Političari ništa nisu shvatili 1Foto: Miloš Cvetković

Kada se na izložbi „Lekcije iz 91.“ u Muzeju istorije Jugoslavije zadesite ispred stola prekrivenog uredno poslaganim crnim, drvenim poklopcima označenim brojevima, nalik portabl mrtvačkim sanducima…

…i kada jedan od njih podignete i okrenete ga prema sebi shvatićete da ovo nije opet još jedna u nizu prigodnih postavki na temu rata. Na poleđini poklopca je fotografija. Na njoj su deca. Vraćate poklopac na mesto i čitate legendu, koja objašnjava da su deca koju ste malopre videli mrtva. Na vama je da li ćete nastaviti da istražujete dalje po grobnici. Na vama je da odlučite hoćete li možda posegnuti za mobilnim kako biste fotografisali izloženi materijal ili ćete se ipak osećati postiđeno dok to činite, jer ćete sebi isuviše zaličiti na turiste što prave selfije u Aušvicu. Kako ćete poslagati utiske posle ove izložbe i da li će vas oni naterati da svaki put ustanete protiv rata, kad se nekom „pametnjakoviću“ pored vas razbukta „nacionalni ponos“ pa poželi da puca po komšiluku, zavisi od vas samih, tek ona deca s fotografije su poginula u Sarajevu 25. februara 1994. godine. Snimak je napravio fotoreporter Filip Horvat, koji je u legendi pored datuma i mesta naveo: „Patolog u mrtvačnici pokazuje novinarima tela dece, žrtava bombardovanja“: Opise slika stavili su fotoreporteri koji učestvuju na ovoj izložbi. Njih tridesetak lokalnih i nekoliko stranih sa ukupno više od 190 fotografija. Marina Pulenka, umetnička direktorka Fotografske udruge „Organ vida“ iz Zagreba, jednog od partnera u ovom projektu, kaže za Danas da su na ovoj izložbi po prvi put prikazane pomešane fotografije sa svih zaraćenih strana bivše Jugoslavije.

– Većinom su ih radili muškarci, skoro sve, osim jedne fotografkinje Nine Berman koja prikazuje silovane žene. Izabrana je zato što se mali broj fotografa uopšte bavio tom temom. Njene fotografije su u crnim kutijama da bi se pokazao mrak i tunel u kome žive ove žene cijeli život nakon tih groznih događanja. Sve fotografije su podijeljene u nekoliko grupacija – vojnici, izbjeglice, Srbija, Slovenija, masovne grobnice, deo sa eksplicitnim prizorima rata, koje nisu postavljene tako da se vide na prvu loptu, objašnjava Pulenka i dodaje da su fotografije prikazane van medijskog konteksta, sa originalnim natpisima samih fotografa, ali uz to su još prikazani isečci iz novina, naslovnice, da bi se pokazalo na koji način su one korišćene za propagandu i kako se manipulisalo njihovim kontekstom.

Miloš Cvetković, fotoreporter iz Užica koji je ’90-ih radio za Borbu i druge domaće i strane medije, zahvaljujući kojima je etiketiran kao izdajnik, kaže da njegove slike nisu zloupotrebljene osim jednom.

– Bio je incident s fotografijom mrtvog čoveka na nosilima koga unose u kamion. Kadrirali su sliku tako da izgleda kao da mu je odrubljena glava. Međutim, mi smo u „Vremenu“ objavili originalnu fotografiju da bi se videlo da to nije tačno. To je ono što rade novinari koji sede u desku, koji nikad nisu bili na terenu. To su urednici, poltroni političara koji će se sa njima složiti i ako ovi kažu da je zid crn iako je on u stvari beo. Srećom, ja sam radio u Borbi“, kaže za Danas Cvetković. Neke od njegovih fotografija su za vreme rata objavljivali svi svetski mediji, ali kad on pravi izbor onih koje su prema njegovom mišljenju ključne, tada hod u tunelu sećanja postaje značajno neizvesniji.

– Ova je bitna. Iz 1991, regrut dolazi u kasarnu. Vidi kako ide, niko nije ni sanjao da će se to pretvoriti u višegodišnji rat. Ovu su svi objavili. To je Vrbanja most kad je bila blokada od strane Srba koji nisu dozvolili Muslimanima da idu kućama, praktično početak rata u Sarajevu. Ovo, ovo i ovo je Šljivovica. Ti znaš gde je Šljivovica, deset minuta kolima od Užica, tamo kad se krene prema Mokroj Gori. Kada sam u Užicu imao izložbu s ovim fotografijama, pitaju me ljudi je li ovo Šljivovica kod nas? Kažem: „jeste“. Ljudi zgranuti. Oni su živeli šest, sedam meseci u Užicu, deset minuta kolima odatle, a da nisu znali da tu postoji logor za Muslimane. Možeš li da zamisliš – pita Cvetković.

Govoreći o tome kakav je, 25 godina kasnije, njegov doživljaj ovih fotografija Cvetković konstatuje:

– Sad sam, nekako, tužan. Kad pogledam retoriku u pojedinim novinama sve mi se nešto vraća. Ljudi ništa nisu shvatili, zaključuje.

Za razliku od njega, fotoreporter Nebojša Radosavljević Raus kaže da je uvek imao zamerku na rad urednika.

– Bio sam ljut na njihov pristup prema mojim fotografijama. U dobrom delu novina slike služe tome da se stvari zakrpe. Dešavalo se da preko neke važne slike stave naslov. Sada se više konsultujemo a zahvaljujući Internetu ima više prostora za fotografije jer postoje „Galerije“, kaže Radosavljević.

Prema njegovim rečima, fotografije koje je napravio imaju jasnu poruku o tome šta se dešavalo tih ’90-ih, koji su uzroci, koje posledice.

– Evo, ovo je Kragujevac, red za cigarete, ovde fotografija iz 1998, kad je već zavladala opšta glad i nemaština i, evo, ljudi ispred mesare uzimaju koske iz kontejnera. Na ovom snimku su prazni kontejneri kad više nije imalo šta da se baci u njih. Čoveka na ovoj fotografiji poznajem. Nije imao para, pa je cipele u kojima je želeo da ga sahrane izneo na ulicu da prodaje. Sam mi je to rekao, ispričao je Radosavljević za naš list .

U razgovoru za Danas umetnička direktorka Marina Pulenka je još skrenula pažnju da je kustoskinja cele izložbe Sandra Vitaljić iz Zagreba koja je doktorirala na ratnoj fotografiji i napisala kultnu knjigu „Rat slikama“. Upitana šta misli, da li je, uprkos svemu, sada možda kasno za ovu izložbu Marina odvraća:

– A gledajte, ono što smo proživjeli, vidi se da nismo baš mnogo toga naučili s obzirom na porast nacionalizama na području cijele Europe. Podižu se granice nakon izbjegličke krize ali upravo je zbog toga ova izložba itekako važna. Ne vraćamo se opet na rat već sve ovo sagledavamo na potpuno drugačiji način – zaključuje Pulenka.

Ne postoji jedna istina

– Za mene je rat veliko zlo. Ljudi su odlazili da ratuju gledajući filmove. Mislili su to je to, a kad su počeli da se vraćaju poginuli, bez nogu, shvatili su kakva je to strahota. Tužno je što se sve to dešavalo u Jugoslaviji gde smo svi bili braća i sestre. I danas je sve u redu, a sutra se ubijamo. Eto, to je tragedija. Ko je to napravio, verovatno političari, ali da ne ulazim sad u te stvari. Ja sam samo fotoreporter. Mada, ni meni nije bilo lako. Ja sam 90-ih bio izdajnik i strani plaćenik zato što sam radio za Borbu, agenciju Rojters i Gamu. Možete zamisliti na terenu kako su reagovali kad kažem gde radim jer ljudi gledaju šta im se servira na televiziji i nekim novinama i misle to je to. Međutim, stvarnost je drugačija. Ne postoji jedna istina. Ne mogu zaboraviti Dobrinu, majku sa lobanjom svog sina čije su koste našli u zajedničkoj grobnici… Tad su neki davali izjave da su stradale mučili pošto su pronašli eksere na drvetu ali je doktor Stanković objasnio da ne može to da potvrdi. Hoću da kažem da je tih manipulacija bilo kod svih strana, u stvari, ne manje više nego kod svih više, ispričao je Miloš Cvetković.

Ovaj dodatak se objavljuje uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj ovog dodatka je isključiva odgovornost lista Danas i ni na koji način ne odražava stav Evropske unije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari