Lakše priznati da si lezbejka, nego da slušaš folk 1Foto: Ivan Hrkaš

„Veoma mi je drago što se ‘Narodna drama’ napokon igra u Narodnom pozorištu, pre svega, zato što sam od početka želela da se baš ovaj komad igra u toj kući.

Takođe mislim da je značajno da je tekst doživeo svoju drugu inscenaciju, što nije česta pojava u našem pozorištu kada je savremena drama u pitanju“, kaže za Danas Olga Dimitrijević, nagrađivana dramska spisateljica i autorka teksta „Narodna drama“. Premijera ovog komada biće održana večeras u 20:30 sati na Sceni „Raša Plaović“ u Narodnom pozorištu u Beogradu. Predstavu je režirala Bojana Lazić, dramaturgiju su radili Molina Udovički Fotez i Slobodan Obradović, a naslovne uloge igraju Ana Mandić, Sena Đorović, Ivan Marković, Anastasia Mandić i Slobodan Beštić.

* Narodna drama u Narodnom pozorištu s narodnom muzikom. Na prvu loptu deluje kompatibilno, kada ovaj komad ne bi bio angažovana lezbejska narodna melodrama, što možda može biti izazovno za našu konzervativnu javnost?

– Jeste, u pitanju je angažovana lezbejska melodrama s puno folk muzike. Ni lezbejske teme ni folk muzika nisu prisutni u institucijama kulture, iz različitih razloga, ali rekla bih da odsustvo obe stvari ima veze sa strukturalnim konzervativizmom. S jedne strane i dalje je tu homofobija, a s druge kulturni elitizam koji zanemaruje važnost popularne kulture za suštinsku analizu društvenog i afektivnog konteksta.

* U kakvoj je funkciji narodna muzika u ovom komadu?

– Folk muzika čini saundtrek „Narodne drame“, i ona je integralni deo sveta tog komada, i istovremeno i jednog dela našeg sveta. U pitanju je muzika kroz koju se, naizgled jednostavnim jezikom, na jedan implicitni način oslikava društveno marginalna pozicija aktera i artikulišu najrazličitiji afekti. Ukratko, u drami smo u jednoj varošici, u kojoj se svet okreće naglavačke: devojka iz ugledne porodice, Anka, zaljubljuje se u kafansku pevačicu Branku, koja dolazi da peva u kafani njenog svežeg supruga, i tu kreće jedna prava ljubavna melodrama. Kao kod Fasbindera, njih dve se vole, a treći im smeta, a taj treći je svet sam. Zato i suze dolaze, zato što je svet, odnosno društveni poredak, tako teško promeniti.

* Šta ste želeli da istaknete time što „Narodna drama“ govori o ljubavi dve žene?

– Ništa. Želela sam prosto da pišem o ljubavi dve žene. Ovo jeste komad koji pre svega govori o ljubavi i slobodi, ali nije komad u kom nam lezbejska ljubavna priča služi kao metafora za postizanje neke druge poente o društvu, nego to jeste lezbejska ljubavna priča i to jeste bacanje svetla na zanemarene i prećutkivane teme kod nas u javnom govoru. Želela sam da temu lezbejske ljubavi oblikujem izvan često suvoparnog diskursa ljudskih prava, dnevnopolitičkih prepucavanja i sličnih mejnstrim odrednica, i da se dubinski pozabavim življenim iskustvom i kompleksnostima koje ono nosi. U ovom komadu se svi vole, i Anka i Branka, i roditelji i deca, i iz najveće ljubavi, a zbog društvenih normi, povređuju jedni druge. Samim tim ovo je i duboko politički komad, koji svoju politiku ne artikuliše jezikom dnevne politike nego sasvim drugačije, kroz prikazivanje širokog emotivnog spektra u određenom kontekstu.

* Kakvu ulogu prema vašem mišljenju ima patrijarhat u našem društvu?

– Savremena Srbija je izuzetno patrijarhalna država. Uprkos emancipacijskom proboju koji je doneo socijalizam i ženska borba, patrijarhalni mehanizmi nikad nisu bili demontirani do kraja, kao uostalom u celom svetu. Međutim, ja takođe verujem da patrijarhat nije sistem vrednosti u kom se 90 odsto oseća fantastično, a ostatak se batrga. Daleko manji broj ljudi se istinski oseća sjajno igrajući uloge koje je nametnulo nešto toliko stravično kao što je patrijarhat. Svi oni u svojim privatnim životima biju silne bitke i zapravo su strahovito nesrećni zbog patrijarhata. Naravno, njime su apsolutno najviše pogođene žene, ali uvek treba skrenuti pažnju i na to koliko je patrijarhat suštinski poguban i po muškarce. Ovo je, između ostalog, komad koji, da opet citiram Fasbindera, govori o tome koliko je sama ljubav najperfidniji, najpodmukliji izvor društvene represije.

* Da se vratimo još jednom na narodnu muziku. Rekli ste da vam je bilo lakše da se autujete kao lezbejka nego da priznate svetu da slušate narodnu muziku. Zašto, kako je to izgledalo?

– Kulturno umetnički krug u kom se krećem je mnogo liberalnije nastrojen spram različitih seksualnosti nego što je sposoban da prevaziđe sopstveni elitizam kada je narodna muzika u pitanju. To je bilo znatno izraženije pre nekoliko godina, sada već imamo drugačije glasove što u umetnosti što u akademskim radovima koji su pitanju folka pristupili sa daleko kompleksnijih pozicija. Folk se ne sme generalizovati, ta muzika ima čitav dijapazon podžanrova u sebi, od nekog savremenog pop folka, preko novokomponovane, stare narodne muzike koja je čak postala etablirani mejnstrim, do, recimo Južnog vetra, koji je mom srcu posebno drag. A osim muzičke, meni je najdraži onaj korpus folk muzike koji u sebi ima i emancipacijsku komponentu.

* Šta vam se dopada u toj muzici?

– Ja, što u životu, što u radu, strahovito puno toga baziram na afektivnim iskustvima, a ona su prilikom slušanja muzike Južnog vetra izuzetno jaka. Ali to je muzika daleko šireg kulturnog podneblja nego što su granice ove države. Pišem političke tekstove, meni su politika i ideološke borbe važne u životu, a zbog celog afektivnog uticaja i strasti koje muzika generiše čini se neophodnom za političku mobilizaciju. Samim tim u svakoj borbi za pravedniji svet muzika ima svoje mesto. Kad imate muziku i tekst koji vam govore nešto jako važno, dobija se silna energija koja, za mene makar, može da ima veliki politički potencijal. Za mene, taj potencijal je prisutan i u folku, bilo da pesme govore o težini života u siromaštvu, bilo da kroz njih proživljavam sopstveni emotivni bol.

* Kako gledate na to što folk muzika za mnoge generacije ovde predstavlja traumu s obzirom na to da su uz njene melodije odlazili u rat koji nisu želeli, da se uz zvuke i ikonografiju te muzike ovde devedesetih orgijalo nad kompletnim sunovratom društva? Gde nalazite emancipatorski politički potencijal u toj vrsti muzike?

– Kao što rekoh, ne može se cela folk muzika svrstati u isti koš. Muzika je afektivna stvar, odatle i toliko jaka asocijacija folka sa ratom, i ja to mogu da razumem. Međutim, ta asocijacija je dovela do nekoliko analitičkih problema i pogrešnih zaključaka od kojih nikako da se otresemo: da su široke narodne mase krive za rat, što automatski abolira kulturnu elitu od odgovornosti, da je maltene Milošević lično smislio turbo-folk, da je svako ko sluša narodnjake srpski nacionalista itd. Takve elitističke pozicije, osim što ignorišu kompleksnost folk muzike, ignorišu i kompleksnost publike i načina slušanja. Da se malo vratim i na dramu, kao što je ovo melodrama, tako i u folk pesmama često dominira melodramski zaplet, a pesme same govore o nepovoljnoj poziciji žene, o rodnoj i društvenoj nejednakosti, o licemerju buržoaskog braka, o siromaštvu i socijalnoj nejednakosti.

* Dakle, taj stav se reflektuje i u „Narodnoj drami“?

– Da. Moj cilj je upisati mogućnost aktivnog uključivanja sveprisutnog muzičkog žanra u emancipatorne političko-ideološke borbe, napraviti neku vrstu prisvajanja folka, bilo da se radi o kreiranju antikapitalističkog fronta, bilo o mogućnostima upisivanja lezbejske istorije i privatnih života u muziku. Folk muzika je u suštini široko, kompleksno i nepregledno polje popularne muzike, i nepravedno je svoditi je samo pod one odrednice preko kojih se ona povezuje sa fašizacijom društva i „sunovratom pravih vrednosti“. Koliko god s jedne strane folk podržava neke dominantne vrednosti koje bismo označili kao negativne, toliko ih istovremeno subvertira ili im se čak otvoreno suprotstavlja. U pitanju je još jedan segment popularne kulture, od koje ja ne želim da bežim dok radim, nego je ona od suštinske važnosti za ono što pišem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari