Iskorak u nepoznato

Svečarsko raspoloženje u Luksemburgu povodom (konačnog, rekli bi nestrpljivi) potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između naše države i Evropske unije, narednih dana će zasigurno „držati“ naše vladajuće političare. Oni će svi redom, ma kojoj političkoj opciji pripadali, potpis na prvi ugovorni odnos sa EU predstavljati kao lični uspjeh u kojem su dali nemjerljiv doprinos; zatim će slijediti red kolokvijalnih rečenica, red optimističnih najava o našem „putu u svjetliju budućnost“ (samo da ne oslijepimo i ne sagorimo kao crni leptiri), pa će se, očekivano, zaboraviti međunacionalne i međupolitičke trzavice kao što su status Srebrenice, treći (hrvatski) kanal, dalja reforma policije, privatizacija… Lista je predugačka i uzela bi ovaj cijeli fokusirani prostor.
No, tu dolazimo do ključnog pitanja: kako se postaviti u nadolazećoj euforiji koju će širiti naši delegati iz Luksemburga? Da li uskočiti u kolo i udariti brigu na veselje – za šta smo rijetkih prilika imali u posljednjih dvadesetak godina – i pustiti da nas sve, nervozne od tapkanja u mjestu malo obuzme (pro)evropska sreća? Ili je, u skladu sa filozofijom realizma koja se bolje aplicira na balkanski trougao, iskrenije da već danas, dan nakon luksemburškog potpisa, konstatiramo da smo faktički napravili korak u nepoznato, jer SSP i evropske integracije dočekujemo pripremljeni kao za, gluho bilo, rat svjetova?
Nikola Špirić, državni premijer, primjerice, nema dileme. Za njega SSP otvara vrata za prosperitetnu budućnost, ali i svojevrstan poziv političkim liderima da izađu iz prošlosti i posvete se izgradnji budućnosti. Također, uvjerava nas Špirić, da bismo uspjeli moramo pojačati unutrašnju komunikaciju u zemlji, zasnovanu na kompromisu i konsenzusu. Potpisujem, no sumnjičav sam: da li je Špirić i sam lider ili tek referent i egzekutor nečije liderske politike – a valjda je čovjek na čelu državne vlade nekakav lider?! Hoće li on, recimo, opaliti vaspitnu šamarčinu svom stranačkom lideru Miloradu Dodiku, ili njegovom ideološkom kerberu Rajku Vasiću kada budu radili na rušenju „unutrašnje komunikacije“ i nastupali beskompromisno i suprotno svakom konsenzusu prema obavezama koje će nam na stol isporučiti Bruxelles?
Riječ je, naprosto, o činjenici da su u protekle dvije godine svi reformski procesi bili ugroženi žestokim Dodikovim protivljenjem svemu što „tukne“ na državni nivo, Bosnu i Hercegovinu, sarajevske institucije… i to se, dapače, nije ni krilo, već je dezavuiranje pratila poprilična jezička i logička kreativnost („građanska kao stepenica ka islamskoj državi“, „sarajevski haklaši i sećijaši“, „muslimanski unitaristi“…). Zato su reformski zahvati do sada uglavnom bili ušminkavanje dejtonskog mrtvaca, a nikako kvalitetni (i bolni!) rezovi kako bi sutra bili ono što danas nismo – normalna država.
Kako će zagovarači ekskluzivnih nacionalnih prava konstitutivnih naroda pomiriti svoju takvu suštinu sa zahtjevima za suštinskim reformama koji nas čekaju na putu od Luksemburga ka Bruxellesu, jednačina je s više nepoznatih.