„Nisam pozivao na nasilje, već na sprečavanje nasilja, a na državi je da odabere hoće li to uraditi pregovorima ili uključivanjem onih koji su zaduženi za obezbeđivanje reda i mira. Organi reda i mira nisu nasilne institucije, njihov zadatak je da spreče nasilje i ja sam na to i pozvao“, izjavio je rektor Univerziteta u Beogradu dr Branko Kovačević. Država, red i mir. I rad. Koji oslobađa.


„On je objasnio da je situacija jako opasna na fakultetima koji su blokirani, a da niko ne garantuje bezbednost.“ On, Rektor, na primer. Kako bi bilo da on garantuje bezbednost Univerziteta kome je „na čelu“.

„Kažu mi da su ulazili neki ljudi sa noževima i vikali „nož, žica, Srebrenica“. Otkud mi znamo, može stvarno neko da izvadi bombu i baci među njih. I nije slučajno odabran Filološki fakultet. To je ženski fakultet – 80 odsto su studentkinje, a rukovodstvo su takođe žene“, kaže Kovačević (Politika, 4. novembar). Kažu mu, a kako bi bilo da Rektor ode da vidi u kakvom su to stanju studentkinje i studenti jednog od fakulteta kome „predsedava“.

Otkud znamo kakvi su i odakle su ti ljudi koji viču „Nož, žica, Srebrenica“, gde se oni „prave“. Odakle su oni došli. Ne, mi to ne znamo, mi za to nismo „zaduženi“. „Nije do mene“, nisam ja za to odgovoran, ništa ne znam, ništa nisam znao, nisam bio tu kada se „to događalo“, samo sam radio svoj posao, samo sam izvršavao naređenja, „otkud mi znamo“. „Na naš komentar (Politika) da je slična situacija na Filozofskom, po polnoj strukturi, a da je tamo mirnija situacija (bila), on odgovara: „Ja ne bih poredio ta dva fakulteta, na Filozofskom je malo drukčija situacija, tamo su pravi studenti i tamo je, da kažem, redovan vid nastave da malo vežbaju revoluciju. Mladost je po prirodi revolucionarna.“

Dakle, studentkinje i profesorke Filološkog fakulteta, kao žene, niti su prave studentkinje i profesorke, niti su mlade, za njih nije, po programu i proceduri, predviđeno da „vežbaju revoluciju“ i kao takvim, nezaštićenim, njima treba zaštita od onih koji upadaju i viču „Nož, žica, Srebrenica“, a mogu i bombu da bace. Rečju, one nisu „prave“ studentkinje. Ostaće tajna da li je Rektor mislio i da su studenti na Filozofskom, za koje je prirodno da vežbaju revoluciju, oni koji, kao studenti Filozofskog fakulteta, jesu „zaduženi“ i da misle, pa su revolucionarni i to kao mladi, dočim studentkinje Filološkog fakulteta treba samo da recituju već napisano, a mogu nešto i da otpevaju.

Šta su onda studentkinje Filološkog fakulteta ako nisu „prave“ studentkinje. Verovatno se na Filološkom fakultetu vežbaju za udaju, pa im treba na vrata fakulteta postaviti bodigardove, one moćne momke sa specijalnim ovlašćenjima i legitimacijama. Koliko da vide šta su to pravi muškarci, ideali svake „slabe“ i nezaštićene žene. (Toliko pozivani da „ureduje“ u svemu, pa i u stvarima prosvete i Univerziteta, Ivica Dačić je rekao kako je napadnuta devojka, nožem napadnuta, toliko moćna da joj ne treba zaštita, eh, šta je Policija prema Prosveti). A zašto su neke od njih koje nisu „prave“ studentkinje u blokadi. I to na „ženskom“ Filološkom, sa kojim pravom kada to nije „po zakonu“, nije „legalno“.

„Mi smo u blokadi, jer smo hteli da zastanemo i da dobijemo vreme da mislimo, i da ne prolazimo jedni pored drugih, da razgovaramo, blokada je način da se zastane u jednom sumanutom procesu i da se preispita kuda on vodi“, reči će jedan „pravi“ student Filozofskog fakulteta. Stvar je jednostavna, gde je toliko nihilizma, tu je i mizogenija. Gde je mizogenija, tu je i homofobija, gde je toliko narativne, pozitivne i epske umetnosti i književnosti, tu je svaka modernost izgnana, i ravnopravnost, polna, kako reče Rektor.

Pitam se, slušajući studentkinje na Plenumu i u blokadi, otkud one dolaze, sve te umorne, pametne i nadahnute devojke. Kako su one uspele da budu tako izgrađene i emancipovane, kada plaćaju ono što su starije generacije dobijale od svojih roditelja i od ove zemlje, besplatno školovanje. I sada razumem, besplatno školovanje omogućilo je nama, starijima, da kao studenti pravi, tražimo „promenu svega postojećeg“, a oni koji danas imaju da plate, oni traže minimum, da ne plaćaju. I taj njihov minimum, zapravo jeste maksimum, zahtev društvu da se preispita, na tom minimumu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari