Živa Lomača - paradigma stradanja Bošnjaka u Višegradu 1Foto: Privatna arhiva

Već duži niz godina u mrtvačnicama Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine nalaze se brojni ekshumirani posmrtni ostaci žrtava iz vremena agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992-1995. godine, prvenstveno bošnjačkih žrtava.

Mnoge od tih žrtava su ekshumirane iz pojedinačnih i masovnih grobnica na lokalitetima širom općine Višegrad. Posljednja dženaza identificiranim bošnjačkim žrtvama iz Višegrada obavljena je 2012. godine. Od te godine pa sve do danas nismo imali novih identifikacija, a veliki broj žrtava se još uvijek vode kao nestale. Posljednjih nekoliko mjeseci Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine je, pored ostalog i na naše insistiranje, tj. insistiranje Udruženja “Žena – žrtva rata“, intenzivirao aktivnosti na identifikaciji ekshumiranih posmrtnih ostataka. Rezultat toga je identifikacija sedam žrtava ekshumiranih iz pojedinačnih i masovnih grobnica na području Višegrada i to 2010, 2011 i 2012. godine. Upravo će dana 18. juna 2022. godine, kada je predviđeno obilježavanje 30-te godišnjice zločina počinjenih nad Bošnjacima Višegrada, biti obavljena dženaza za nekoliko identificiranih žrtava, a za koje su porodice dale saglasnost da se ukopaju u Višegradu. Dženaza i ukop će se obaviti na gradskom mezarju “Stražište“ u Višegradu – kaže u razgovoru za Danas Bakira Hasečić, predsednica Udruženja „Žena-žrtva rata“ i svedokinja jednog od najstravičnijih zločina koje su srpske snage tokom rata u BiH počinile u Višegradu, pre 30 godina.

Godine 1992. godine, 14. juna, vođa paravojne formacije Beli orlovi, Milan Lukić, osuđen na doživotnu kaznu zatvoru u Haškom tribunalu, zarobio je više od 70 osoba, među njima i žene i decu. Oni su potom živi spaljeni u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu. Taj monstruozni zločin, spaljivanje živih ljudi, kao i pucanje na žene, decu i stare koji su pokušali da pobegnu, ostao je upamćen pod imenom “Živa Lomača”.

Živa Lomača - paradigma stradanja Bošnjaka u Višegradu 2
Foto: Al jazeera

– O tom stravičnom zločinu sam dva puta svjedočila i pred Haškim tribunalom, te jednom pred sudom Bosne i Hercegovine. U vrijeme izvršenja tog zločina bila sam u naselju Kosovo polje. U ranim jutarnjim satima 17. juna došla mi je na vrata ranjena žena da je previjem. Nisam odmah znala o kome se radi i šta je preživjela. Bila je u ženskoj potkošulji koja je bila sva od krvi, ali od suhe krvi. Bila je u toplim ženskim hula-hop čarapama, koje su bile pocijepane po stopalima. Stopala su joj bila bosa. Držala je lijevu ruku i bila je ranjena u but, mislim lijeve noge. Kosa joj je bila raščupana, izgledala je kao da je poluživa. Odvela sam je u baštu s kukuruzima i okupala. Ošišali smo joj raščupanu kosu. Uspjela sam joj samo previti ruku. Nije joj se moglo prići na četiri-pet metara. Ponovo sam je odvela u baštu kukuruza i opet okupala. Međutim, kad sam otvorila ranu, mišići su potpuno ispali, kost je bila slomljena. Rana se već bila zagnojila. Uzela sam antibiotik (pembricin), pa iscijedila par antibiotika u ranu. Za par minuta sam vidjela crve veličine pa i više od jednog centimetra, bijele. Vadila sam crve, jedan po jedan. Tako sam pet-šest crva izvadila. Ponovo sam začepila i povezala ranu. Pitala sam je šta joj se desilo. Ona je tada ispričala sve. Rekla je da su pošli protjerani iz Koritnika, navodno da idu na konvoj za Olovo. Pa su ih negdje na trgu, dotjerali u Pionirsku ulicu do jedne kuće, pa do druge. Rekla je da je došao Vasiljević Mitar, a onda i Milan Lukić i Boško Đurić. Utjerali su ih u jednu kuću, pucali, te na kraju zapalili. Ona je sa svojim sinom uspjela iskočiti kroz prozor, ali tih dana nije znala da li joj je sin preživio.

*Trideset godina je prošlo. Možete li prepoznati bilo kakvu promenu u smislu satisfakcije za žrtve?

– Činjenica je da je prošlo 30 godina od počinjenja stravičnih i monstruoznih zločina nad Bošnjacima u Višegradu. Rezultat počinjenih zločina jeste da je radikalno promijenjena etnička struktura grada Višegrada, tako da od predratnih preko 13.000 Bošnjaka, u Višegradu ima prijavljeno mjesto prebivališta svega 1.000 Bošnjaka. S druge strane, broj Srba je sa predratnih nešto više od 6.000 porastao na preko 10.000, prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine. Sjećanja na te stravične zločine i svu golgotu koju su Bošnjaci Višegrada prošli, posebno od aprila pa do kraja 1992. godine, su još uvijek prisutna. Podsjetit ću samo na činjenicu da je samo tokom maja i juna 1992. godine, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno više od 60 odsto Bošnjaka sa područja općine Višegrad. U Višegradu je 1992. godine ubijen je veći broj Bošnjaka nego u ijednoj drugoj općini u okolini. Grad Višegrad je i grad živih lomača, gdje su bošnjački civili živi spaljivani. Haški tribunal je spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu okarakterizirao kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom. Otvoreno je na desetine logora za Bošnjake, silovano na stotine žena i djevojaka.

Živa Lomača - paradigma stradanja Bošnjaka u Višegradu 3
FOTO: Privatna arhiva

*Na koji način se borite, sa stanovišta žrtve, u procesima suočavanja i izgradnje kulture sećanja na zločine počinjenje tokom rata u BiH?

– Udruženje na čijem sam čelu se posebno bavi zaštitom prava u vrijeme agresije silovanih i zlostavljanih žena, djevojaka i djevojčica, kao i muškaraca. Nastojimo, pored razvijanja i rada na afirmaciji kulture sjećanja, zagovarati i afirmirati kulturu pamćenja na te stravične zločine. To je ujedno i obaveza nas preživjelih prema nevinim žrtvama. U tom smislu je Udruženje, pored svojih redovnih aktivnosti, krajem prošle godine pokrenuo i naučno-istraživački projekt izrade monografije o spaljivanju bošnjačkih civila u Višegradu. Rezultat tog projekta je objavljena naučna Monografija “Živa lomača – Pionirska ulica u Višegradu (14. Juni 1992.)“, autora našeg višegrađanina doc. dr. Ermina Kuke, višeg naučnog saradnika Univerziteta u Sarajevu – Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Monografija je objavljena u maju 2022. godine, a izdavač je Udruženje “Žena – žrtva rata“. Dakle, permanentno radimo na tome da se ti stravični zločini ne zaborave i da se na adekvatan način obilježe i označe sva mjesta zločina nad višegradskim Bošnjacima.

*Da li se išta promenilo u odnosu na protekle godine?

– Teško je, doista, naći neke značajnije oznake koje bi potvrdile tezu da se u Višegradu nešto promijenilo. Zapravo, vrijeme kao da je stalo 1995. godine. Višegradom se i danas slobodno šeću mnogi zločinci i njihovi pomagači. Mnogi od njih nikada nisu procesuirani. Također, mnogi od njih su nakon odležane kazne, došli u Višegrad i tu žive. Primjerice, zločinac Mitar Vasiljević, u Haškom tribunalu pravosnažno presuđen na 15 godina zatvora je, nakon odslužene 2/3 kazne puštan na slobodu. U Višegradu je dočekan kao najviši heroj srpskog naroda, sa četničkom kokardom na glavi. Danas živi u Višegradu i slobodno se kreće. Povratnici ga stalno susreću na ulici. Te činjenice su izuzetno stresne, pogotovo za taj mali broj povratnika Bošnjaka u Višegrad, ali i za one koji i danas dolaze u Višegrad. Zamislite samo činjenicu da se preživjele žrtve u današnjem vremenu susreću sa svojim dželatima iz vremena agresije. Također, u današnjem vremenu se grad Višegrad targetira kao mjesto i plodno tlo za veličanje zločinaca i njihovih zločina. Targetira se kao plodno tlo za održavanje zločinačke ideologije i politike koja je rezultirala genocidom nad Bošnjacima u Višegradu, ali i širom Podrinja. U Višegradu se svake godine na godišnjicu hapšenja zločinca iz Drugog svjetskog rata Dragoljuba Draže Mihailovića, postrojavaju pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta i uz gusle pjevaju: “Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Nadalje, u aprilu svake godine se u Višegradu obilježava dan ruskih dobrovoljaca, koji su učestvovali u agresiji i počinjenju zločina nad Bošnjacima. Njima su podignuti spomenici na pravoslavnom groblju na Megdanu u Višegrau, te na uzvišenju iznad grada zvanom Bikavac. Jedna ulica u Višegradu nosi ime “Kozačka ulica“. Grad Višegrad polahko postaje i grad murala. Niz je murala u cijelom gradu posvećenim ratnom zločincu Ratku Mladiću, ali i murala posvećenih agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu. Preminulim zločincima, koji nisu dočekali da ih se sudski procesuira, se podižu spomenici u Višegradu. Tu je i Andrićgrad, koji ima osnovnu zadaću da se kosovski mit sa Kosova prenese u Višegrad. U Andrićgradu je napravljena crkva koja je, ustvari, replika crkve s Dečana (Kosovo). Tu se nalazi i ogromna bista Petra II Petrovića Njegoša, “tragičnog junaka kosovske misli“, kako biše ispod same biste. Sve ove činjenice, kao i niz drugih, govore kakvo stanje vlada u Višegradu i kako se osjećaju Bošnjaci koji su se vratili ili povremeno idu u Višegrad.

Živa Lomača - paradigma stradanja Bošnjaka u Višegradu 4
Foto: EPA-SERGE-LIGTENBERG

*Imajući u vidu da je 60 odsto Bošnjaka ubijeno u Višegradu, kako vidite to što se taj monstruozni čin ne kvalifikuje kao genocid?

– Međunarodna pravna definicija zločina genocida data je u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida, iz 1948. godine. Član II opisuje dva elementa zločina genocida: (1) mentalni element, znači namjera da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva, i (2) fizički element, koji uključuje pet djela opisanih u sekcijama, a, b , c , d i e. Zločin mora uključivati oba elementa da bi se zvao “genocid“. Akti genocida nad Bošnjacima na području Višegrada izvršavani su i prisutni su već od proljeća 1992. godine, budući da su srpska vojska iz Bosne i Hercegovine, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, te bivša JNA, kasnije vojska tzv. Savezne republike Jugoslavije provodili bezumne zločine. Planirali su ili podsticali na genocid, čak i prije nego što je ubijanje počelo ili pomagali izvršenje genocida. Genocidna djela ne moraju ubiti ili uzrokovati smrt pripadnika grupe. Uzrokujući teške tjelesne i mentalne povrede, spriječavanje rađanja i premještanje djece su djela genocida učinjena kao dio politike da se uništi postojanje grupe. Prisilno raseljavanje, napadi na civilne ciljeve, korištenje opsade i neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile, pljačke i razaranje sela i kulturno-historijskih objekata, prijeke egzekucije, zločini u zarobljeničkim logorima, silovanja, unakaženja, držanje talaca, opstrukcija humanitarne pomoći, napadi na osoblje humanitarnih organizacija su oblici grubog kršenja ljudskih prava, koji su izvršeni nad Bošnjacima u Višegradu imaju sve elemente genocida.

Za počinjene zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Višegrada u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995, podignuto je niz optužnica. Do sada je pravosnažno presuđeno ukupno 18 zločinaca. Od tog broja, njih troje je osuđeno u Haškom tribunalu. Ukupno je presuđeno 246 godinu zatvorske kazne, te jedna doživotna kazna zatvora, i to Milanu Lukiću. Presuđeni zločinci su: Milan Lukić, vođa “Belih orlova“, koji je uhvaćen u Argentini 2005. godine, osuđen je od strane ICTY-a na doživotni zatvor. Zločinac Sredoje Lukić 27 godina. Mitar Vasiljević 15 godina (nakon 2/3 odslužene kazne pušten je na slobodu i u Višegradu dočekan kao heroj, uz pripremljen i organiziran doček), Momir Savić 17 godina, Boban Šimšić 14 godina, Željko Lelek 16 godina, Novo Rajak 8 godina, Nenad Tanasković 8 godina, Predrag Milisavljević 20 godina, Miloš Pantelić 15 godina, Petar Kovačević 9 godina, Oliver Krsmanović 18 godina, Dragan Šekarić 17 godina, Vitomir Racković 10 godina, Vuk Ratković 8 godina (uz isplatu štete žrtvi koju je silovao u iznosu od 35.000,00 KM), Radomir Šušnjar 20 godina, Petar Tasić 5 godina i Momir Tasić 14 godina. Od tog broja, devetorica su osuđena za silovanje i seksualno zlostavljanje.

Živa Lomača - paradigma stradanja Bošnjaka u Višegradu 5

Sagovornica Danasa kaže da su ove presude pozitivne činjenice, međutim, dodaje, ne i dovoljne.

– Naime, još je niz drugih zločinaca koji su činili stravične i ljudskom umu nezamislive zločine nad višegradskim Bošnjacima. Nekima se od njih trenutno sudi na sudovima u Bosni i Hercegovini i u susjednoj Republici Srbiji. Ipak, mnogi od njih još uvijek nisu privedeni pred lice pravde, a neki su i preminuli, nedočekavši da se protiv njih pokrenu sudski procesi. Veliki broj ratnih zločinaca se nalazi u Srbiji, kojima je dala sigurno utočište i neće da ih isporuči pravosuđu Bosne i Hercegovine.

*Kako vidite saradnju vlasti Republike Srpske i Srbije u poricanju i relativizaciji zločina i genocida počinjenih u BiH?

– Vrijeme u kome mi danas živimo je vrijeme negiranja zločina, ali i glorificirana zločinaca i zločina koje su oni počinili. Na tome se radi organizirano, a glavni akteri tih aktivnosti su nosioci najvažnijih političkih funkcija u entitetu Republika Srspka i Republici Srbiji. Evidentno je da rade sinhronizirano i u dogovoru, s ciljem potpunog relativiziranja zločina počinjenih nad Bošnjacima u vremenu agresije, uključujući i najteži oblik zločina – zločin genocida. Te aktivnosti se provode putem raznih kanala i sredstava, preko obrazovnih, kulturnih, vjerskih institucija, ali i preko glavnih političkih institucija i organa. Nastoje se izjednačiti agresori i branioci. Pokreću se postupci protiv branilaca, a sve manje je pokrenutih istraga protiv zločinaca. Sve se to radi smišljeno i s namjerom, kako bi se krivnja za agresiju i zločine ili izjednačila, ili čak prebacila na stranu branilaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.