Baš mi je bilo žao da počnem sa ovim „baš„, zvuči inadžijski, ali je reakcija na inadžijsku politiku što Zoran Živković, bivši premijer ove zemlje, nije govorio na panelu u Budvi s drugim nekadašnjim premijerima za područja Zapadnog Balkana.


Zoran Živković ume da govori o svemu što ga je snašlo, i nas, nakon dvehiljadite i nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, zamislite da je Zoran Đinđić sedao tamo, zamislite da su njegovi naslednici mogli nešto reći o „suočenju s prošlošću“, o izbeglicama koje su došle, o revoluciji ili restauraciji, o tranziciji, šta se sve u toj prilici, kao i u drugim ometenim prilikama moglo izreći, šta se sve na osnovu iskustva moglo artikulisati. Zamislite da su „naši“, poput ljubljenog Novaka Đokovića koji je na turniru u Kanadi pre dve ili tri godine rekao da mu je svejedno što je podignuta hrvatska zastava, važno je da je jedna od naših, učestvovali na skupu u Budvi, čestitali obnovu državnosti Crne Gore i progovorili kajgod o državnosti Srbije.

Umesto svega toga i još koječega što se moglo „uzeti u svoje ruke“, što se moglo manje ili više darovito predstaviti, izneti, artikulisati, gledali smo zlurade i voajerske televizijske izveštaje u kojima se tražilo kako da komšiji „crkne krava“, ili da li mu je „pukla žica na čarapi“.

Kako je samo dobro palo da Bil Klinton izgovori „Makedonija“ usred Crne Gore, baš „kec na jedanaest“, a može se mnogo toga reći o pravom sadržaju budvanskog samita, o sposobnosti političara da interpretiraju svet u kome žive i da iznesu nove ideje o tome kako da u novom svetu, „vrlom“ ili ne, svi nastavimo da živimo zajedno.

Onda je na „marginalijama“ pukla neka zađevica, Vuk Jeremić Roćenu, pa Roćen Vuku Jeremiću… Uglavnom, danas je nova vest da predsednik Srbije neće učestvovati na skupu šefova zemalja Centralne i Jugoistočne Evrope 27. i 28. maja u Varšavi. „Obama stiže, Tadić zbog Kosova bojkotuje samit“.

Pre neki dan, u Centru za kulturnu dekontaminaciji bila je promocija knjige, antologije pesništva i pripovedaštva „Iz Prištine s ljubavlju“, i „Iz Beograda s ljubavlju“ koju je načinio „Beton“ i promovisao kako na Sajmu knjiga u Lajpcigu tako i u knjižari „Dan i noć“ u Prištini, te u Beogradu. Istoga dana novinari, intelektualci i predstavnici civilnog društva bili su učesnici povratnog razgovora u organizaciji Helsinškog odbora u Beogradu. Promocija je bila krcata i bila je izvrsna. Naše kolege s Kosova koje imaju pasoše Kosova prevezene su, ili su uvezene, na najrazličitije načine. Istovremeno, oni ne mogu da uđu u Bosnu i Hercegovinu, te ćemo sa njima raditi „striming“, preko interneta. Je li to licemerstvo ili način da se na problem ukaže, na temeljni problem slobode kretanja, uprkos kome se održava i gradi sloboda mišljenja.

To je kao kada vam u bolnici dođe vizita, lekari vas pitaju kako ste, a vama je telo do guše pokriveno, jadno povređeno telo, telo koje boli, a vi se smejete i kažete „dobro sam“.

Šta je suština održavanja jedne politike permanentnog geta. Šta je „benefit“.

Istovremeno, „Evropska komisija danas usvaja mehanizam za brzo vraćanje viznog režima zemljama koje ugrožavaju Šengensku zonu“. „Ističe nam vreme“. I šta je „benefit“ koji iz moguće suspenzije bezviznog režima proizlazi, šta se to dobija iz ponovnog uspostavljanja geta.

I da li ovi paralelni procesi imaju neku uzajamnu vezu, biće da imaju, i to imaju u onom fundamentalnom smislu, a taj je da se kumulirana pitanja ne mogu rešavati „u segmentima“, i da se danas živi u jednom svetu koji je celina, da je Zemlja okrugla, da Zemlja nije ploča, i da je ne drže četiri stuba.

Da li je čitav niz sankcija međunarodne zajednice od devedeset i treće do devedeset i devete stupio na snagu „ničim izazvano“.

Da li mi umemo da preskočimo preko tarabe i na drugi način do vođenjem preventivnih i drugih ratova. Ni po koju cenu mi ne pada na pamet da treba da učinimo „nešto“, kako to naši političari umeju da kažu „nešto i brzo“, zbog „međunarodne zajednice“, to pozivanje na Evropu zaista ostavljam svima onima kojima je potrebno da bi bili ono što jesu, isto kao što im je potrebno i da nose svu tu „brendiranu“ garderobu i da voze sva ta „brendirana“ vozila, dok svojim građanima zaista stavljaju „brend“, to jeste „žig“.

Dajte ljudi, političari i političke elite ove zemlje, svi „brendirani“, smislite način, pregovarački, kreativni, i konačno, produktivan, kako se kaže „proaktivan“, „sinergičan“ (sve sami imitativni evropski vokabulari), da se ovaj svet Zapadnog Balkana prevede iz trpnog u aktivno stanje, da se može ući i izaći, da rešenja ne budu u privilegijama Ministarstva spoljnih i unutrašnjih da putuju sve više dok građani putuju sve manje.

Strah je sve više u očima građana, ljudi se boje da im neće biti plaćeno, ljudi se boje da će biti odnekud vraćeni, ljudi se boje „jačeg“, ljudi ćute, strah raste u izbezumljenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari