Svojevremeno sam, sa Jovanom Ćirilovim, radila u komisiji Uneska na zaštiti manastira na Kosovu, da skratim, znam šta bi sve trebalo da izgovorim i u ovoj prilici, i koliki je bio proces učenja da od „spomenika kulture“ dođemo do svih oblika kvalifikovanja i izražavanja, e ne bi li se postigao cilj da se manastiri zaštite, i to u stepenu opasnosti.

Naši civilni i državni autoriteti, direktorice zavoda za zaštitu spomenika prednjačili su sa rukoljubima Crkvi, njenim velikodostojnicima, u čijem su vlasništvu manastiri, te sam jednom prilikom rešila i da očitujem jednu takvu svetu situaciju poljubivši ruku predsedniku Komisije za kulturu, Ćirilovu. Da je i sam Predsednik Uneska Dragoljub Najman, čovek ogromno zaslužan za zaštitu, u tom času bio prisutan, poljubila bih ruku i njemu. Svi prisutni su se nasmejali, ali kada se čitav taj proces uzme u obzir, i nije smešno. Posebno kada su na svetlo dana izašle sve mahinacije u vezi sa obnovom i izgradnjom manastira, tako da je većinsko stanovništvo moglo shvatiti da kada se kaže da „neće Šiptari obnavljati manastire“, to u stvari znači da su u pitanju „naši“ tenderi i „naša“ građevinska mafija, a ne ideološki ili emocionalni stav prema Albancima.

Ali sada nije o tome reč, reč je o bivanju na Kosovu, gde smo prošle nedelje bili.

Rada Trajković ne ljubi ruku nikome, ali je bila potpuno ganuta u razgovoru sa Jovanom Ćirilovim, tako da im se nije moglo prići, pa ne znam šta je bio predmet njihovog razgovoru „u četiri oka“.

Sokolj Bećiri, jedan je od slikara koji je izlagao u Centru za kulturnu dekontaminaciju devedeset i sedme godine, u selekciji i postavci Škeljzena Malićija. Bila je to izuzetna izložba zato što je kriterijum izlaganja bio umetnički domet, a ne nacionalna reprezentacija.

Zime dve hiljade osme došla sam u galeriju Kontekst da otvorim izložbu, „Odstupanje – savremena umetnička scena iz Prištine“, došla sam ranije da se saberem, videla sam ogromnog telohranitelja u sobi sa radom Drena Malićija „Licem u lice“, a onda su „nepoznata lica“ uletela, iscepala rad, i više niko nije mogao da uđe na izložbu, od pozvanih, ali su zato „nepozvani“ bili tu, izložba nije otvorena, dignut je kamen, „nepozvani“ su vikali, tim povodom „Radnici u kulturi“ rekonstruisali su čitav događaj, sa preciznim rasporedom klerofašističkih jedinica i „inscenacijom“ čitavog događaja, kao i njegovim kontekstom, te objavili novine „7. februar“, kada sam htela da izađem iz galerije „Kontekst“ stajali su postrojeni „Obraz“ i ostali. Dalje, znate. A i dotle znate, ili ne znate.

Tražim sa Sokoljem staru čaršiju po Prištini, pokazuje mi jednu od najstarijih kuća koja je već odavno u rekonstrukciji, dok su sve ostale nikle „ko lude“, govorimo o modernizmu zdanja „Boro i Ramiz“, ispražnjenog, međunarodne organizacije uselile su se u nekadašnja zdanja i institucije.

Jovan Ćirilov i ja odlazimo u knjižaru „Dan i noć“, gde Jeton Neziraj, dramaturg i pisac, umetnički direktor Narodnog pozorišta u Prištini, osnivač umetničkog udruženja „Multimedija“, organizuje Međunarodni festival poezije, (šta sve taj ne organizuje jednostavno i efektno i još sve vreme piše). Drveni podovi, komadi starog nameštaja vešto izmešanog sa novim, knjige, jedna mačka u korpi u uglu. Toplo je i lepo. Mladi pisci, tu je i „Beton“, Škeljzen Malići govori o tome šta je bilo i šta je u međuvremenu bilo, i nastalo. Slede čitanja i iskazi, razgovor.

Već su nam dojavili da je uveče predstava koju moramo videti „Krvava košulja“ u režiji Bekima Lumija. U međuvremenu stalno tražimo Envera Petrovcija da vidimo njegov teatar, zvao je, ali se ne odaziva, baš nam je krivo zbog toga, dok idemo ka Etnografskom muzeju gde se igra Lumijeva predstava, mislimo na Envera, videli smo ga čim smo došli u Prištinu, ali to nije dovoljno.

Predstava „Krvava košulja“ je rezultat jednogodišnjeg rada Teatarske laboratorije Loja, ulazite kroz muzej, silazite u donje prostorije i zauzimate jedno od dvadesetak mesta nasuprot vrata koja vode u vrt. Iskusna Meliheta Cena i šestoro mladih glumaca, tekstom i telom igra odnos Zakona Leke Dukađinija i tri odlomka iz „Magbeta“, „Ričarda Trećeg“ i „Hamleta“, sve od Šekspira, reč je o osveti, počinje ubistvom Dankana, o prekršaju Zakona ubistvom gosta čiji ste domaćin. Gle, eto kako etnos, pa o etos, može biti oslobođen folklora, kako se može sumirati, sve se proizvodi u sceni, i zvuk i svetlo, lampe. Rekli bi, arhetipski. Između Starog i Novog zaveta, možda apokrif. Posle, u razgovoru pitam, da li se Hamlet sveti, šta je kraj. „To ostavljam publici“, kaže reditelj Lumi, a glumci odobravaju. Uvek je odlično kada sa pozorišnim ljudima razgovaraju i oni koji to nisu, već za nešto drugo jesu, te su Latinka Perović, Sonja Biserko i Branimir Stojanović, kako kažu, mnogo dobili ovim razgovorom, Branimir je našao korelaciju između „Krvave košulje“ i rada Marine Abramović za koji Lumi nije znao, znaće i za njen rad, sigurna sam.

Sve mi ovo prolazi kroz glavu dok, po povratku u Beograd, gledam Branku Petrić i njeno „svedočenje“ u predstavi „Rođeni u Jugoslaviji“ Dina Mustafića i Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Njen „prilog“ Bekimu. Još jednom, „bravo Branka“, baš kao i onda kada si u Sarajevu pred sami rat odustala da „glumiš„ Brehtovu pesmu „Bože spasi grad“ , stvarno se pomolila, za grad. Bilo je već sasvim hladno u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i plakalo se, znali smo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari