Ćutanje zjapi kao otvorena rana 1Foto: Privatna arhiva

„Drago mi je što je pravda pobedila, ali želim da naglasim da mi titula nikad nije bila najvažnija, a mislim da nije ni građanima Srbije“, napisao je na svom nalogu na društvenoj mreži ministar finansija Siniša Mali.

Nije dugo čekao „svoju pravdu“, svega nešto malo više od godinu i po.

Kao da je juče bio taj 12. decembar 2019. godine kada je Senat Univerziteta u Beogradu jednoglasno poništio njegovu diplomu doktora nauka na osnovu rešenja Odbora za profesionalnu etiku Univerziteta u Beogradu, koji je utvrdio da je njegova doktorska disertacija plagijat.

Da li je iko bio iznenađen?

Ne verujem.

Srpska napredna stranka je odavno preuzela kontrolu nad svim institucijama, pa je bilo dovoljno pronaći bugarskog grafologa i vrlo brzo čitava javnost je zaboravila na 24 apartmana.

Lako je bilo ućutkati Mariju Mali, više se niko i ne seća njene ispovesti.

Da li se iko seća da je Siniša Mali prvi u nizu nasilnika nad glavnim gradom? Teško.

Ako je Upravni sud mogao da poništi rešenje Odbora za profesionalnu etiku Univerziteta u Beogradu da mu se zbog plagijata ne prizna doktorat, mi ne smemo da ćutimo.

Čulo se svega nekoliko glasova iz akademske zajednice, nekoliko izuzetnih, hrabrih ljudi spremnih da će biti provučeni kroz „tabloidno blato.

Ćutanje zjapi kao otvorena rana. Razumljivo bi bilo ćutanje tada maloletnih i tek punoletnih devojaka koje su u Istraživačkoj stanici Petnica doživele seksualno nasilje, ali one nisu ćutale.

Govorile su, vrištale, pokušavale da prekinu lanac nasilja, obraćale su se Upravi, više od decenije prolazile kroz odbijanja da ih bilo ko sasluša, njihova iskustva su umanjivana, čak se od njih zahtevalo da imaju razumevanja prema nasilniku.

Da li je s druge strane razumljivo ćutanje odgovornih?

Istraživačka stanica Petnica postoji skoro četrdeset godina.

Bila je prva nezavisna obrazovna institucija u Jugoslaviji i uspela je da prevaziđe sve krize kroz koje je čitavo društvo prolazilo i ne samo to, postala je veoma važan centar inovativnog naučnog obrazovanja na evropskoj mapi.

Da li će ovu krizu moći da preživi?

Neverovatni mladi ljudi bili su polaznici ove obrazovne institucije.

Izuzetni naučnici su vodili studijske programe.

Pre svega nekoliko dana dve devojčice su kroz izjave medijima pokazale koliko su očajne jer su primljene na studijske programe, ali im njihov grad nije obezbedio kotizaciju.

Ko će posle strašnog saznanja koje je potreslo čitavu državu uopšte želeti da dođe u Petnicu?

Kako je moguće da je bezbednost tih divnih mladih ljudi bila ugrožena još od davne 1993. godine?

Zahvaljujući hrabrosti žrtava koje su se obratile novinarki Jovani Gligorijević i tekstu objavljenom u nedeljniku Vreme javnost je upoznata sa paklom kroz koji su prolazile, a koji je trajao blizu tri decenije jer iako je radni odnos nasilniku S. raskinut 2017. godine, dok je uprava bila upućena u nasilje još 2014, on je kao honorarni saradnik bio angažovan sve do kraja 2019. godine.

Od bivšeg direktora su dobile izvinjenje, sadašnji im je pružio podršku.

Da li je to dovoljno? Teško.

Ogromna je odgovornost prethodnog direktora Vigora Majića, koji je nalazio nemoguća opravdanja za svog zaposlenog. Prema rečima Tomice Mišljenovića, asistenta na Biološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, sadašnji direktor (u ostavci) Nikola Božić takođe je morao biti upućen.

Važne su ove hrabre, mlade žene. Važno je da ova priča ne ostane bez epiloga. Važno je jer zahvaljujući njima Petnica će ponovo, posle dužeg niza godina, postati bezbedno mesto.

Autorka je članica Glavnog odbora Demokratske stranke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari