Ime Maksa Vebera treba izgovarati sa posebnom vrstom poštovanja. Kao, na primer, kad se pozivate na Nila Janga. Jer ono što je Nil Jang za rokenrol, to je Maks Veber za razumevanje društvene i političke situacije u kojoj se nalazite. Samo ga treba pažljivo čitati.

Sve vam onda postaje jasnije; i srpski mentalitet, i to zašto smo nekad dobijali u ratu, pa gubili u miru. Postaje vam jasnija i borba protiv korupcije, i odnos Nikolića, Dačića i Vučića, ako imate dovoljno imaginacije. Posebno vam pojam departizacije postaje jasniji. Jednostavno – ovog genijalca i njegovu metodologiju treba aplicirati na dati trenutak.

Ja, lično, stanem mirno kad čujem ili pročitam ime Maksa Vebera. Baš kao što stanem mirno kad čujem Nila Janga. Iskren da budem, nisam očekivao da ću da stanem mirno čitajući intervju Aleksandra Vučića. Ali, šta da radim, kad je u božićnom broju Informera čovek pomenuo Maksa Vebera. Da sad ne ispadne da podilazim Vučiću, jednom sam stao mirno i pred Tadićem. Tačnije, on pomenu Vebera, a ja usred intervjua ustanem. Samo mi bilo glupo da kažem da je to zbog Vebera, nego šatro bole me leđa pa moram da se protegnem. Doduše, leđa me bole hronično. Mada, učinilo mi se da je Tadić više Vebera tada pomenuo sa nekom melanholijom (koja nije bila postizborna, rekao bih, već sećanje na romantične dane studiranja), dok je Vučić Vebera pomenuo u smislu akcionog plana.

Mentalitet nije najsrećnije rešenje za objašnjavanje društvenih stanja, ali daleko od toga da je nebitan. Po jednoj teoriji, naš famozni srpski (i još poneki regionalni) mentalitet je neuk za pravljenje sređene država zapadnog tipa, ali je s druge strane nepodoban i za uvođenje ozbiljne diktature. Otuda su nam diktature „liberalne“, a demokratije pilićarske. Titova diktatura je, recimo, bila potrošačka, a potonja tranzicija pljačkaška. I najlakše je sve svaliti na Turke. Kao to smo od njih preuzeli tokom ropstva.

No, dobro, šta je Vučić rekao u tom famoznom intervju, kad je novinar spomenuo mentalitet i stavio tri tačke, a glavni ministar vratio neočekivan volej: „Voleo bih kada bismo mi, čuvajući našu pravoslavnu veru, prihvatili bar deo one evropske protestantske etike o kojoj je govorio Veber, a koja je nosilac kapitalističkog sistema. Na toj etici počiva uspon Nemačke, koja je bila do temelja srušena, ali nečije znanje i nečija marljivost su tu zemlju podigli. Nije, dakle, bitno odakle krećemo, već s koliko snage, znanja i energije krećete“.

Da, čuveno Veberovo delo je knjiga „Protestantska etika i duh kapitalizma“. I ništa pravoslavlju i autokefalnosti neće smetati malo više rada u znoju lica svog, „dužnosti poziva“, poštenog sticanja bogatstva, malo više samopouzdanja, štedljivosti. Srbiji trebaju birokratizovani posvećenici, koji će za dobre plate u strogim zakonskim okvirima demokratske države sprovesti ozdravljenje društva. Ili još prostije: Ima li Srbija heroje koji će odbiti džip, ako već imaju dobra kola, koji će odbiti kuću na Senjaku ako već imaju trosoban stan na Dorćolu?

Pored etičnosti (koju ne treba uvek mešati sa asketizmom), bitan je i taj duh kapitalizma-da se građani konačno manu kardeljevskih recidiva i egalitarne svesti, te da shvate da se sistem promenio u brutalnoj tranziciji. I da je sve teže naći sponzora neradničkog mentaliteta.

„Antibirokratska revolucija“, koju je sproveo Milošević možda je bio najteži antiveberovski udar koji je otvorio vrata nacionalnom i privrednom javašluku. Ona paradoksalno jeste birokratski vođena, ali je nacionalno bila iracionalna. A za Vebera racionalni tip vlasti je superioran u odnosu na druga dva koja mi u Srbiji nekako više preferiramo; tradicionalni i harizmatski.

Bedno je i konvertitstvo mnogih intelektualaca koji se s nelagodom sećaju svoje marksističke prošlosti tvrdeći da su uvek simpatisali „Veberov metod“. Ali, masovni odlazak bivših šešeljevaca kod Vebera bila bi divna vest. S druge strane, da li ovi iz DS, izuzev Mićunovića i Tadića, znaju da se preko Vebera stiže lako i do Đinđića, jer je upravo Veberov doprinos racionalizaciji i sekularizaciji u modernom zapadnom društvu doveo do razvoja kritičke teorije, dakle i do Jirgena Habermasa.

Da se opet vratimo na onu noć Nikolićeve pobede u drugom krugu predsedničkih izbora. Svi su uglavnom gledali ko stoji iza Nikolića, a slabo ko je slušao šta novi predsednik zbori. A, rekao je i da je Nemačka najveći saveznik Srbije u Evropi. Do sada su već dovoljno mistifikovane i Vučićeve veze sa Kristofom Hojzgenom, savetnikom Merkelove za spoljnu politiku. Da li tek sa pozivanjem na velikog sociologa te veze dobijaju pravi smisao, jer čije, nego Veberov rad, doprineo simboličkoj interakcionoj perspektivi. Ukoliko vas, zbog pravoslavlja, nervira ono „protestantsko“, izraubovana „domaćinska Srbija“ bi se očas posla mogla osvežiti i uskladiti sa tom etikom koja je najvažnija u celoj priči. Znači, pošteno sticanje i odgovorno ponašanje. Marks i Veber nisu u sociološkoj ljubavi („ja sam klasno svesni buržuj“, govorio je cinično ovaj drugi), i ako već moram da biram, Veber je i dalje bolji izbor za budućnost od postmarksizma kao pomodnog odgovora na krizu neoliberalizma. Malo je poražavajuće kako je ovaj deo Vučićevog intervju ostao bez reakcija, makar u stručnoj javnosti. Ispade da oni koji znaju o Veberu ne čitaju tabloide, a oni koji čitaju tablode ne znaju ko je Veber. Jebiga.

Kad smo već kod etike, kakva je ona u srpsko-hrvatskim odnosima? Kao i obično – učaurena u opskurnosti. Sigurno da bi susret Nikolića i Josipovića bio simbolički bitniji, ali ima neke političke koristi i u ovoj tehničkoj – „službenoj“ ravni. Resetovanje? Možda je Dačić vešto taj termin pozajmio od Medvedeva kad je ovaj bio predsednik Rusije i govorio o odnosima sa Amerikom. Poseta Milanovića je, da ne budemo cinični, bila preuranjena. Nije nešto posebno resetovala odnose (to samo može povlačenje tužbi), ali je Srbiju približila stanju maltene kohabitacije i pokazala svu asimetričnost srpske vladajuće skalamerije. Iako nekom Vučić i Dačić deluju „avangradno“, ne treba zaboraviti da je izvor njihovog legitimiteta (i cele Vlade) Nikolićeva pobeda nad Tadićem.

Sećate li se kad je Vojislav Koštunica rekao generalu Aci Tomiću da se oni u ćutanju najbolje razumeju? Da li bi to Vučić danas mogao da kaže Nikoliću, ili obratno? Zašto se Vučić energičnije ne izjašnjava o nekim pitanjima na kojima se stiče, možda samo iluzija, da postoji jaz između Nikolića i Dačića? Naravno, to nije odsustvo hrabrosti (jer ju je Vučić već dovoljno pokazao na drugim poljima) – već izbor taktike. Jer da se bavi i tim pitanjima-bio bi premijer.

Ako bi da izvučemo neku obostranu korist od Milanovićeve posete, onda bi ona mogla da definiše odnose na bazi „teorije nultog konflikta“, kako je turski ministar spoljnih poslova Ahmet Dautoglu definisao spoljnu politiku svoje zemlje. Znači, sarađujemo na tačkama na kojima nemamo problema – da bi sutra rešili (obesmislili) probleme. Prosvećeno antijugoslovenstvo, dakle.

Marketing guru Lazar Džamić objavio je studiju o stripu Alan Ford „Cvijećarnica u Kući cveća“ i fenomenu njegove popularnosti u SFRJ. Ako već „resetujemo“, setimo se ima li tog srpskog jezika koji bi mogao u Srbiji da dostojno zameni hrvatski prevod Nenada Briksija.

„Opet snježi, a nema kruha“ – što bi rekao Bob Rok.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari