Danas je, cenjeni publikume, u ovoj kolumni Dan žalosti. Smrt je ovoga puta uzela Radovana Bigovića, čoveka koga sam dobro poznavao i koga sam veoma voleo i cenio. Pomalo paradoksalno, dok smo Radovan i ja bili mlađi i dok smo se redovnije viđali, često smo, uz čašicu, razgovarali upravo o smrti.


Bigović je, Bog da mu dušu prosti, bio hodajuća enciklopedija hrišćanstva (ne samo pravoslavnog), ama nije u njemu bilo ni traga one bogoslovske namrgođenosti i bigotizma. Budući da je odlično razumeo, cenio i voleo život, smrti se nije plašio više nego što je to dolično za jednog hrišćanina. U izlivima razobručene tuge za pokojnicima, tako čestim u nas Srba, Radovan je video trijumf smrti. Kud nestade radost hrišćanstva, pitao se Bigović. Poslednji put kad sam ga video (na Sajmu knjiga) složio se sa mnom da je cirkus oko smrti i sahrane počivšeg patrijarha Pavla bio čisto paganski ritual, politička zloupotreba najgore vrste i izraz krajnjeg nepoštovanja prema jednom uzornom životu i jednoj uzornoj smrti.

Radovan Bigović je, izvan svake sumnje, najznačajniji teolog u novijoj istoriji SPC. Budući, međutim, da nije imao monaški čin i da je bio isuviše liberalan (i ekumenizmu sklon) za crkveni mejnstrim, u crkvi mu nije pridavan značaj koji je zasluživao, iako se ne može reći da nije uvažavan. Kao rektor Bogoslovskog fakulteta, svakako je izvršio uticaj na nove naraštaje teologa, uticaj koji će se, nadam se, videti u godinama koje dolaze. A takođe se nadam, da će sada, posle Radovanove smrti, njegovo delo dobiti na značaju.

Svaka čast srpskim monasima, ali srpska je monaška teologija, ogrezla u repetitivnost, citatnost, u neku vrstu pravoslavne sholastike, beskrajno udaljena od realnog ljudskog života i od sumračne svakodnevice modernog sveta. Radovan Bigović je dobro znao da je u našem vremenu sveopšte raslabljenosti najdelotvornija teologija „jaram je moj blag i breme je moje lako“, pogotovo ako opsetimo da pozivi na strogi podvig i žestoku askezu često dolaze iz svile i kadife vladičanskih dvorova, a neretko se upućuju preko bluberija iz BMW-a 6.

Radovan je, bog mu dao rajsko naselje, krenuo stopama novih grčkih teologa koji su (neki figurativno, a neki i doslovno) izašli na atinske ulice, među narkomane, posrnule i zabludele, mnogo prijemčivije za reč Božiju, od zadriglih i užirenih etnopravoslavaca svih provenijencija. Hristos anesti, Radovane!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari