Tekstilci moraju u izvoz, domaće tržište ne postoji 1

Godinu dana nakon otvaranja fabrike Alex fashion u novosadskoj Slobodnoj zoni, vlasnik Aleksandar Kosovac kaže da je zadovoljan.

Tržište se otvorilo, već uveliko kamioni sa tekstilnom galanterijom, ženskim vešom i kupaćim kostimima, idu put Austrije, Nemačke i Italije, u toku su i pregovori sa Rusima. U razgovoru za Danas on kaže da u Srbiji može da se proizvodi iako ne spori da postoje teškoće.

– Država mi ništa nije dala, ni subvencije niti bilo kakve povlastice, ali nisam ih ni tražio. Nije ni država od mene tražila ništa osim onoga što je predviđeno zakonom. Nijedan političar mi nije dolazio sa bilo kakvim zahtevom, ali bilo je nižih činovnika iz nekih institucija koji su počeli učestale kontrole, izmišljali zakone i nova tumačenja propisa, počeli da komplikuju život ne bi li izvukli nešto za sebe. I tu mi je država pomogla, obratio sam se gradonačelniku Novog Sada i rukovodstvu Zone, i to je prestalo – kaže Kosovac.

On dodaje da je jako dobro krenula proizvodnja, da su u startu postigli kvalitet evropskih standarda, što sada potvrđuju razne međunarodne inspekcije.

– Već smo dobili ISO 9001, u toku su procedure i za druge sertifikate u našoj grani. Ali, još uvek moramo puno da učimo, i u fabrici su česte posete raznih inostranih stručnjaka. Od prvih dana dolazi nam ekspert iz Italije, on svakog meseca proverava kvalitet i pomaže radnicima da savladaju ne tako jednostavan rad na savremenim mašinama. Potrebni su nam strani stručnjaci, jer naši ljudi, od kojih su mnogi iskusni konfekcionari i dolaze iz dobrih fabrika, nisu radili na ovim mašinama, ni konac ne umeju da uvuku. Tehnologija koja postoji u srpskim tekstilnim fabrikama, uglavnom je zastarela, 20 godina kasnimo za svetom. Mi nemamo stručnjake, a to ne može da se nauči preko interneta, ručni je rad, zanat u kome je potrebno da vam tajne otkriva neko ko ih zna i stoji uz vas, za mašinom ili kompjuterom – priča naš sagovornik.

Dodaje da rado poziva i ostale stručnjake, poput nemačkih tekstilnih tehnologa, jer za naručioce iz te zemlje priprema neke serije proizvoda sa detaljima koji su nešto drugačiji. Njihovi tehničari pomažu da radnici nauče da koriste razne alate koje im savremena oprema dozvoljava, a cilj je, kaže, da firma radi onako kako se u svetu radi.

– Za našu fabriku sve više se čuje, idemo na revije, dolaze naručioci ali problem nam je još uvek to što strani partneri traže ogromne količine robe, tačnu isporuku i kvalitetnu izradu. Za te zahteve u Srbiji nema dovoljno obučene radne snage. Iako dobro šiju, potrebno je da to rade brzo, to mašine dozvoljavaju, kineski standardi izrade odavno su usvojeni u svetu. Ali, naši ljudi na to nisu navikli. Ni genetika nam ne ide u prilog, slovenski narodi su snažni ali spori, a u svetu tekstila dominiraju brzi i okretni Japanci, Kinezi, Meksikanci… – navodi Kosovac.

On objašnjava i zašto je, uprkos tako velikoj konkurenciji na globalnom tržištu, za tekstilce ipak izvoz primarno opredeljenje.

– Domaće tržište ne postoji, uništeno je. Namerno. Da bih samo počeo da šijem, svaki moj model mora da ima deklaraciju svih proizvođača čije sirovine ili materijale koristim. Moram da imam potvrdu da su inspekcije kontrolisale i tkanine iz Turske i gumu iz Požege. I kada od deklarisanih materijala sašijem, komad moram da pošaljem Jugoinspektu u Beograd, da platim 3.000 po modelu, da ispitaju materijal još jednom. Onda to ide u trgovinu, pa se dodaju i troškovi marže i PDV 20 odsto. Sve to legalan proizvođač mora da ispoštuje i plati. A 500 metara odavde, imamo „najlon“ pijacu koja najmanje milion evra prometuje na dan. To je nova roba, sa etiketama, nije sekend hends kako se predstavlja. Nijedna inspekcija ne ide da to pregleda. Kod mene su stalno, sve mora da bude ispravno – etikete na mestu, deklaracije, radnici prijavljeni, knjigovodstvo u redu. Tamo niti radnici osigurani, niti plaćaju PDV, ni fiskalnu kasu, ništa. Kako ja sa njima da budem konkurentan? – pita se direktor Alexa.

Dodaje da i jedan deo domaćih fabrika, kako bi snizio troškove prijavljene proizvodnje, „rešenje“ nalazi tako što deo plasira preko kanala crnog tržišta. „Ja to ne mogu da rešim, to je posao države“, kaže on. Objašnjava da kao privrednik sa legalnim pristupom tržištu nije zaštićen, a dodatni problem je struktura potrošača.

– Najčešći kupci su mladi, a oni vole strane brendove i spremnu su da štede po nekoliko meseci da bi skupili nekoliko hiljada za firmiran komad, ne interesuje ih moj model od 1.200 dinara, iako je često kvalitetniji. Druga grupa su oni što kupuju na „najlonu“, tamo je čak i koka-kola jeftinija nego u radnji. Srednja klasa ne postoji i u moj dućan malo ko svrati. Zato moram da se orijentišem na strano tržište, iako nam je taj plasman za sada sa gubitkom, jer radnici još uvek ne mogu da postignu bar 80 odsto svetske norme, koju su postavili Kinezi na svojim mašinama. I naša fabrika radi sa tom opremom, ali prosek nam tek 40 do 50 odsto. To jeste problem, ali nije lako ni naći 500 radnika koliko je optimalno za fabriku ovakvog tipa – objašnjava Kosovac i dodaje da fabrika sama organizuje dvonedeljnu školu, ali posao je težak, od pet do šest polaznika obično ostane dvoje, a oni koji dođu na prekvalifikaciju, ipak gledaju prvu priliku da se vrate u svoju profesiju.

Umesto proslave humanitarne akcije

Fabrika Alex pokrenula je proizvodnju 3. oktobra prošle godine. Svečanog otvaranja nije bilo, planirao sam u jednom trenutku da proslavu održimo na prvu godišnjicu. Ali, u Srbiji je previše socijalno ugroženih, i odlučio sam da novac namenjen slavlju, usmerim na humanitarne akcije. Tako će Gerontološki centar u Novom Sadu na dan firme dobiti robnu donaciju vrednu oko 180.000 dinara, Centar za socijalni rad 150.000, Škola za osnovno i srednje obrazovanje lica sa posebnim potrebama dobiće 186.000 vredne materijale za radionicu, dok KUD „Svetozar Marković“, koji okuplja oko 300 mališana, može da računa na pomoć vrednu 100.000 dinara. Mi smo i do sada, u ovoj prvoj godini rada, pomogli Dečje selo, kliniku u Tiršovoj, KUD sa 200.000 dok je Centar za socijalni rad dobio školski pribor za decu u svratištu za oko 2.000 dinara. Ove godine donacija za svratište je veća, ne samo zato što je pre nas već neko nabavio školski pribor, već zato što se tu skuplja 123 dečaka i 63 devojčice kojima treba dati priliku. I naše poslovne partnere obavestili smo o akcijama koje planiramo i pozvali ih da nam se u robi ili uslugama priključe – kaže Aleksandar Kosovac.

Tri pauze i gimnastika

– U fabrici Alex fashion trenutno radi stotinak zaposlenih, a cilj je da u proizvodnji bude angažovano bar 500 radnika. Istina je, rad u normi je težak, ali to pokušavamo da olakšamo dobrim uslovima. Imaju besplatnu obuku, redovne plate, prevoz do radnog mesta, ručak je u pola 11, dva puta dnevno se radi gimnastika, a predviđene su još tri pauze – navodi vlasnik Alex fashion.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari