Događaji koji su obeležili književnost u 2017. 1

Jasmina Vrbavac, književna kritičarka i članica NIN-ovog žirija:

Ova godina je izgleda bila prepuna nesporazuma i izneverenih očekivanja.

Godina je kao i uvek započela NIN-ovom nagradom i čini se da je ona dosledno ostala nagrada koja iznenađuje i ne ide u susret tipovanju javnosti.

Sredinom godine Ministarstvo kulture je organizovalo Beogradski kontrapunkt – zanimljivu debatu na temu “Šta književnost može u današnjem vremenu”, na koju su bili pozvane sve same književne zvezde – Ju Hua, Begbede, Danojlić, Prilepin… Međutim, okrugli sto je bio zatvoren za javnost, sa njega je izveštavalo nekoliko istaknutih novinara, ali u javnosti nije postignut veliki efekat. Transkript razgovora je objavljen prekasno u vidu novinskog separata, tako da se odgovor nametnuo sam po sebi.

Konačno, pred kraj godine, na Sajmu knjiga se predstavila nobelovka Herta Miler. Kako nam nobelovci ne dolaze baš često, ovaj događaj je trebalo da bude u žiži književne javnosti. Međutim, ovoga puta se pretvorio u niz nesporazuma, uvreda i nerazumevanja. U njega su se umešale politika, subjektivne procene, lični animoziteti. Da li je i sama Miler nagradu dobila iz vanknjiževnih ili iz književnih razloga, ovoga puta su propustili da procene praktično svi čitaoci iz Srbije.

Branko Kukić, pisac i izdavač

Knjiga sabranih pesama Raše Livade koju su priredili Borislav Radović i Milutin Petrović, a izdao Treći trg. Sve čega se Raša Livada prihvatio i što je stvorio u životu bilo je vrhunsko. Pored tri knjige poezije, priredio je dve antologije svetske poezije i pokrenuo prvi put kod nas časopis za svetsku književnost Pismo. Sve je ovo bilo od velikog značaja za našu savremenu književnost. Raša Livada je umeo da nađe savršen balans između naše i strane književnosti. Iako je bio čovek staroga kova u najlepšem značenju tog izraza, njegov smisao za novo bio je fascinantan.

Želim da istaknem novi roman Sredozemlje Sava Stjepovića. Dobili smo jednog pisca koji nije pod uticajem uvozne književnosti, naše stare boljke i nepoverenja u sebe. Ovaj roman je crna slika modernog sveta napisan u duhu značajnih romana kakve su pisali Kafka, Broh i Muzil, ti veliki posmatrači raspada vrednosti i uspona beznačajnosti. Savo je, inače, jedan od najboljih knjižara u Srbiji, zaslužan za razvijanje ukusa mladih čitalaca i širenja najboljeg od književnosti i ideja.

U Srbiji nikada nisu mogla da se sastave dva dobra. Taman u jednom trenutku nešto sine, a onda te iza prvog ćoška sačeka glupost. Nedavno nas je nagradilo Ministarstvo kulture idejom da će knjige štampane ćirilicom biti u prednosti pri otkupu knjiga. Srbija, predata u ruke neukom svetu, stalno sebi potkresuje krila i na kraju će, prema onom proročanstvu, završiti „pod jednom šljivom“. Postavlja se pitanje otkuda pravo jednom čoveku ili grupi njegovih osionih i bandoglavih istomišljenika da odlučuju – kršeći ustav – kojim će pismom neko čitati i pisati, uprkos suprotnom mišljenju velikog broja izdavača i pisaca.

Vladimir Arsenić, književni kritičar

Najvažniji događaj 2017. godine svakako je pojavljivanje novih knjiga četiri meni draga i dodao bih veoma važna postjugoslovenska autora – romana Calypso Ognjena Spahića, romana Srebrna magla pada Srđana Srdića, zbirke priča Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku Luke Bekavca, kao i poetske knjige Zemlja Zemlja Marka Pogačara. Postjugoslovenska književnost time dobija nove primere onoga što bi književnost trebalo da bude: oslobođena od svakog diktata tržišta i publike, lišena pomodarstva i banalizma jeftinih politikantskih nanosa, nezainteresovana za odnose moći koji joj nisu inherentni, udaljena od potrebe za ulizivanjem bilo kakvim komisijama i/ili žirijima. Ove knjige, svaka na svoj način, progovaraju o suštini sveta i, što je još važnije, maestralno barataju rečima. Jer, književnost je jezik, a ne život.

Odlazeća godina biće upamćena i po nastupu koji je nemački jezik imao na Sajmu knjiga. Objedinjeno su ga organizovale Nemačka, Švajcarska, Austrija i Lihtenštajn uz mrežu Traduki i udruženje Krokodil, koje je bilo izvođač radova na terenu. Projekat 4 zemlje 1 jezik pokazao je kako je moguće lišiti se sujete i napraviti nešto što ujedinjuje i zbližava četiri kulture i književnosti koje nastaju na jednom jeziku. Svaka sličnost s ovdašnjim prostorima je slučajna. Razlika u govorima koje su na otvaranju Sajma održali Karl Markus Gaus i Miro Vuksanović najbolji je primer zbog čega se nalazimo tu gde jesmo. Ono što je besedio član SANU je jasno pokazalo koliki put ovo društvo i kultura moraju da prođu da bi izašli iz samozadovoljavajuće izolacije.

Država je najlošiji gospodar, ali jedini kojeg institucije kulture imaju. Ponekad mu se omakne važna i dobra stvar pa je tako na trećem mestu ovogodišnje liste obnavljanje zgrade Narodne biblioteke „Jovan Popović“ u Kikindi u okviru projekta Gradovi u fokusu. Nije to ni izbliza dovoljno, posebno kad se istovremeno gasi biblioteka u Arilju, ali je izuzetno važno sačuvati ono malo javne, kulturne, bibliotečke, ali i književne infrastrukture koja ne donosi nikakav profit. Sačuvati knjige od potapanja kišom, renovirati zgradu koja se ionako nalazi pod zaštitom države, učiniti da korisnicima usluga biblioteke u Kikindi bude prijatnije možda deluje kao mali korak za čovečanstvo, ali će makar gospodina Gorskog učiniti srećnim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari