Jedinstvo u sličnosti

Čim se pomene riječ „jedinstvo“ kosa se diže na glavi našim nacionalistima jer je jedinstvo moguće i potrebno samo u okviru jedne nacije, a nikako na razini cijele zemlje. Kažu oni da mi ne možemo biti jedinstveni pošto smo zaista veoma različiti.
Ni meni se ta izreka ne sviđa, ali iz sasvim drugih razloga. Čak smatram da mi, pripadnici Bosne i Hercegovine, pripadnici ovih naroda, nismo različiti, pa bih popravio tu mudrost i kazao: „jedinstvo u sličnosti“. Ako malo bolje posmatramo naše stanovništvo, uvjerićemo se kako su ljudi mnogo slični, imaju mnogo više zajedničkih osobina nego onih koje ih razdvajaju. A ono što ih zaista odjeljuje jedne od drugih jeste religija, jer su pravoslavna, katolička i islamska vjeroispovijed kroz vijekove prakticirali drugačije obraćanje Bogu, pa su te razlike vidljive iz svih elemenata koji su proistekli iz religijskih običaja. Stoga aktuelni političari i forsiraju religiju, ne zato što su neki veliki vjernici, nego iz razloga da se što više razdvajamo.
U BIH žive muškarci i žene, plavi, crni i smeđi, debeli i mršavi, visoki i niski. Po tim spoljnim obilježjima ne može se govoriti o razlikama, nego o šarenilu. A ni po odjeći ljudi, posebno u gradovima, ne možeš znati ko pripada kojoj naciji, pa čak se dešava da ne znaš je li muško ili žensko. Ima nekih vidljivih oznaka o pripadnosti religiji, kao što stariji muslimani nose francuzice, a vehabije imaju karakterističnu bradu. A kada se uđe u stanove, posebno gradske, teško je primijetiti ikakve razlike, sve su sobe i kuhinje unificirano namještene. Fabrike namještaja rade za pripadnike svih nacija, još nije došlo do toga da jedna firma proizvodi samo za Srbe, druga za Hrvate, a treća za Bošnjake. I kada bismo malo bolje zavirili u lonce i šerpe na šporetu vidjeli bismo da su od Velike Kladuše pa do Trebinja gotovo ista jela: punjene paprike, gulaši, pite, krompir s mesom i meso s krompirom, osim nekih osobenosti podneblja. Naš jelovnik je gotovo jedinstven, svugdje se može naići na janje na ražnju. I tu je religija kazala svoju riječ: muslimani ne jedu svinjetinu, mada ni kod drugih nije suviše aktuelna.
Ako se ne mogu stvarati razlike po spoljnom izgledu, po hrani i piću, jer na svim stranama piju pivo, rakiju, šljivu i lozu, vino prvorazredno i ono kiselo, onda su se nacionalisti dohvatili jezika. Često neuki političari uče nas kako ovdje govorimo tri različita jezika. Hrvati se iz petnih žila bore da se što više udalje od srpskog govora, pa izmišljaju nekakve tuđmanizme, koji ni u matici Hrvatskoj ne prolaze. Bošnjački jezikoslovci unezvijereno traže neku posebnost, pa njihove jezičke preporuke izgledaju smiješno. Zato se sada vodi ogorčena borba za razliku u jezicima, jer se tu još može mutiti, neobrazovan svijet učiti kako se kod nas govore tri različita jezika, umjesto saznanja da imamo jedan jezik koji se različito naziva.
Treba tolerantno prihvatiti nacionaliste koji uporno pričaju kako su naši ljudi mnogo različiti jedni od drugih, ali samo pod jednim uslovom: da ne govore gluposti! Što se tiče jezičke politike toliko su u ovom vremenu takozvani jezički stručnjaci izjavili nebuloza, da je to dobar materijal za pravljenje šprdačina. A sve se to čini kako bi se ljudi što više razdvajali.
Putovao sam i putujem po mnogim mjestima u BIH, pa nisam uočio da se ljudi mnogo jedni od drugih razlikuju, naravno da u tome vidnu ulogu igra i lokalitet, ali kada bih tražio po čemu su jedni drugačiji od drugih, onda bih na prvom mjestu naveo neznanje i nekulturu. A to nije vezano za nacionalnu pripadnost jer neznanja ima na svakom mjestu, a nekulture najčešće na najvišem. I tu smo jedinstveni u sličnosti.