Istorijat sindikalnog delovanja nam pokazuje da je vodeći razlog progresivnih socijalnih reformi i poboljšanja životnih uslova oduvek bila sposobnost radničke klase da utera strah u kosti vladajućoj eliti. Iz straha od socijalnih nemira, revolucije nalik onoj u Rusiji 1917. godine, i straha za sopstvene živote, stvorene su osnove tzv. države blagostanja, u kojoj je određeni radnički položaj bio zaštićen zakonom i pravima stečenim radničkim borbama.

S druge strane, ovo otkriće vladajuće elite u Evropi da može da suzbije radničko nezadovoljstvo sprovođenjem pozitivnih socijalnih reformi, pored poboljšanja životnih i radnih uslova, najzaslužnije je i što je ona očuvala svoju posedničku i kontrolnu poziciju u ekonomiji i političkom životu skoro netaknutu.

Međutim, čim bi radnička borba otupila, vladajuća elita bi sebi mogla da dozvoli povećanje stepena represije i redukovanje radničkih prava. Danas, počev od dolaska Ronalda Regana na vlast u SAD i Margaret Tačer na vlast u Velikoj Britaniji, uveliko ovaj način nestaju glavne odlike „država blagostanja“. Ukoliko i dođe do pooštrenja radničke borbe, vlast – tu i tamo – napravi par sitnih ustupaka, uglavnom neznatnog značaja.

Samim tim, svaka sindikalna i radnička pobeda privremena je i nestabilna dok god ne dođe do radikalne transformacije društva, odnosno dok radnici ne preuzmu punu političku demokratsku kontrolu nad procesima u društvu, proizvodnjom, distribucijom proizvoda, prirodnim resursima, itd. To bi trebalo da bude vodeći cilj sindikalnog delovanja.

Kada se pogledaju i radničke borbe u zemljama bivše Jugoslavije u poslednjoj deceniji, takođe, vidimo da su najuspešnije radničke grupe bile one koje su uspevale da naprave određenu nerešivu prepreku vlastima; da blokiraju prugu ili Agenciju za privatizaciju i da se odatle danima ne pomeraju dok im zahtevi ne budu usvojeni. To što su postigli najčešće nije puno, ali većina ostalih protesta u kojima su se radnici uzdali u pregovore sindikalnog vrha sa predstavnicima vlasti, ili u obećanja političara, najčešće se završila potpunim neuspehom. U većem broju slučajeva sindikati jesu pomagali u organizaciji protesta, obezbeđivanju prevoza i slično, ali i do toga bi došlo tek nakon ozbiljnijeg pritiska radnika na sindikalno rukovodstvo.

S druge strane, strah u redovima radnika – pre svega da bi mogli izgubiti posao – širom sveta je glavna prepreka za bolje organizovanje i upuštanje u rizične aktivnosti kao što su štrajk, protest, itd. Taj strah se u poslednjim decenijama samo intenzivirao s obzirom na to da je globalni krupni kapital našao način da manje zavisi od određenih grupa radnika izmeštanjem proizvodnje u druge zemlje, ili na druge kontinente, u kojima je radna snaga jeftinija, a zakonodavstvo manje restriktivno po pitanju profita i eksploatacije.

Najbogatije kapitalističke zemlje, koristeći pravila globalne trgovine koja su same pisale u svom interesu, najčešće preplave tržišta zemalja trećeg sveta jeftinom hranom, unište konkurenciju – domaće proizvođače, a onda tamošnji poljoprivrednici postaju masovna gradska jeftina radna snaga. Tada dolaze strane kompanije i iz mase nezaposlenih zapošljavaju neznatan broj radnika vrlo jeftino i u ropskim radnim uslovima, a stopa nezaposlenosti i dalje ostaje ogromna.

Jedan od najdrastičnijih primera kod nas su i Romi deportovani iz evropskih zemalja na osnovu Zakona o readmisiji, gde bi neki od njih, pod ropskim uslovima, nalazili zaposlenje u grinfildkompanijama koje su u naše industrijske „slobodne zone“ došle upravo iz zemalja iz kojih su ti Romi i deportovani, kao u slučaju Dreksler Majerove fabrike u Zrenjaninu.

U Srbiji ogroman broj radnika je usled privatizacije izgubio posao pa su i sindikati izgubili veliki deo članstva, što negativno utiče na njihovu pregovaračku snagu, uz dodatne sindikalne probleme kao što su manjak sredstava, korumpiranost, nadmetačka priroda prevelikog broja sindikata, sve veća orijentisanost ka kratkoročnim projektnim aktivnostima, itd. Zaposleni u uslužnim delatnostima, koji čine ogroman deo zaposlenih, najčešće se retko kada organizuju sindikalno, na šta utiče i izolovanost njihovih radnih mesta od kolega iste profesije.

Na sve ovo se nadovezuje još jedan problem – globalno, ali i kod nas – danas je radnička radikalnost u zahtevima jako retka. Uglavnom se od vlasti traže sitni ustupci u cilju poboljšanja radnih i životnih uslova, jer ti sitni ustupci radnicima znače obezbeđenje egzistencije posebno u siromašnim zemljama gde vlada velika nezaposlenost, ali se retko gde traži radikalna promena sistema i potpuno preuzimanje kontrole nad proizvodnjom, što se percipira kao „nemoguća misija“ posebno imajući u vidu slab nivo radničke organizovanosti.

Kod nas, pored ogromnog porasta nezaposlenosti usled privatizacije, sindikalna birokratizacija i posrednička uloga koje dovode do ublažavanja oštrih radničkih direktnih akcija protiv vlasti, najviše nanose štetu sposobnosti radništva da se organizovano bori. Što se tiče samoorganizovanih radničkih protesta, sindikati su često pomagali, ali često i suzbijali inicijalnu radikalnost štrajkačkih odbora. Radnici su često morali da vrše snažan pritisak i na sindikalno rukovodstvo kako bi od njih iskamčili pomoć u organizaciji protesta.

Naravno, pitanja kompromisa i korupcije u redovima sindikata, pod maskom socijalnog dijaloga, su posebna tema i poseban problem.

Činjenica da govorimo o strahu u oba tabora, i u radničkom i među vladajućim strukturama, nam samo pokazuje da se radi o klasnom ratu, nekada otvorenom, nekada niskog intenziteta, i da primarni cilj sindikalnog delovanja treba da bude što bolja priprema i organizacija za taj sukob. Da bi sindikati povratili radikalnost u svom načinu delovanja i svojim ciljevima, potrebno je da se povežu – ne sa „civilnim sektorom“ (u kojem ima svega i svačega) – već sa progresivnim pokretima – levičarskim, antiratnim, antiimperijalističkim, anti-natovskim, pa, na pitanjima klimatskih promena, čak i sa antikonzumerističkim i ekološkim.

Da takve progresivne radikalizacije u sindikatima nema vidimo najbolje na primeru radnika u globalnoj industriji oružja, cilj je da se oružje proda kako bi plate bile isplaćene, ali bez trunke dovođenja u pitanje čitavog procesa isporučivanja oružja posebno u ovom periodu kada dolazi do eskalacije ratnih konflikata širom sveta. Ili u naftnoj industriji, u bogatim zemljama, radnike zanimaju radni uslovi, ali ih korporativna politika vojnog potčinjavanja čitavih regiona bogatih naftom, niti posledice naftnih bušotina po životnu sredinu, ne zanimaju.

No, uz sve ove ograde, progresivne radničke borbe, kao i one usmerene ka poboljšanju životnih uslova, treba svakako podržati, uz svest o njihovim ograničenostima. Verujem da ovakvi razgovori mogu da doprinesu ukidanju tih ograničenosti.

I da rezimiram, glavni metod sindikalnog delovanja treba da bude uterivanje straha u kosti vladajućoj eliti, priprema za pobedu u klasnom sukobu – edukacija, organizacija, udruživanje i internacionalizacija, a glavni cilj uspostavljanje pune radničke demokratske kontrole nad procesima u društvu, političkim i privrednim, kako bi došlo do emancipacije od bede, materijalne i duhovne, oslobođenja od korporativne dominacije nad svim društvenim segmentima, zaštite prirode od destruktivne eksploatacije, i preraspodele društvenog bogatstva koja bi dovela do ravnopravnosti i jednakosti u društvu, bez kojih nema zdravog društvenog života.

1 Tekst izlaganja sa tribine „Sindikati i otpor“održane 29. novembra u Novom Sadu u organizaciji kolektiva Gerusija

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari