Nemam nameru da tekst Vladete Jerotića pod nazivom „Od patrijarhata prema neizvesnom“ negiram, jer je on zahvalan za dublju pažnju i analizu, nego da ga samo dogradim svojim skromnim opažanjima. Naime, nalazimo se u dobu o kojem je teško ne konstatovati aporiju i civilizacijski smog koji se rasprostranio od najobičnijih segmenata života, pa preko kulturoloških sve do religijskih. Nijednog trenutka nemam dilemu da svemu nedostaje – duhovnost!

 Svet se previše oslonio na činjenice i materijalnu potvrdnost koja kao i istorija, proročanstva i egzistencija, uvek, nude neizvesnost – zemno stanje uma nedovoljno da odredi ispravan put. Zato mi se uvećano čini važnim, kako je to rekao naš veliki slikar, da je nužno da pronađemo srebrni potok koji će nas odvesti do izvora. Pri tom izvor nije nikako prošlost, već inicijativa za obnovljivost sutrašnjeg dana. Moje poimanje Boga je, pre svega, ontološke prirode. Verujem u Boga stvoritelja i Boga stvaraoca i to je naše obličje, koje smo mnogo više napustili nego u bilo kojem veku pre.

Zato oprez Vladete Jerotića, da svi nešto očekujemo, a da li za to ima i opravdanja, smatram opravdanim, ali i predloškom za prikupljanjem nove hrabrosti za učinjenje. Ne mislim, pri tom, ni na povratak na matrijarhat niti patrijarhat, već decijarhat (doba deteta i umetnosti) ili na ujedinjenost svetog trojstva bića u kome bespolnost ne dobija primat. Potrebni su nam otac, majka i dete. Zar Džojs ne završava „Portret umetnika u mladosti“? Gde si, oče, stari majstore. Potreban nam je nebeski autoritet koji će inicirati izlazak iz ovog epohalnog brloga, potrebna nam je majka na zemlji i mirisi kuhinjske hrane i dete koje će se igrati i dvorištu livadskih zelenila. Zadesila nas je zahuktalost ljudskih ambicija skrojenih po tehnološkom i monetarnom kalupu. Izlaz iz njega znaju trave, srne, gliste… ali čovek (otimač) ne. Zato nam je potreban nežni patrijarhat, feministička lepota i dete slobode. Više nego ikad potrebno je da učinimo iskorak i posejemo seme, jer je u njemu izvesnost. Nisam ironičan kad velim da genetičko povrće to ne poseduje, nego prekid i smrt trajanja. Seme kad-tad iznikne. Štajner veli da na nebu postoji duhovna tabla koja sve pamti i naknadno, sazrevanjem vremena, realizuje. Zbog toga verujem u Jerotićev oprez jer je on odraz mudrosti iz našeg sveta, ali kako velik Karel Kosik – kao što je pri vrhu racionaliteta prva indicija iracionaliteta, možda je tako u vremenu jezgrovite neizvesnosti, baš prvi minut izvesnosti.

Iz vizija proističe stvarnost.

Osećam potrebu da predložim da nam je nužna umetnost preduzimanja i da je bolje da krenemo bilo gde, nego da ostanemo u mestu – kako kaže Ronald Leng. Važno je da shvatimo da je čovek neizmenjeno biće predodređeno za lični razvoj u etičkom i erotskom smislu. Više verujem u obnovu pesništva, nego u naučno-tehnološki lek. Utopistički rizik novo je ubrizgavanje otpora prema svetu koji je krenuo ka propasti, u kojoj apokalipsa – kaže Tarkovski – biva najveći dar. Treba se pobuniti protiv nerđajućosti vizija jer će i nevinost vrlo brzo početi da rđa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari