Pre izvesnog vremena Nacionalno pozorište Kosova pozvano je da gostuje na festivalu Mucijevi dani, na sceni Ateljea 212 u Beogradu, sa predstavom „Qifti Martin“ (Bračni par Martin), u režiji Bekima Lumija. Poziv je najpre načelno prihvaćen a zatim su se umešali ideološki mešetari i gostovanje je odbijeno.


Vest o smrti glumca Bekima Fehmijua potresla je Albance i Srbe. Zaboravljene su stara neprijateljstva, zaboravljen je rat, zaboravljeno je sve što je trebalo zaboraviti u tim danima žalosti. Tu i tamo bilo je „gunđanja“ , kao u Prištini: „E pa on nikada nije igrao na albanskom jeziku“; a u Beogradu: „Ipak je i on bio samo Šiptar“; ali nisu išla dalje od toga. Na Kosovu su ga ljudi ožalili, utrkivali su se u sećanjima koliko je velik bio, prolivali su suze i govorili da se osećaju „ponosni što smo ga imali“. Isto je bilo i nakon smrti Faruka Begolija. Njegova smrt ožalostila je prijatelje i ovde na Kosovu i tamo u Srbiji. Prijatelji i neprijatelji udružili su se u žalosti za glumcem koji je ovde bio „naš„ a tamo „njihov“. Oružja su utihnula. Kao u albanskom Kanunu, zakoniku običajnog prava, koji nalaže da se na posmrtni ručak, koji je neka vrsta jezive daće, poziva i krvnik, ubica, kojemu čojstvo nalaže da se odazove i prosedi taj ručak uz leš žrtve. Sede oni tako jedan kraj drugog i niko ne dira krvnika, pošto Kanun nalaže porodici ubijenog da tek 24 sata nakon sahrane može započeti stari ritual, krvnu osvetu.

Na sahranama Bekima i Faruka bilo je, u najmanju ruku, prilično ljudskog dostojanstva. Kao i zračka nade da su se ipak ljudi ovde na Kosovu, kao i tamo u Srbiji, počeli vraćati normalnosti koja već odavno ne stanuje u ovim krajevima. Bar je tako izgledalo tih dana žalosti.

Ali, dok su Srbi tamo u Srbiji i Albanci ovde na Kosovu proživljavali mirne dane u njihovoj usamljenosti, ko zna zašto, valjda dok su kovali planove o „napadima“ i „kontranapadima“, desilo se nešto neočekivano. Desilo se nešto što nije smelo da se desi. Stigao je jedan poziv. Poziv koji je ličio na onu pozivnicu iz romana Ismaila Kadarea „Pogrešna večera“. Pozvano je pozorište sa Kosova da igra predstavu u Beogradu, na albanskom jeziku. I to ne bilo koje pozorište, već Narodno pozorište Kosova. Otkud ovaj poziv u ovo vreme? Kakva je to žalost u pitanju, pitali su ljudi? Zašto treba da zaboravimo stara neprijateljstva? Zašto treba zaboraviti krv koja je ne tako davno ponovo prolivena? Nakon dosta vremena, ponovo, kao uvek sa zarđalim mačevima, digli su glave „branitelji otadžbine“, „politbiroisti“ koji su kao muve za mirisom krvi, žestoko posegli za nekakvim argumentima koji su više vezani za mrtve, za prošlost i smrt, nego li za žive i za budućnost. Pseudopatriotski argumenti prosipani su naveliko i bez milosti. Razdvojeni su na grubi način izdajnici od patriota. I dobili su zaista dobru priliku da ponovo napune patriotske baterije, koje su im već neko vreme bile ispražnjene. Novi albanski „balisti“ (i njihov štab na Fecebooku) digli su opštenarodnu uzbunu pred narodom da je otkrivena zavera katastrofalnih razmera koja preti otadžbini. Otadžbina je u opasnosti! A ovi mladi momci su odmah pokazali spremnost da se stave u njenu odbranu. Izdajnici su bili prepoznati. A bila je baš velika izdaja! Jedan dvosmisleni logo, koji se video na pozivu iz Beograda, gde se od reči Ex-Yu, dodavanjem dvaju slova „N“ i „t“, u drugoj boji, dobijao novi smisao „N(EX)T-YU“, postao je argument i dokaz o subverzivnim namerama varvarskog-slovensko-karpatskog-rusko-četničko-miloševićevsko-srpskog neprijatelja, koji, uz pomoć domaćih izdajnika, teži stvaranju neke naredne, nove Jugoslavije. Žele da stvore Frankeštajna kojeg smo jedva uspeli da uništimo u krvi i uz mnogo žrtava. Fuj, kakva zavera! Fuj, kakva izdaja!

U podne se sastao Politički biro. Postavljeni su tronošci i užad za vešanje izdajnika. Dželati su isukali svoje velike mačeve iznad glava izdajnika i? Ali, ne, stanite, reče neko iz mase, čekajte da proverimo da nismo možda pogrešili. Možda je sve ovo ipak samo „pozorište“? Ako jeste, zar se ne kaže da je pozorište igra? I onda su svi dželati, kasapi i oni koji su bili dali naredbe, pali u nekakvu konfuziju. Nastao je nekakav miš-maš, preplet poziva „Hoćemo njihove glave“ i „Hej, možda je sve to ipak igra“. Obe su strane dobile reč. I rekle su svoje.

Autor je umetnički direktor Nacionalnog pozorišta Kosova

(nastavak teksta u sutrašnjem broju Danasa)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari