Radila je sve suprotno od značenja sintagmi „odraditi svoj posao“ ili „svako radi svoj posao“. Kad je reč o Verici Barać, ona je zaista radila, i nije „odrađivala“, a ako je iko dao smisao radu i poslu, onda je to bila ona. Profesionalizam je postao neka vrsta ograde ili zaštite od angažovanja i od odgovornosti, iz takvog shvatanja profesionalizma, koji je u periodu Miloševićeve vlasti značio i ogradu od služenja, profesionalizam se izrodio u otuđenost, ili u funkcionalnost, ili u bezdušnost, te biti profesionalan znači i „izvršavati naređenje“, ili samo „raditi svoj posao“.


Za Vericu Barać profesionalizam je bio u shvatanju celine društva, ili u stvaranju društvenosti, očuvanju civilne matrice, kojoj je najveća pretnja razarajuća sistemska korupcija. Priroda te korupcije je uništavajuća, ne radi se o klasnom raslojavanju, niti o bogaćenju jednih na račun drugih, već o čudovišnom razaranju stvarnoga života u neprepoznatljivost svrhe, ili u eksproprijaciju života samog. Uzurpacija korupcijom stvara nepreglednu ružnoću, njen proizvod je nakaznost, a učinci razorni i smrtni.

Borba sa korupcijom za Vericu Barać bila je stoga borba na život i smrt. Najopasnije i najteže je ovde prozivanje stvarnosti u ime života. A to je činila Verica Barać, tako istrajno prozivajući korupciju, najopakiju bolest za koju je prvi lek javnost, a onda institucije države čijim se radom ona legitimira i legalizira, drži i održava, rečju – postoji.

Rascep između ideoloških borbi i realnog života, kao i razdvajanje „duhovnog“ od stvarnog, jesu i razlozi rata i nasilja, podvajanje teksta od konteksta, izgovorenog od učinjenog. Reči se tako svakodnevno izdaju praksom, a budući da se to nastavlja u nedogled, taj paralelni hod teksta i bola, laži i rane, potkazuje život kao obmanu, kao iluziju. Možete govoriti o svemu i svačemu, dograbite li se interesa (već mi je stidno da kažem partijskih i grupaških), e, tu ćete izazvati zazor, kao i upit ideološki nastrojenih mislilaca, čemu to – kada ima važnijih stvari. Rečju, govor o otrovanoj reči i ko je za to odgovoran, kao da nije govor o trovanju života samog.

Biografija Verice Barać je biografija jednog radnog čoveka iz ove zemlje. Prešla je put iz rada, u put na rad u javnom prostoru. Beskrajno zaslužna za promene u ovoj zemlji, njen rad u građanskim parlamentima u Srbiji doveo je da pobune koja je bila uzrok smene jednoga režima. Možda je to bio razlog njene odgovornosti za sve što se potom zbilo i zbiva se.

Vericu Barać prvi put sam srela u Čačku kada smo igrali predstavu „O Nemačkoj“ (H. Broh, A. Miljanić), u vidu jedne prosvetne turneje u prilog kritičkog mišljenja, kako je to koncentrisana i užarena mlada žena bila, kako je koncentrisano i zakonomerno vodila sednicu Građanskog parlamenta u Nišu. Bila je tamo i Jelena Šantić i Srbijanka Turajlić, i sve smo se divile Verici Barać, a tako je bilo i na otvaranju izložbe Bogoljuba Arsenijevića Makija u Nišu, hiljadu ljudi. Hiljadu ljudi protiv.

Nije lepo, nije ni pristojno, profano je u prisustvu svetog i odlazećeg, politizirati i polemisati u našem kodu, no da su žive, rado bih vam navela jedan dijalog o tome šta znači biti bolestan u ovoj zemlji, a vođen je svojevremeno između Biljane Kovačević Vučo i Verice Barać. Umrla je u ovoj zemlji za koju se borila, učinila je to na naš način, na način kojim se ovde živi, leči i umire, i to je prilog borbi protiv korupcije.

Da li to razumemo, šta je sveto, šta je rodoljublje, šta je odgovornost, šta znači posvetiti život jednoj od najtežih borbi, ne „preuzeti odgovornost“, već je živeti i biti odgovoran prema sopstvenom zahtevu za pravdom i istinom, šta znači biti tako intenzivno prisutan na najtežem i najtraumatičnijem mestu, gde se brani život od imele koja ga porobljava, steže i ukida. Veštica i svetica, u istoriji, a i među nama, uvek je jedna jedinstvena žena, koje više nema, Verica Barać. Ostale su „dobre vile“, ili „žene sa tajnom“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari