Fešta u Međugorju

Citiram:

Pobjednik US Opena Marin Čilić doći će u svoje Međugorje u utorak. Nakon obaveze u Davis Cupu Čilić će iz Zagreba automobilom doputovati u Međugorje.

Njegov dolazak očekuje se oko 16:30 sati pred župnu crkvu svetoga Jakova u Međugorju, gdje će biti dočekan od svećenika na župi Međugorje predvođenih župnikom fra Marinkom Šakotom. Od 17 sati Marin će se pridružiti župnoj zajednici u slavljenju večernjeg molitvenog programa koje započinje molitvom krunice, a od 18 sati se nastavlja večernjom svetom misom. Nakon mise slijedi molitva sedam očenaša i kratki program za Marina od strane svećenika i župnoga zbora Kraljice Mira. U 20 sati kreće se ka SRC Čorkov Dolac gdje će biti velika proslava u čast Grand Slam pobjednika, objavio je Međugorje-info.com. Na proslavi na igralištu održat će se veliki koncert, a nastupit će Mate Bulić, Marko Perković Thompson (podvukao GS), Jole, Tiho Orlić, ali i drugi gosti iznenađenja. Za sve posjetitelje bit će pripremljena i vrhunska jela: bogati roštilj, tradicionalni hercegovački janjci, ali i vol, prenosi Medjugorje-info.com.

Uz dozvolu poznanice a uvjeren da njene riječi odražavaju način razmišljanja dobrog djela (bosansko)hercegovačkih Hrvata, odlučio sam vam podastrijedi neke dijelove ove interesantne prepiske. Ko je na njenom završetku ostao, kako se ono kaže: sa štitom, a ko na njemu, to prepuštam vama. Ja znam da sam se na kraju osjećao dosta ugruvano, to jest, brate – posrano. Ali da ne duljim:

GS: Žalosno, mislim na „glazbeni ukus“ šampiona – pardon: prvaka! – za koga sam i sam zdušno navijao. Što je najgore, učinio bih to čak i da sam znao ko će mu uskoro pjevati/urlikati na „koncertu“. Mada bih to tada, vjerovatno, činio mnogo manje vatreno.

NN: Nisi u pravu, pozvao je odlične pjevače. A to što je netko „stranački“ ili nije prisutno je u svim porama umjetnosti i estrade svih novonastalih država. Mislim da Europa i Zapad trebaju presuditi kad treba stati sa time. A Čilić ugađa narodu, narod to hoće.

GS: Da je i najbolji na svijetu – a užasno je loš pjevač, kreštavac (sad govorim samo o pjevanju) – gadilo bi mi se njegovo, veoma blago rečeno, koketiranje s ustaštvom. Nadam se da „rješavanje nacionalnog pitanja“ neće ići u smjeru za koji, manje-više otvoreno, već godinama pledira taj kreštavac i njegova svojta.

NN: Thompsonovo koketiranje sa ustaštvom je bar ostalo u granicama Hrvatske, dok su Đokovićeva tri prsta zgražavala demokratski svijet diljem planete…pa svakog čuda za tri dana…Thompson je objektivno odličan izvođač, sa izuzetnim glasovnim mogućnostima, a sve pjesme se ne mogu svakome dopasti. Rješavanje nacionalnog pitanje hercegbosanskih Hrvata će svakako ići demokratskim smjerom, smjerom zapadne demokracije jer se uostalom nikad kroz povijest i nismo razlikovali od drugih europskih naroda, i u dobru i u zlu.

GS: Kao prvo, Đokovićeva, kao ni bilo čija, tri, ili dva prsta, ne moraju automatski imati veze sa četništvom i ustaštvom. To su pozdravi koji se vežu za pravoslavlje i katolicizam. Kao drugo, Perković može biti i novi Pavarotti – mada mislim da ipak nije dotle „dobacio“ – ali kad digne ruku u fašistički pozdrav, za mene je, kao i svi takvi na svim stranama, obično govno, nula od čovjeka. I kao treće, kad govoriš o rješavanju nacionalnog pitanja (pretpostavljam da se to odnosi na ustavnopravni položaj Hrvata u BiH), nigdje ne spominješ njih, tj. BiH-Hrvate, već samo one hercegbosanske. Jesu li onda ovi drugi (bosanski, posavski i drugi) manje vrijedni, ili je nešto drugo u pitanju?

NN: Gogić, ti si jezikoslovac, kakva je razlika kad kažem hercegbosanski ili bosanskohercegovački? Š…Ć A propo Hrvata u BiH za početak moraju dobiti ono što im po ustavu „sljeduje“, počevši od TV kanala … pa do entiteta jer narod tako želi. Mislim da samo tako država može jedno određeno vrijeme postojati.

GS: Da se razumijemo: potpuno i bezrezervno sam za jednakopravnost (i) Hrvata u BiH, počev od TV kanala, preko entiteta kao sastavnog dijela BiH i svega ostalog što bi pomoglo da se ne osjećaju ugroženim. No, kao i be-ha Srbi i Bošnjaci, i Hrvati moraju jasno i nedvosmisleno prihvatiti BiH kao svoju državu, pa da se od toga krene dalje. To bi morao biti neki opšti konsenzus, u okviru koga bi sve bilo moguće. Drugi je da svi na cijelom teritoriju naše zemlje imaju potpuno ista, ali baš ZAISTA ISTA prava. A to, svi znamo, sad nigdje nije slučaj. Ali, znam, tada bi to bila neka druga, ljepša država, i mi se ne bismo ovako dopisivali, nego o ovome pričali, kao sretno zaposleni komšije/susjedi u našem Konjicu. Znam da je to daleko, možda i neostvarivo – jer šovinistički kleptomani na vlasti! – ali i ako ga nema, čovjek mora izmisliti neko svjetlo na kraju tunela. A razlika između termina „hercegbosanski“ i „bosanskohercegovački“ je u tome što se, po meni, prvi odnosi samo na Hrvate iz Hercegovine, a drugi na SVE naše Hrvate koji žive u Bosni i Hercegovini.

NN: Nije mi bitno kako tko vidi moje stavove. Oni su jednaki volji mog naroda koji traži jednakopravnost sa ostala dva konstitutivna naroda u postojećoj državi. Š…Ć Što se tiče ljepše države pretpostavljam da kad si došao živjeti na Zapad shvatio koliko smo bili oštećeni što nismo kao djeca i omladinci živjeli isti život kao naši vršnjaci u Njemačkoj ili Engleskoj ili drugim zapadnim zemljama. Ja sam putovala, odijevala se i živjela malo drugačijim životom od mojih vršnjaka samo zbog toga što otac nije bio komunist i što je radio za Slovence i Talijane. Ta ljepša država je nametnuta, znaš da nije bila po volji niti Hrvata niti Slovenaca, samo je dobro došla istočnim susjedima da očuvaju pozicije ili se podignu iz bijede i siromaštva.

GS: Kako pobogu nije bila po volji „Hrvata“ i „Slovenaca“, kad je sama ideja zajedničke države potekla od iliraca i Juraja Štrosmajera?! Kako nije, kad su mnogi od najvećih hrv. i slo. intelektualaca (Ujević, Andrić, Krleža, Kaštelan – da spomenem samo neke) srcem, dušom i djelom bili za život u južnoslovenskoj zajednici? Kako kad je na desetine hiljada hrv. i slo. antifašista, zajedno s onima iz drugih krajeva Jugoslavije, slobodnom političkom voljom, poslije teškog rata sa fašistima, ušlo u zajedničku državu? Kako kad je, nesumnjivo, jedan od najvećih političara svih vremena (ne samo) na ovim prostorima – ma šta ko o njemu mislio, to je neosporno – JB, Hrvat, skoro 40 godina bio na čelu te države koju, kažeš, nisu htjeli Hrvati i Slovenci. Ja mislim da je to uvreda za mnoge Hrvate koji su život položili za neku formu zajedničke države? Ovdje, naravno, ne mislim ni na kakvu Srbo- ili Sloboslaviju – i sam sam ih sredinom osamdesetih odmah odbacio – nego zajednicu ravnopravnih naroda, kakva je, po meni, dugo, a sigurno do Titove smrti, i bila. I da znaš, poslije 20 godina boravka na Zapadu, ja sam vrlo SRETAN što sam živio baš u takvoj Jugoslaviji. Zapad ima svojih prednosti, ali i velikih mana. Iza deklarativne demokratije, ovdje, kao što, nadam se, znaš, zapravo vlada krupni kapital i on, zapravo, sve određuje. A što se tiče „bijede“i istočnih susjeda“ koje su, kao, spasili Hrvati i Slovenci: svi pokazatelji govore da se Hrvatska više izgradila u prvih 5-6 godina nakon onog rata, nego u, evo, već više od dva desetljeća nakon ovoga. Tada su je gradili, zajedno, partizani i „komunjare“, a sada je – imena i adrese poznate i vrapcima na grani – do kože očerupaše „domoljubi“ „menadžeri“ sa završenih 3 razreda večernje škole i generali od kojih neki nikada nisu vidjeli bojišta. Ali „naši“, tj Hrvati, što je, ipak, najvažnije.

NN: U povijesnom trenutku, za vrijeme iliraca i Štrosmajera, Hrvatima je iz ekonomskih i političkih razloga odgovaralo ujedinjenje sa drugim južnoslovenskim narodima. Što se tiče uvaženih intelektualaca iz predkomunističkog i komunističkog perioda, svi su oni imali neke svoje osobne razloge zbog kojih im je tadašnja država odgovarala (Andrić – diplomatsku karijeru, Krleži je žena bila Spkinja, Kaštelan je bio čini mi se komunist). Što se tiče Broza – tko je bio on? Pod ruku sa afričkim i kineskim diktatorima? Tko je u demokratskoj državi toliko vremena bio na vlasti? Nezamislivo je to u demokraciji, prosto nemoguće. I ja nosim puno lijepih uspomena iz djetinjstva i mladosti ali sam isto tako još u djetinjstvu putujući sa roditeljima izvan Jugoslavije shvatila koliko smo udaljeni od Europe. Izdvajati neke pojedince (Hrvate) iz jugoslovenskog perioda je isto kao i bosanske floskule o Komšiću kao predstavniku Hrvata u BiH. Dakle ni Krleža a posebno Kaštelan (njemu je odgovarala Jugoslavija zbog straha od Italije znaš ili ne znaš) i nekolicina drugih nisu izražavali volju naroda.

GS: Pa i ti valjda imaš neke razloge što si nacionalist i antikomunist? Svako ima neke svoje razloga zašto je onakav ili ovakav. Samo ne znam kako svoju zaljubljenost u Hrvatsku „rimuješ„ sa ovim što je od nje nastalo otkad je, kako ti impliciraš, „oslobođena“ od istočnih susjeda? Pa za ovih dvadesetak godina, Svoja na Svome, valjda je trebala procvasti, a sad je sto puta zaduženija i nesamostalnija nego u Jugi. Šta god im Ameri kažu, ovi političari trče za njima k’o cuke, a većina naroda živi na rubu, ili u siromaštvu. jesu li i za to krivi Srbi i Ostali? Samo ću ti još jedno reći: za vrijeme te „mrske Juge“ u slavonskobrodskom „Đuri Đakoviću“ je – zahvaljujući velikom tržištu i povoljnim ekonomskim uslovima – osamdesetih radilo, i od toga solidno živjelo preko 16.000 ljudi. Sad ih je tamo svega nekoliko stotina i nikad ne znaju kad će dobiti plaću, a o odmoru i regresu za godišnji da i ne govorimo. To je ta bajna samostalnost i „sloboda“ (divljeg) kapitalizma kojem se ti, vidim, još diviš. Samo, diviti se majci-zemlji iz daljine, i živjeti u njoj bez posla i perspektive, to su, bojim se, dvije sasvim različite stvari. Eto, ne bih više. Poštujem tvoje stavove, ali zaista nisam znao da si ovako „tvrdi“ nacionalista. Svako dobro, G.

Autor je književnik iz Konjica, nastanjen u Holandiji