Kontinuitet

Desilo se, eto, i to čudo u koje smo odavno prestali vjerovati: Radovan Karadžić, „simpatični beogradski nadriljekar Dragan David Dabić“, uhićen je i bit će procesuiran pred Haškim tribunalom za zločinački pothvat kojim je rukovodio s ove strane Drine, uz instrukcije šefa svih šefova velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića.
O samom činu hapšenja (ko, gdje, kako i kada) i prema pikanterijama iz njegovog postzločinačkog života s mislima u alternativnoj medicini i pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, ispredat će se mitovi i novinarske senzacije. Mnogo, pak, važnije od toga jesu političke implikacije u samoj BIH, gdje su izjave i stavovi, očekivano, oprečni.
Prvo, zahtjevi bošnjačkih političara da se procesuiranjem Karadžića procesuira i njegovo djelo, odnosno da hapšenje zločinca prati i ustavna rekonstrukcija BIH, odnosno dekonstrukcija RS-a, politički je amaterizam.
Pri tome, na suđenju, Karadžić neće, poput Šešelja, praviti cirkus za široke narodne mase (iako se ista doza fanatizma u branjenju životnih ideala, kakvi god bili, očekuje). Za razliku od ražalovanog vojvode, ratni vođa bosanskih Srba učestvovao je u ratnim pregovorima, što javnim, što tajnim, pa njegovi iskazi o tome kad je i s kime dijelio BIH, ko je pristajao na preseljenje (bošnjačkog) naroda, ko je preko puta njega odustao od države BIH u korist Radovanove Srpske, bit će dovoljno da se brojni kompromitirani državotvorci koji plediraju na nacionalni prijesto – poklope ušima. Za nešto više, poput, recimo, gubitka vlasti pod pritiskom prevarenog naroda, fali pameti i kritičke distance stada od (nametnutih) pastira.
S druge strane entitetske granice, ista priča s različitim predznakom. Izjava Rajka Vasića kako je vlast u Karadžićevo vrijeme bila „kriminalizovana i korumpirana“, zvuči kao kada bi se nacističkom vođi Heinrichu Himmleru, umjesto zbog Holokausta, sudilo za pronevjere u državnoj kompaniji koja proizvodi automobile. Ili neriješenog sanitarnog čvora u Aušvicu.
Republika Srpska, dakle, realna je projekcija Karadžićevih idealnih vizija, nastala kao povijesna činjenica agresivnog rata Srba protiv svih ostalih jugoslovenskih naroda za buduće jednonacionalne teritorije. Naprotiv Vasića i svih premijerovih ljudi, današnji Dodik prirodni je Karadžićev nasljednik. Doktor je, u pauzi vračanja nad travkama, sigurno s potpunim odobravanjem pratio premijerove istupe u odbrani njegovog (doktorovog, ne premijerovog) u krvlju i na zločinu nastalog čeda.
Kontinuitet je jasan, i potpuno je u skladu s predratnom monstruoznom paradigmatskom izjavom ideologa Milorada Ekmečića kako će se podnijeti žrtva od dvjesto hiljada Srba za ideju srpske države preko Drine (na kraju je ispalo i bolje no što je Ekmečić predviđao). Taj plan je osmišljen u Beogradu u Francuskoj 7, Karadžić ga je operacionalizirao, a zatim se povukao sa scene ostavljajući u amanet novim naraštajima, neopterećenim balastom ratnih zločina, da čedo razvija, brani i ne da dušmanima.
I tu se sva priča završava. Ili, možda, tek počinje?