Karovane, siđi sa planine

Ima nešto dosljedno i logično u načinu na koji je Radovan Karadžić očito živio i krio se od međunarodne pravde – ali ne i skrivao – i na koji je, na koncu, uhapšen. Nešto, naime, diletantsko; nema tu ništa kontradiktorno jer je i Adolf Hitler bio diletant, čija je korumpirana i zbunjujuće komplikovana mašinerija istrijebila evropske Jevreje. Karadžić je, dakle, od početka do kraja bio diletant i sasvim je logično da je čovjek koji je u intervjuima sa stranim novinarima na brdsko-planinskom engleskom ukazivao na rupicu na bradi kao dokaz da je potomak Vuka Karadžića i za savjetnike imao „parapsihologe“ iz beogradskih „ezoterijskih krugova“ skončao kao Dragan David Dabić, stručnjak za „human quantum energy“.
To na stranu. Međutim, njegovo je hapšenje cijelom nizu aktera u Bosni i Hercegovini bitno na nekoliko različitih nivoa i kao i obično iz potpuno drugačijih razloga.
Koliko god Karadžićevo hapšenje bilo važno za Bošnjake – a riječ je o jednoj uistinu ogromnoj i sasvim razumljivoj frustraciji – moglo bi biti i još važnije bosanskim Srbima. Potonji su već dvije decenije njegov talac – prije, u toku i poslije rata – a politika se u manjem dijelu BIH već deceniju i nešto svodi na pitanje pravog i autentičnog nasljednika i interpretatora Karadžićeve politike. S njim iza rešetaka jasno je da će svaki novi sličan pokušaj – taman u onoj mjeri u kojoj su svi Karadžićevi i srpski zločini bili motivirani izgradnjom srpske države u BIH – biti osuđen na propast i skončati pred sudom, ovim ili onim pa ta i takva politika gubi smisao.
Kada je, pak, riječ o bošnjačkoj nacional(n)ističkoj politici, ovo je njen kraj. Kada cijela stvar pređe u pravosudni domen – a time i postane dosadna – i prašina se spusti, utihnuće i silajdžićevska prenemaganja o tome kako sada „treba uhapsiti i njegovo djelo“. Jer, ako išta ovo hapšenje ilustrira, šta i dokle će druga dva aktera važna u ovoj priči ići: međunarodna zajednica će u ime pravde u najboljem slučaju „insistirati“, a Srbija djelovati tek kada se suoči sa nekom vrstom sankcija ili izolacije. I to je to. Ako išta ogoli totalnu nesposobnost bošnjačke politike da se zapravo bavi vlašću, onda će to biti uklanjanje dežurnog strašila koje je Karadžić uvijek i bio. Jer, kada bi ostali bez ičega, uvijek su mogli uprijeti prstom i reći: „A Karadžić?“; a sada ni to nema nikakva smisla.
Pri tom treba sačekati da počne suđenje i da se razotkrije sva krvava licemjernost i cinizam bošnjačkog političkog establishmenta. Kako se oduvijek ozbiljno shvatao – osnovna je odlika diletantizma da sam sebe preozbiljno shvata – nema sumnje da će Karadžić iskoristiti svaku priliku ne samo da odbrani ono što se smatra njegovim djelom nego i da objasni ko su mu u svemu tome bili partneri, s kim je, kada, gdje i kako dogovarao podjelu ove zemlje. I kako smo krvavu visoku cijenu njihovom diletantizmu – a to je jedino zajedničko Karadžiću i njegovim bošnjačkim „partnerima“ – platili.
I dok je za politiku u Bosni i Hercegovini ovo kraj jednog poglavlja, za žrtve – ogroman broj običnog bošnjačkog i hrvatskog puka – kako one koji će to samo izdaleka promatrati, kao i za one koji će se na tom suđenju pojaviti kao svjedoci, ovo je tek početak. Jer, pred njima je nekoliko godina dugog, mučnog i teškog suđenja koje će ovdašnje narode retraumatizirati. Ali, rane koje će to suđenje otvoriti svakako nikad nisu ni zarasle. S druge strane, Haški tribunal pati od akutnog manjka institucionalne memorije i ako postoje ikakve lekcije koje su se iz suđenja Slobodanu Miloševiću mogle naučiti, više je nego izvjesno da niti su naučene, niti će biti primijenjene.