno me povezuje, da i to kažem, tek posredno poznanstvo, obojica smo, naime, godinama surađivali u listu „Druge Srbije“, beogradskom Danasu. Bilo kako bilo, nedavno sam primio Predragove prijateljske pozdrave preko zajedničkog prijatelja, onog koji prijateljuje i s don Ivanom i Predragom…

„Savez civilizacija“ ili „sukob civilizacija“

Europska unija je zadugo bila zanemarila „kolijevku Europe“, ocijenio je tada u Danasu Matvejević, a povrh svega u ovom je momentu na djelu i nova „globalizacija“. Po Matvejeviću, globalizacija ne dolazi više samo sa Zapada, preko Atlantika, nego kreće i s Istoka, slijedi nekadašnji „put svile“, ide usporedo s njim, morskom stranom, prolazi kroz Suez, izbija na Mediteran. Iza te nove globalizacije stoje, pak, zemlje čije se stanovništvo broji u milijardama: Indija i posebno Kina, obje spremne i odlučne, dugo su bile potčinjene, ne žele više ovisiti. Povijesna se karta svijeta mijenja pred našim očima, dvije ideje, suprotstavljene jedna drugoj, susreću se i, reklo bi se, natječu jedna s drugom: „savez civilizacija“ kakav predlaže španjolski predsjednik i njegovi suradnici, i „sukob civilizacija“, o kojem pišu publicisti i vojni savjetnici. „Savez“ na trenutke izgleda utopijom – ali postoje i djelatne, produktivne utopije. „Sukob“ pak nije – ne mora biti – neizbježan. Ne sukobljavaju se istinske kulture nego ideologije koje nastupaju pod njihovim imenom ili u njihovu ruhu. U takvu je nepovoljnomu okružju i iznijet prijedlog francuskoga predsjednika da se osnuje Mediteranska unija, ali su ga kontinentalna Europa, napose Njemačka i njezina predsjednica, dočekali sa stanovitom rezervom: zar treba, uz postojeću EU, stvarati još jednu, s dijelom istoga članstva?

Inicijator ideje o Mediteranskoj uniji je, doista, bio francuski predsjednik Nikola Sarkozi koji je prvotno zamislio pojačanu suradnju zemalja Mediterana s njegovih obiju obala na trošak EU. Ovdje, pak treba precizirati da je u okrilju EU postojao već od 1995. tzv. barselonski proces, koji je podrazumijevao pet-šest milijardi pomoći za osam južnih zemalja Mediterana iz fondova u Briselu, dok je u srednjoročnom proračunu EU (2007-2013) predviđeno svih 16 milijardi eura pomoći ovim zemljama. Potom su ti fondovi u osnovi i postali financijski okviri Unije za Mediteran što se tiče proračuna EU. Unija za Mediteran, uz svu skepsu koja ju je pratila, osnovana je 13. jula 2008. u Parizu ali je odmah u komentarima u okruženju, i svijetu, nazvana „utješna Unija“. Terminološka razlika Mediteranska unija ili Unija za Mediteran ne govori u prvi mah mnogo, u svakom slučaju ne o političko-diplomatskoj bitki, koju je na kraju izvojevala Merkelova u odnosu na Sarkozija, kojemu je, dakako, prepuštena slava osnivača Unije za Mediteran. Istini za volju plemenita ideja o bližoj suradnji zemalja EU i sredozemnih zemalja, utvrđena na davnom samitu EU u Barseloni 1995, nije nikada zaživjela kako treba u prvom redu zbog sukoba Izraelaca i Arapa na Bliskom istoku ali i inertnosti u samoj EU i njene raspolućenosti. S osnivanjem Unije za Mediteran trebalo se pod drugim imenom postići i viša dinamika i novi kvalitet u odnosima EU i zemalja Mediterana, znala je reći u više navrata i njemačka kancelarka Angela Merkel, po kojoj su ovi odnosi i najvažniji vanjsko-politički odnosi EU. Merkelovu spominjemo iz više razloga. Ona se prva suprotstavila ishitrenoj ideji da se pod francuskim vodstvom, ali na trošak EU, osniva Mediteranska unija koja bi bila institucija za sebe, paralelna barselonskom procesu, sa samo nekolicinom mediteranskih zemalja i Francuskom na čelu. Merkelova je, dakle, uspjela uvjeriti Sarkozija da odustane od prvotne zamisli pa su potom baš njih dvoje na martovskom „samitu“ EU u Briselu 2008. zajedno predložili osnivanje Mediteranske unije (u prvom nacrtu) odnosno Unije za Mediteran (kako se na kraju i zvala) i to takve u kojoj su sve članice EU, te zemlje Mediterana koje to žele. U međuvremenu je bilo, dakako, puno tzv. tihe diplomacije i finog uvjeravanja iza kulisa, uključivo i o prihvatljivom imenu, financijama i sadržajima.

„Ovo je bio dirljiv i vrlo važan trenutak – ocijenio je 13. jula 2008. u Parizu Nikola Sarkozi – sanjali smo o Mediteranskoj uniji i ona je postala stvarnost“. Francuski predsjednik je obznanio potom da je odluka o osnivanju Unije za Mediteran donijeta jednoglasno, te da uspostava ovog foruma donosi automatski više mira i stabilnosti u regionu, jer isto ono što je uspjelo zemljama EU mora moći uspjeti i zemljama Mediterana. „Vrlo je složeno, ali i vrlo korisno pružiti ruku i svladati podjele i nesporazume. Ono što mi Europljani imamo, možemo zahvaliti posebnoj generaciji koja ne čuva prošlost već budućnost, koja pruža ruku i prihvaća pomirenje. Ovdje je sve u igri: rat ili mir – možemo od Sredozemnog mora napraviti najčišće more na svijetu, ali ga možemo i žrtvovati“, kazao je tada Sarkozi.

Unatoč euforičnom likovanju Nikole Sarkozija francuska oporba i mediji su i uoči i poslije osnutka Unije za Sredozemlje bili veoma skeptični prema ovom projektu, koji su nazvali i „školjkom bez sadržaja“. U toj ocijeni su ih slijedili i drugi važni svjetski mediji i bili su u pravu, pokazalo je vrijeme. Pa, ipak, ne smije se potcjenjivati činjenica da je primarna svrha ovog projekta bila i ostala oživjeti suradnju zemalja EU sa zemljama Mediterana, počev od Maroka do Turske, pri tom uključujući i Albaniju i Crnu Goru i BiH i Hrvatsku, kojima je geopolitika odnosno činjenica da ih zapljuskuje Mediteran, pa i onoliko malo koliko BiH u Neumsko-klekskom zalijevu, možda i po prvi put u povijesti pomogla da pripadnu nečemu od čega ne boli glava. No, mora se sumnjati da se u BiH uopće svjesno da je i naša zemlja dio Mediterana, jer je taj komadić mora samo predmet raznorodnih sporenja ostrašćenih Hrvata i Bošnjaka, pri čemu je ponajmanje važan prosperitet zemlje koji bi se mogao postići i posredstvom njene mediteranske komponente. Sumnjati je, također, da su BiH vlada i njena diplomacija iskoristile i ovo članstvo za bilo što korisno! Pa, ipak, neke je posredne koristi bilo, ako ništa drugo već i članstvom u „školjki bez sadržaja“ učvršćuje se data geopolitička realnost u Sredozemlju, a međusobne granice postaju sve neupitnije…

Dalji razvoj „barselonskog procesa“

Bilo kako bilo, tokom 2010. slijedi, dakle, drugi samit Unije za Mediteran (bio zakazan za 7. jun pa odložen za novembar) na kojem će se sviđati veoma mršave bilance. „Napredak je za sada spor i procesu nedostaje politička dimenzija“, suština je kritičkih ocijena u diplomatskim krugovima. Pa, ipak, vrijedi podsjetiti na ono što se htjelo s ovom regionalnom integracijom. Na prvom velikom sastanku poslije osnutka, na dvodnevnom susretu ministara vanjskih poslova zemalja Unije za Mediteran u Marselju, 3. i 4. novembra 2008, naime, bilo je govora i o radnim metodama i o prioritetima u radu za 2009, o projektima koji će biti pokrenuti. S tim je u svezi već citirana povjerenica EU za dobrosusjedsku politiku, Benita Ferero-Valdner precizirala: „Na pariškom samitu Unije za Mediteran dogovorili smo da gradimo na pozitivnim elementima barselonskog procesa i da ih dalje razvijamo, i to tako što bismo intenzivirali odnose između svih članica, te jačali njihov osjećaj odgovornosti za ovaj proces koji bi trebao donijeti prednosti svim građanima ovog regiona. U Marselju se ide korak naprijed, utvrđene su strukture i radni program, koji našim odnosima daje nov pravac i novu dinamiku…“

U središtu novostruktuiranog partnerstva EU sa zemljama Sredozemlja trebali su biti, dakle, oni izabrani projekti koji bi osiguravali rast, zapošljavanje, regionalnu suradnju i socio-ekonomsku integraciju. Novoformirano Tajništvo se trebalo potruditi da se novac za sve ove projekte moblizira ne samo iz proračuna EU, nego i iz drugih izvora, primjerice u vlasništvu privatnih investitora i međunarodnog financijskog sektora. Već za 2009. su bili predviđeni susreti na visokom ministarskoj razini zemalja Sredozemlja i zemalja EU u oblastima prometa, visokog obrazovanja, ekologije, trgovine, pravosuđa i sigurnosti, privrede i financija, održivog razvoja, položaja žena i obitelskih poslova. Za sjedište Unije za Mediteran određena je Barselona, iako je bilo i drugih interesanata.

O kojim se sredstvima je raspolagala Unija za Mediteran u proteklom periodu, osim onih iz proračuna EU, još se ne zna posve precizno. Njemačka vlada je, primjerice, svojedobno govorila samo o 16 milijardi eura koje su trebale biti na raspolaganju u okrilju barselonskog procesa.Shodno tomu, sve dodatno bi moralo i moglo doći od privatnih investitora. I s tim u svezi, njemačka poduzeća imaju, navodno, već velike interese za gradnju solarnih energetskih centrala u južnom Sredozemlju. Ostaje neizvjesno otkuda bi došli silno potrebni novci za ove projekte. Prema nekim informacijama iz Brisela, EU je do 2013. planirala još samo 13 milijardi eura za projekte iz ranije pokrenutog barselonskog procesa. O raspodjeli tog novca tek treba postići dogovore, pa bi odlučujuću ulogu mogli imati privatni investitori. Inače kada se radi o budućim projektima Mediteranske unije govori se kako bi se oni mogli upravo odnositi na poticanje izgradnje solarno energetskih postrojenja u mediteranskim zemljama, izgradnju autocesta između sjeverno-afričkih luka, čišćenja već popriličito zagađenih mediteranskih voda, kao i bolju zaštitu građana. Već u Parizu se razgovaralo i o formiranju Mediteranskog sveučilišta…

Malo urađeno za protekle dve godine

U januaru 2010, da potsetimo, delegacije Europske komisije u zemljama članicama Unije za Mediteran obavijestile su javnost tih zemalja da se konačno privode kraju pregovori o strukturi i radu ove regionalne organizacije te da navodno „lokalni i regionalni predstavnici nisu gubili vrijeme“. Problem je, ipak, u tomu što se u protekle skoro dvije godine imalo vrlo malo toga opipljivog zabilježiti, tek primjerice da se oko sedamdeset lokalnih i regionalnih predstavnika iz trideset zemalja „s tri obale Mediterana“ sastalo 21. januara na inauguracijskom sastanku Euro-mediteranske skupštine lokalnih i regionalnih vlasti (ARLEM) u Barseloni, na kojoj su apelirali na predsjedatelje EU da osiguraju „inkluzivni proces“ i daju „prioritet opipljivom djelovanju“. Drugim riječima, politički procesi teku sporije nego što su i skeptici sumnjali.

„Naše stajalište je da Unija za Mediteran ne smije pasti u zamku Barselone ograničavajući se na tradicionalne diplomatske odnose“, kazao je ovom prigodom Luc van den Brand, predsjednik Odbora za regije, izabran na ovom sastanku za su-predsjedatelja nove skupštine ARLEM. „Naš je cilj pružiti euro-mediteranskom dijalogu još jednu šansu, poručio je Van den Brand, priznajući implicite da je prva šansa prokockana. Po ovim objašnjenjima, ARLEM se uspostavlja kao neovisno tijelo u službi Unije za Mediteran, pa bi kada jednom već Unija za Mediteran uspostavi unutarnju strukturu i mehanizme ARLEM sudjelovao „u njezinom radu kao promatrač“, možda i odmah nakon sastanka na vrhu u Barceloni.

Su-presjedatelj ARLEM, Mohamed Boudra, inače gradonačelnik Al Hoceima, upozorio je na bit problema, tj. nedostatak koordinacije: „Uvjereni smo da nacionalne strategije s obje strane Mediterana – kako bi bile održive – moraju biti poduprte kroz uključivanje lokalnih i regionalnih vlasti u definiranju i provedbi strategija suradnje“. Aktivnosti ARLEM u 2010. bit će usmjerene na četiri područja: urbani i teritorijalni razvoj, decentralizaciju, informacijsko društvo i potporu malom i srednjem poduzetništvu, kazao je Boudra.

Smislena je i poruka Hosea Montilja, predsjednika vlade Katalonije: „Pedeset godina europskih integracija pokazalo je da je princip supsidijarnosti, istinske supsidijarnosti, koji vodi računa o regionalnim i lokalnim vladama, najbolji odgovor na zajedničke izazove. Ne smijemo čekati daljnjih pedeset godina, čak i deset ili pet godina, kao bismo odlučili da je to isto tako najbolji put naprijed u euro-mediteranskoj regiji“!

Barselonski proces: Unija za Mediteran, kako bi strogo uzevši trebalo oslovljavati ovu formu interesnog povezivanja zemalja EU i zemalja Mediterana, nije se, dakle, pokazao drugim do slabašnim poticajem oživljavanju tzv. barselonskog procesa iz 1995. godine. Pa, ipak, vrijedi uočiti da je 1995. ova forma suradnje EU bila predviđena samo za osam arapskih zemalja, a danas obuhvata sve zemlje koje gravitiraju Sredozemnom moru izuzev Libije. Jednom riječju, Unija za Mediteran i ne bi morala biti prokockana šansa za 750 milijuna ljudi ovog područja nego šansa koju tek trebaju iskoristiti. Možda za takvo što još nije kasno. Hoće li EU u uvjetima sveopćeg financijskog sloma i dužničke krize koja se nadnijela ne samo nad Grčkom nego i drugim zemljama EU smoći snage da se u Barseloni konačno udahne dušu „školjki bez sadržaja“ ostaje veliko pitanje…

Autor je profesor međunarodnih odnosa i evropskih integracija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Mostaru