Identitet izgrađen na poricanju zločina

Ova rečenica, kako sam autor kaže, najbolje sažima ono što on pokušava da radi u pozorištu – da humanizuje žrtve strukturalnog nasilja. Nakon pomenute predstave u beogradskom Ateljeu i autorskog projekta „25.671“ u Prešernovom gledališču u Kranju o toliko izbrisanih iz registra stalnog prebivališta u Republici Sloveniji, Frljić se okrenuo još jednoj temi oko koje vlada pozorišni, ali i društveni muk. Ovog puta u pitanju je ubistvo devojčice Aleksandre Zec, koju su 1991. godine zajedno s majkom Marijom na Sljemenu ubili pripadnici jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Predstava „Aleksandra Zec“, riječkog HKD Teatra, koja je nastala u spomen na tu dvanaestogodišnju djevojčicu, ali koja je posvećena svakom detetu žrtvi rata, večeras će biti premijerno izvedena u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.

A koju će to istinu ovaj put Frljić prikazati na pozorišnim daskama?

U kuću porodice Zec u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci 7. decembra 1991. godine oko 23 sata upali su pripadnici jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, tzv. „merčepovci“. Zloglasna petorka je ispred kuće ubila Mihajla Zeca, uglednog mesara i oca porodice. Svedokinje ubistva, Marija Zec, majka, i dvanaestogodišnja Aleksandra Zec, ubačene su u policijski kombi i odvedene do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gde su ubijene iste noći i bačene u jamu. Od petočlane porodice preživeli su Aleksandrini mlađi brat i sestra Dušan i Gordana.

Narednih dana redom su uhapšeni Nebojša Hodak, Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola i Snježana Živanović. Sve što su učinili one noći, merčepovci su priznali istražnom sudiji. Ipak, ubice su naknadno puštene, jer davanju iskaza nisu prisustvovali njihovi advokati. Za presudu nisu bili dovoljni ni svedoci koji su videli Rimca kako ubija Mihajla Zeca, ni iskazi svedoka kojima je Mikola priznao ubistvo. Nije bilo važno ni to što je veštačenje pokazalo da je oružje oduzeto od petorke identično oružju kojim je počinjeno ubistvo, a ni to što su u kombiju nađena vlakna iz odeće Marije i Aleksandre Zec.

Narednih godina imena ubica pojavljivala su se u javnosti raznim povodima – Rimac je 1995. godine odlikovan ordenom reda Nikole Šubića Zrinskog, da bi 1997. zajedno sa Suljićem, Hodakom i Mikolom bio optužen za zločine u Pakračkoj dolini. U jesen 2003. godine advokat Anto Nobilo je u ime Dušana i Gordane Zec, koji su od ubistva svojih roditelja i sestre živeli kod svoje bake u Banja Luci, podigao optužbu protiv Republike Hrvatske, da bi dve godine kasnije Vlada donela odluku da im se isplati 1.500.000 kuna. Odluku je preživelim članovima porodice Zec uručila lično tadašnja premijerka Jadranka Kosor.

Iako je time, s pravnog gledišta, na ovaj slučaj stavljena tačka, u hrvatskoj javnosti još uvek ne može otvoreno da se govori o ovom „slučaju“, što pokazuje i Frljićeva predstava, koja zbog svoje teme, ipak, neće biti izvedena u Zagrebu, u gradu gde se sve događalo i prećutalo.

Kako ste se odlučili da radite predstavu o Aleksandri Zec?

– Bilo mi je nevjerojatno da u, sada, dvadeset i tri godine od ovog tragičnog događaja nitko u Hrvatskoj o tome nije progovorio s kazališnih dasaka. Riječ je o našim sugrađanima, koji su najprije fizički likvidirani od pripadnika Hrvatske vojske, a onda i simbolički od strane Sanaderove vlade. Ovih dana se desničarski mediji natječaju tko će gore diskvalificirati predstavu koja još nije izašla i one kojima je posvećena. Vrhunac te nacionalističke pljuvačine predstavlja tekst Milana Ivkošića objavljen u Večernjem listu pod naslovom „Uz bučni mit o Aleksandri Zec šuti se o 400 ubijene hrvatske djece“.

Šta ste koristili od sudskih izveštaja i dokumenata u radu na predstavi?

– Koristio sam svu postojeću sudsku dokumentaciju. Dakle, balističke nalaze, obdukcijske izvještaje, zapisnike informativnih razgovora koje je policija provela tijekom istrage, kao i zapisnike s glavnog ročišta u postupku protiv Siniše Rimca, Muniba Suljića, Nebojše Hodaka, Igora Rimca i Snježane Živanović. Iz iskaza koji je ova petorka odgovorna za ubojstvo članova obitelji Zec dala pred istražnim sucem dobio sam samo parcijalan uvid. Napomenuo bih da, uz svu dokumentarnu građu koja je korištena u njezinom nastanku, ova predstava nije dokumentarni teatar.

Iako je prvobitno planirano da predstava bude izvedena u pozorištu Gavella, ipak ste zbog cenzure morali da je preselite u HKD teatar u Rijeci. Šta bi značilo da je predstava ipak izvedena u nekom pozorištu u Zagrebu?

– Riječ je o temi koja se tiče cijele Hrvatske, pa i regije jer se radi o ubojstvu nevinog djeteta u ratu. Predstava je napravljena u spomen na Aleksandru Zec, ali je posvećena svoj djeci žrtvama rata. Rijeka je, u svakom slučaju, jedan od najtolerantnijih gradova u Hrvatskoj, tako da u procesu nije bilo nikakvih vanjskih ili unutrašnjih pritisaka, kao npr. kad sam radio predstavu „Zoran Đinđić“ u beogradskom Ateljeu 212. Uprava Dramskog kazališta Gavella je dovoljno rekla o svojoj spremnosti za suočavanje s društveno problematičnim temama kad je cenzurirala plakat za „Fine mrtve djevojke“, što je bio i razlog povlačenje mog projekta.

“Zoran Đinđić“, „25.671“, „Aleksandra Zec“… čini se da tema iz naše političke stvarnosti ima i previše. Da li će naša društva ikada biti spremna da prihvate odgovornost za učinjene zločine i nepravdu?

– Mislim da ne. Identitet ovih društva izgrađen je na poricanju vlastitih zločina. Ako u Srbiji na vlasti imamo Aleksandra Vučića, kako očekivati rješavanje političkih ubojstava, za koje je on stvarao uvjete da se dogode? Nije li apsurdno da netko tko je barem indirektno odgovoran za nešto takvo danas radi na rasvjetljavanju istog? Hrvatski je sabor 2000. donio Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj, između ostalog, piše da je „Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome“. Što je s agresijom koju je Hrvatska izvršila na dio teritorija BiH?

U komadu preispitujete pozadinu Domovinskog rata. Kako vidite međusobne optužbe Hrvatske i Srbije za genocid?

– Kao monetu u dnevnopolitičkom potkusurivanju. Svima je jasno da ti procesi nemaju nikakve šanse i da će užasno puno koštati, ali nema veze. Ako se njima mogu podgrijavati nacionalni sentimenti i popraviti rejting – zašto da ne? Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. jasno definira genocid kao namjeru „da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina“. No, sudska praksa ICTY i ICTR odredila je da u slučaju namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno bitan dio. Očigledno hrvatski i srpski pravni timovi ne prave distinkciju između genocida i etničkog čišćenja.

Podjela na „naše“ i „vaše“ žrtve

Da li situacija u Vukovaru, ali i u Beogradu (budući da je izložba dece koja su preživela zločin Škorpiona na Kosovu „Bogujevci / Vizuelna istorija” mogla da bude održana samo uz ogromne policijske mere zaštite), pokazuje da nikada nećemo moći da prevaziđemo podelu na „naše“ i „vaše“ žrtve?

– Nažalost, izgleda da je tako. Slična situacija se dogodila i kad je u beogradskoj Kontekst galeriji prisilno zatvorena izložba“ Odstupanje“, koja je trebala predstaviti suvremenu kosovsku scenu, ali je nasilnim upadom članova klerofašističke organizacije Obraz prekinuta. Što se tiče podjele na „naše“ i „vaše“ žrtve, bojim se da će ona još dugo biti tu.