Đinđić je – što živ što mrtav – obavio neke od najtežih poslova Srbije

Kad je kroz Beograd prošao Đinđićev sprovod, povorku je bez ikakve organizacije i agitacije počelo puniti građanstvo, dok nije narasla masa od pet stotina tisuća ljudi, osam stotina tisuća ili milijun… Teško im je znati broja jer su svi bili na ulicama, plakali su, i sprovod Rankovićev, pa čak i Titov, bio je zasjenjen, pa se Srbija zaista okupila oko pozitivne figure građanskog političara, a ne tiranina ili šefa batinaške policije represivnog režima. Mala skupina vojnika koja je pratila kovčeg, bili su poput talaca koji su ceremonijalnim hicima u zrak na Novome groblju, objavili urbi et orbi krivicu svoje firme…

Velika bulumenta raznovrsnih popova prišljamčila se pogrebnoj koloni – nisu to mogli nikako izbjeći… Krupni, koščati, mali, debeli, u veličanstvenim zlatnim odeždama koje su djelovale neumjesno na asfaltu, s knjigama okovanim u srebro, s onim kuglama u kojima pale tamjan i ostalim parafernalijama svog zanata… E, da su mogli izostati, izostali bi, ali nisu mogli. U hramu Svetoga Save, golemoj betonjari koja se počela graditi u socijalizmu, a dogotovio ju je Đinđić (to su ti neizbježni tranzicijski manevri) barem je Amfilohije ulučio priliku da kaže mrtvacu sve što ga ide. Prvo je naveo da je pao kao samo još jedna srpska žrtva „poput Milice Rajić i Marice Milić“, dvije hrišćanke koje su stradale nevine, jer su Srpkinje – jednu su ubile NATO-bombe, a drugu šiptarski separatisti na Kosovu. Dakle: dvije naše, jedan njihov. I zatim, puno važnije, sasvim izravno – da, ti si, Zorane, zaginuo, kao onaj koji je „obrenovićevski pružao ruku mira“ napadačima na Srbiju, dakle, dok su na Srbiju padale bombe koje su ubile Milicu Rajić, pa ohrabrile šiptarske teroriste povezane s narko-mafijom da ubiju Maricu Milić, ti si, obrenovićevski, šurovao s đavolom, pa te onda, kao i Obrenovića, smaknula Crna ruka, ali ne ona otporaška, koju su farbali po zidovima u doba demonstracija protiv Miloševića, nego naša, karađorđevićevska i svetosavska. Tko ne razumije tu teologiju, objasnit će mu se: moli Boga i dodaj džebanu…

Sad, Đinđić, mitski div-junak nije mu ništa odgovarao, nego je dostojanstveno šutio ležeći na odru s rupom policijskog Heklera u srcu. Njegova je šutnja bila optužujuća, i to je, kao, išlo protiv dr. Voje, ne što bi se tog smrknutog mračnjaka (sveučilišnog profesora, a ne onoga kolerika dr. Voju, kojega su otfurali u Haag) impliciralo za zločin, u kojem nikad ne bi bio sposoban sudjelovati osim kao idejni kišobran, poput Henrika II čiji su dvorski baruni ubili sveca biskupa Becketta jer su vidjeli da ga kralj ne može podnijeti … Ne, ta je šutnja ubijenog junaka sugerirala – ako ovdje ležim ubijen kao predsjednik jedne od dviju najvećih stranaka u zemlji, predsjednik one druge morao bi biti prvi do udovice, busati se u prsa i zaklinjati da zločin neće proći nekažnjen, pa optuživati poznate i nepoznate atentatore te rukopoložiti na nevine dječje glave njegove siročadi. Ali, izumitelj modernoga ravnogorstva dr. Voja (koji nije otpremljen u Haag), nema te političke manire i to je teško breme postmiloševićevske i postđinđićevske Srbije, sve onako kako je to opisala Vesna Pešić…

Popovima se zatim mitski Đinđić osvetio jer su za njegovim kovčegom morali stupati preko pola Beograda, kao kerovi vezani za ciganska kola. Toliko tebi, brate Amfilohije, a vidjet ćemo se i na srpskim nebesima, što se prostiru kao irealna ekstenzija tavanice Visokih Dečana sve u rajske visine, pa ćemo ondje usporediti bilješke i zasvjedočiti sve što ti je Radovan Karadžić u povjerenju govorio, a što dr. Voji kad je onomad išao kod njega, pa se fotografirao s kalašnjikovom na tenku… I sam dr Zoki je, doduše, pohodio bosanska poprišta i bosanske voždove, ali njegovu auru to nekako nije narušilo: moraš biti pravi nacionalist da te pogodi ta kletva…

Na pokopu Đinđićevu „vojnici, narod i popovi“, kao u Shakespeareovoj didaskaliji, bili su samo statisti – masovno statističko tijelo – a najprominentniju skupinu, sačinjavali su političari, državnici, diplomati, koji su svojim prisustvom, brojem, prisustvom i odsustvom, nastupom i govorancijama, odašiljali raznovrsne političke poruke.

Uz Billa Montgomeryja, pojavio se, kao vođa američke delegacije, nezaboravni i gotovo nezaboravljen Lawrence Eagleburger, kratkotrajni šef State Departmenta (samo 42 dana na tom položaju, prije odlaska u privatni biznis), jedan od kreatora one vanjske politike koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća pragmatično stvorila dva omanja monstruma – automobil Yugo za izvoz i Miloševića za domaću upotrebu. Od jednog i od drugog su naposlijetku odustali, jer su se pokazali previše nesolidnima.

Kao bivši ambasador u Beogradu, povezan sa Scanlonom i Zimmermanom, dva iduća Amerikanca na tom položaju, koji su uz Brenta Scowcrofta u Stateu sačinjavali skupinu koju su zvali „beogradskom mafijom“, Eagleburger je sigurno imao utjecaja na plasman modernog jugoslavenskog bankara, direktora Beobanke, g. Slobodana Miloševića na globalno političko tržište gdje je taj neko vrijeme dobro kotirao, dok se nije pretvorio u klasičnu diktatorsku figuru, kakve nisu posve kontraindicirane republikanskoj vanjskoj politici u Južnoj Americi ili na Srednjem Istoku, ali su posve neprikladni ako stanu izazivati ratove na europskom kontinentu. Kako se onda samo dogodilo da je na sprovodu modernog srpskog lidera, kojega je ubila crna ruka što se pružila iz tmine, pojavi figura baš iz onog formativnog doba za srpski fašizam, sad u liku hendikepiranog starca, penzioniranog republikanskog kabadahije koji se na sprovod dovezao u invalidskim kolicima poput dr Strangelovea? Pred njim je bivša „zelena beretka“ stajao praktično u stavu mirno, izazvavši provalu nestrpljenja kod svoje neobuzdane engleske žene, kojoj je svo to staromodno napuhivanje očito bilo počelo ići na živce, pa je gestikulirala poruku – Daj, kaj tu dovraga izvodite, bumo krenuli već jednom, ili ćete se i sami dati ukopati na ovom mjestu?

Budući da je avet Eagleburgera bila najmoćniji zao duh na sprovodu, mitski neupokojeni div-junak Đinđić kao pravi političar i poslije smrti, s njim se uspio mimoići, te izbjeći bilo kakvu neugodnu konfrontaciju. No, Zoran Živković, vidno potican od seni premijera koji ga je i ranije uvijek menadžirao koristeći njegove organizatorske sposobnosti rođenog ledolomca, počeo je govor koji će promijeniti svijest Srbije:

„Zorane, ubili su te banditi u čijim su redovima bili Prevara, Budala i Pacov!“ rekao je. Ali, dodao je, „oni su bili samo izvršioci, i mi to znamo, a među naručiocima, mi to znamo, bili su takođe Prevara, Budala i Pacov!“

Hrvatski premijer Ivica Račan koji je jedini na sprovodu zadržao oko sebe veću skupinu razbacanih štemera s federom u uhu, počeo se meškoljiti – tolika količina direktnog govora, učinila mu se potpuno nepodnošljiva na jednom političkom skupu, ma kakvog karaktera bio… Račan je u Beograd posljednji put došao da bi otišao, među zadnjima, s „raskolničkog“ posljednjeg kongresa jugoslavenske partije. Nikad se nije uspio susresti s Đinđićem: u svom velikom oprezu on je u svemu bio zadnji ili bi posve izostao – njegova kutuzovska strategija predviđala je da se uopće ne pojaviš na bojnom polju.

„E, sad vidi Srbijo“, zavapio je Živković, „hoćeš li se i dalje davati onima među kojima sede Prevara, Budala i Pacov?“ Gomila od milijun Srba, malo se ustalasala, kao da ju je prošla struja i već sutradan kao da se sve preokrenulo…

Na sastanku DOS-a kojim je predsjedao pokojni premijer, glatko je izabran za novoga premijera Zoran Živković, predsjednik Demokratske stranke, a maršal Čović odjednom je izgledao kao zbunjeni štreber koji po prvi put nije naučio pjesmicu, pa petlja pred učiteljicom…

Zoran Živković je u dogovoru s mrtvim Đinđićem pokrenuo rat protiv mafije. Izvanredno stanje pretvoreno je sredstvo policijske ofenzive – pušteno je četiri tisuće potjernica, privedeno i zadržano više od tri tisuće, a optuženo dvije tisuće ljudi. Kaznionica beogradskog centralnog zatvora ispražnjena i pretvorena u istražni zatvor, gdje policija osumnjičenike drži trideset dana u samicama bez kontakta s odvjetnicima, po odredbama izvanrednog stanja, koje „u hodu“ donosi ministar pravde. Munjevito je rastjeran Vrhovni sud, koji je do tada puštao sve kriminalce na slobodu, dovedena nova nekompromitirana predsjednica, prijateljica Đinđićeve novosadske zamjenice Goce Čomić, instaliran novi javni tužilac. Formiran je Specijalni sud pri beogradskom Okružnom sudu, dva vijeća po tri suca dovedena su sa svih strana, s trostrukom plaćom, koji će procesuirati dvije tisuće optuženih. Većina su sve već priznali, uključujući Cecu, koju su uhapsili odmah na početku, pa je 72 sata neprekidno „istovarivala“ i onda zapala u stupor. Najjače tipove, koji nisu bili za predavanje, policija je koknula na licu mjesta – bivši šef zemunskoga ganga, „Šiptar“ ili „Duća“ – metak u čelo, njegov kolega „Kum“ – metak u čelo. Policajci u fantomkama izvukli su lešine pred televizijske kamere da prikažu modus operandi. Prve noći racija, koje je pokrenuo Živković instruiran od Đinđića koji se od drugog Zorana više ne odvaja, srušena je bagerima i eksplozivom bespravno podignuta robna kuća zemunskih „klansmena“. Familiju su im otpremili u buturu. „Čuj“, rekao mi je izvor, sigurnosni stručnjak, „poznam jednog policijskog inspektora, rođak je moje žene, kriminalist, stanuje s familijom u garsonjeri, sirotinja – on drka na ovo, vani je na cesti dvanest do šesnaest sati, došlo je njegovih pet minuta! Najebaće im se mile majke!“

Dobro, glavnu štetu nije mogao ni Đinđić spriječiti kao mitski junak posmrtne slave: potrošit će se energija na borbu s kriminalom, umjesto na političku reformu. Stvoren je, doduše, pritisak na nacionalističke političke centrale, ali svi ti papci, kako se na njih pritisak bude intenzivirao, selit će se u Koštuničin tabor, pa će ovaj silno ojačati okupljanjem pod šatrom na kojoj stoji citat engleskog genija dr Samule Johnsona: „Patriotizam je posljednje utočište nitkova“.

Čim se dokine izvanredno stanje – a morat će – počet će novinska kampanja, lamentirat će akademici, filozofirati dopisni članovi KOS-a, a demokratska sitna boranija, po starinskom srpskom političkom načelu „svaka vaška obaška“ – zato su na nacionalnom grbu ona četiri „S“ jedan drugom okrenuli leđa – gledat će kamo da se djenu, kamo da uteknu kad počne pretrčavanje između parlamentarnih klupa. Demokratska stranka izgubit će vlast, a zatim će doći do unutrašnjeg obračuna i vodstvo preuzeti Boris Tadić, te iz stranke ukloniti Živkovića i Čedu koji je potom osnovao svoju partiju.

Počinje drugi čin srpske političke drame – Boris postaje predsjednik, ulazi u koaliciju s Koštunicom, pa mu razbija vladu i zatim, pobijedivši na parlamentarnim izborima, osniva svoju, koju je stvorio tek kad se udružio s rehabilitiranim Slobinim socijalistima, Dačićem i pretpotopnim Mrkom te s amortiziranim penzionerskim liderima. I s Labusovim Dinkićem i sa Čedom u beogradskoj skupštini, kao i s Palmom i njegovom žirafom, znači sa svim i svakim s kojim je morao, samo da prevlada, ojača i stekne kontrolu, koja je u ovom času gotovo neupitna, jer Boris ulazi samo u bitke koje namjerava dobiti, pošto ne pati od „kosovskog kompleksa“ – on ne osjeća nikakvu sklonost onoj poraznoj kombinciji koja garantira moralnu pobjedu. Radije odvratna koalicija, najgori kompromis, pa realna pobjeda. I tako sve dok mu ne ponestane neugodnih partnera…

Đinđićeva je taktika bila savim drukčija – on je stalno držao otvorenima sve fronte, ponašajući se kao žongler koji u zraku stalno ima mnogo loptica… Nije bio vizionar, iako je bio pozitivan lik i obavio je, što živ, što mrtav, neke od najtežih poslova u izvlačenju karambolirane Srbije iz historijske provalije. Ali, nije se pretvorio u mit – tu je Latinka posve u krivu – takav status zadobivaju samo državnici koji propadnu pokušavajući ostvariti vizionarske ciljeve. Kao pragmatik, Đinđić ih sebi nikad nije zadavao – išao je naprijed, u preticanje, dodajući gas…

Kraj

Denis Kuljiš vodeći je hrvatski novinar i urednik. U eseju o atentatu na Zorana Đinđića, Kuljiš opisuje okolnosti, pozadinu i posledice ubistva srpskog premijera.