Oni koji su otkrili autore zavere, izdajnike i nostalgičare za „Frankenštajnom“, tražili su samokritiku od zabludelih. Rekli su: argumenti protiv gostovanja kosovskog pozorišta u Beogradu postoje i jaki su. Vi ste ih omalovažili. Postoji bar 100 razloga da se ne ode u Beograd sa ovom predstavom, u pravu je „Politbiro“. A ne stoji i onaj jedini argument Za, za koji vi verujete da je iznad svih onih 100 argumenata Protiv: da budućnost dveju država treba da bude drugačija nego što je bila u prošlosti i kakva je danas (bolje reći vi ste se nadali tome). Radi se o neoprostivoj grešci zbog nekakve zaludne vere u nešto (budućnost?) za što uopšte i ne znamo šta je i šta nam donosi. To je samo opasan san.


Onda su zaverenici i izdajnici rekli: da bi budućnost bila drugačija, odgovornost je na nama koji treba da preduzmemo inicijative koje prevazilaze predrasude, inaćenja i mržnju koja je akumulirana već više od sto godina. Odlazak u Beograd je hrabrost. Mi smo verovali (izgleda da smo pogrešili, kako nam stavljaju do znanja „branioci“) da je patriotizam upravo odlazak u Beograd da se tamo izvede naša predstava, tamo gde su projektovana zla svih ratova u bivšoj Jugoslaviji.

„Branioci Otadžbine“ rekli su da treba da ostanemo ovde, u našem bunkeru a ne da se prikazujemo i pokoravamo neprijatelju. Ješćemo i korenje ako treba?

A zaverenici su rekli: e pa predstava Narodnog pozorišta Kosova gostovaće u Beogradu ako ne sada, onda nakon dve ili nešto više godina. U suprotnom (usudili su oni da zaprete Otadžbincima!) budućnost naših dveju zemalja biće mračna i tragična. Kao što je bila mračna i tragična prošlost.

Dočim su „politbiroisti“ i „čuvari“ rekli da budućnost naše Otadžbine me može nikada biti mračna, sve dok ima sinova i kćeri koji će je hrabro braniti (uz pomoć Facebooka i na druge načine).

Zaverenici su rekli: Poziv smo prihvatili zato što smo smatrali da spominjanje zvaničnog naziva „Narodno pozorište Kosova“ dovoljno objašnjava našu državnost. Štaviše to je, na kraju krajeva, samo pozorište, ne radi se o „državi Kosovo“ koja bi zbog jedne predstave mogla biti osporena tamo ili bilo gde drugde. Ima drugih „frontova“ na kojima se brani, promoviše i čuva državnost Kosova. Republika Kosovo bi bila više javno prisutna, odbranjena i afirmisana ako bi nastupala na sceni Ateljea 212, nego ako bi na flajeru ili web-stranici festivala bilo izričito napisano, uz naziv pozorišta, „Republika Kosovo“.

„Politbiroisti“ su se samo osmehnuli na ovu neshvatljivu ideju zaverenika. Njima je bilo jasno da su zaverenici i izdajnici definitivno upali u zamku neprijatelja.

A onda su zaverenici i izdajnici ponovo dobili reč i rekli su: Kosovu se ne može desiti nikakvo zlo zbog regionalne kulturne saradnje. Nema ničeg lošeg u kulturnim gostovanjima ovakve prirode. Pozorište je tu da popravi štete koje je napravila politika. Tako je ovaj kulturni hram bio zamišljen i kada je stvoren. Ovo je trebalo da bude normalno gostovanje glumaca koji slobodno komuniciraju sa kolegama glumcima, i slobodnih ljudi koji komuniciraju sa drugim ljudima. Kosovo ima vladu, vojsku, i ministarstva unutrašnjih i spoljnih poslova koje su tu da čuvaju, brane i afirmišu državnost Kosova. Zašto pozorištu natovariti ulogu koju ne ono ne treba da ima? U uslovima slobode pozorište nema i ne treba da igra takvu ulogu. Ono treba da je slobodno. A pozorište je slobodno samo u slobodnim zemljama. Tamo gde ima slobode, i pozorište je slobodno. Samo tamo gde nema slobode, pozorištu se nameću dužnosti i da služi svrhama, ideologijama i afirmisanju ideja koje nemaju veze sa njegovom prirodom i duhom.

„Čuvari Otadžbine“ nisu se mogli uzdržati već su rekli: „Sloboda se stiče krvlju, a ne pozorištem. Pozorište treba da sledi vizije Politbiroa, kako bi neprijatelju slalo poruke da smo mi jaki i nepokorni. Nije zadatak pozorišta da zabavlja neprijatelja, već da ga prestraši, da ga podseti na našu moć i snažan moral.

„Otadžbinska Garda“ (sa sedištem u Facebooku) podsetila nas je zatim na jedan drugi nemio slučaj, kada je jedna trupa uličara igrala pred neprijateljem, da ga zaobilazno podseti na zločine koji su nam učinjeni. Pre dve godine, podsetili su nas, Albansko pozorište iz Skoplja gostovalo je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, sa predstavom „General mrtve vojske“, koja je bazirana na dramatizaciji romana Ismaila Kadarea. Da li je potrebno da opet ponovimo, rekli su oni, koliko je beznačajno bilo ovo gostovanje? Treba li da spomenemo oduševljenje jednog nacionalno sumnjivog čoveka (Bekima Fehmijua?) Treba li da podsetimo na sadržaj „Generala…“ kojeg svi znaju (gde se umesto pokazivanja zuba neprijatelju, on samo podseća na zločine koje je učinio)?

***

I dok se od Politbiroa u međuvremenu očekuje da donese odluku, mi ovom tekstu prilažemo i jedan deo iz dnevnika gosp. Martina, lika iz predstave „Bračni par Martin“ koji je numerisan sa „1“ (beleži datum po svemu sudeći mesec april, ne zna se koje godine):

„Jutro: uz jutarnju kafu šaljem sms američkom ambasadoru gosp. Delu, i objašnjavam mu slučaj „poziva“ da gostujemo u Beogradu. Od Dela mi dolazi sms „Martine, gotovo je“* Kasnije se javlja premijer gosp. Hašim Tači i kaže da treba da sačekamo još malo, zato što ima pritisaka od? Ja čekam. U neko vreme, posle nekih 30 min., javlja se predsednik DSK, gosp. Isa Mustafa sa jednim dugim sms-om, u kojem se žali da je ucenjen od strane? Pih, rekoh u sebi, kakva zbrka. Svi kažu da su za gostovanje kosovske predstave u Beogradu, a istovremeno niko nema hrabrosti da to javno kaže i zvanično potvrdi. Pišem ponovo gosp. Delu: „Čoveče, da ili ne?“ Od njega opet dolazi sms „Martine, gotovo je“. Popodne se opet javlja premijer Tači, zatim, bivši predsednik Pacoli, gosp. Isa Mustafa, pa čak i lider Samoopredeljenja gosp. Aljbin Kurti. Začudo, sms Aljbina je veoma ohrabrujući: „Pošto nismo mogli da kažemo ‘stop’ uvozu proizvoda iz Srbije, sada je red da mi šaljemo naše proizvode tamo. Ali, hoće li oni da nas ometaju?“, pitao je na kraju Aljbin. Ja sam mu odgovorio kratko: „Da, da smetaju nam. Ali ne oni tamo, već ovi ovde, naši“! Od Dela ponovo sms: „Martine, onaj posao je završen!“ Dođavola, rekoh, šta je završeno, a šta nije završeno? Nadam se da će sutra, 2. (verovatno april) dan biti lepši. Do sutra!

* Aluzija na parolu koja se pojavila dana kada je proglašena nezavisnost Kosova : „Bac, u kry!“ „Ademe, gotovo je“; kao poruka Ademu Jašariju da se njegova žrtva isplatila i da mu je amanet ispunjen.

Autor je umetnički direktor Nacionalnog pozorišta Kosova

Kokan Mladenović izrazio žaljenje

Beograd – Upravnik Ateljea 212 Kokan Mladenović izrazio je juče žaljenje zbog toga što Nacionalno pozorište Kosova (NPK) iz Prištine neće učestvovati na festivalu „Mucijevi dani“ koji se od 18. do 24. maja održava u tom beogradskom teatru. On je rekao da uprkos obostranoj želji – njegovoj i umetničkog direktora NPK Jetona Neziraja – ansambl iz Prištine neće biti gost „Mucijevih dana“ i da je došlo do zastoja koji je, smatra on, privremen.

– Politika je napravila dovoljno zla na ovim prostorima i nadam se da ćemo mi koji se bavimo lepšom stranom života uspeti da dovedemo pozorište iz Prištine što pre u Beograd, rekao je Mladenović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari