Kosovo i Metohija su već dugo prostor političkog eksperimenta

Danas se taj proces prenosi na najvidljiviji i ujedno najosjetljiviji teren: javni prostor. A upravo je javni prostor mnogo više od urbanog pejzaža – on je mjesto gdje se odvija artikulacija identiteta, gdje narod daje vidljiv oblik svom pamćenju, vjeri i istorijskoj postojanosti. NJegovo sistematsko preoblikovanje nije stoga pitanje estetike ili administracije, već čin duboke kulturne i duhovne preraspodjele moći.

U tom svjetlu, vijest o prefarbavanju murala posvećenih Patrijarhu Pavlu, mitropolitu Amfilohiju i herojima sa Košara u Kosovskoj Mitrovici ne može se svesti na puku urbanističku intervenciju ili lokalni čin estetske korekcije. Riječ je o  aktu simboličkog brisanja, činu koji duboko zadire u kolektivno pamćenje i narušava duhovne konstante srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Jer mural nije samo boja na zidu: on je javna ikona, svjedočanstvo kulturne trajnosti i prisustva jedne zajednice u prostoru. Svaka takva slika, svaki natpis, predstavlja materijalizovani glas – vidljivu artikulaciju onoga što narod želi da sačuva i prenese.

Otuda brisanje tog glasa nije čin neutralnog „uređivanja prostora“, već ulazak u domen onoga što bismo mogli nazvati kulturnim inženjeringom: sistematskim potiskivanjem institucija, znakova i simboličkih tačaka koje čine identitet jednog naroda. Ono što je nekada bilo usađeno u zajedničku memoriju pokušava se potisnuti u ništavilo, svesti na praznu površinu, na zid koji više ne govori. U tom činu otkriva se namjera da se javni prostor pretvori u prostor bez traga, bez svjedočanstva, u prostor u kojem bi srpsko prisustvo bilo tek prolazna sjenka bez uporišta u kulturi i istoriji.

U javnom prostoru, posebno u kontekstu društava obilježenih sukobom i trajnom političkom nesigurnošću, slika prestaje da bude estetski ukras i postaje nosilac identiteta, simboličko ogledalo jedne zajednice. Ona djeluje kao medijum kulturne memorije, prostor u kojem se istorija i duhovnost kristališu u vidljiv znak, posredstvom kojeg zajednica ispisuje svoj identitet na zidovima grada, pretvarajući urbanu površinu u arhiv svog trajanja. Tako mural posvećen Patrijarhu Pavlu nije samo portret duhovnog vođe, već i arhetipska slika skromnosti, pravednosti i moralne askeze, u kojima zajednica prepoznaje sopstveno uporište.

Isto tako, lik mitropolita Amfilohija nije tek memorijalni gest, već svjedočanstvo o snazi riječi koja je u najtežim vremenima imala moć da postane oblik otpora, bedem protiv zaborava i brisanja naroda. Motiv Košara, pak, nije tek podsjećanje na jedan vojni sukob, već se pojavljuje kao utisnuta rana u kolektivnom tkivu – živa opomena i znak da je jedna generacija mladih ljudi žrtvovala sopstvene živote kako bi odbranila pravo na goli opstanak.

Mural, kao javna ikona sjećanja, postaje opasan za one koji žele da konstruišu prostor bez tragova drugog, to jest srpskog naroda. Njegovo brisanje, stoga, predstavlja čin moći kojim se proizvodi praznina: potiskivanje slike koja oličava trajnost srpskog naroda, isključivanje iz javnog dijaloga, simbolička cenzura kolektivnog glasa – simbolički čin kulturnog iskorjenjivanja. Oduzeti narodu pravo na svoje simbole znači oduzeti mu pravo na učešće u javnosti, svesti ga na nevidljivost, na ćutanje koje više ne svjedoči.

Još je bolnije zatvaranje gradske biblioteke „Vuk Karadžić“. Ako je mural simbol kolektivnog sjećanja urezanog na zidove grada, onda je biblioteka mjesto u kojem se to sjećanje čuva u pismu, u knjizi, u jeziku.

NJeno gašenje je, suštinski, pokušaj da se prekine jedan od posljednjih tokova kulturnog života srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Tamo gdje biblioteka prestane da diše, prestaje i jedna civilizacijska mogućnost: mogućnost da se čovjek ogleda u riječi, da traga za istinom i da osluškuje sopstveni istorijski odjek.

Posmatrano kroz misao Hane Arent, ovakvi postupci nisu demonstracije otvorene tiranije, već primjeri „banalnosti zla“: rječnikom administrativne neutralnosti i tehničke „urbane regulacije“ pravda se čin dubokog političkog isključivanja. Mehanizam moći ulazi u javni prostor ne kao vojna sila, već kao naizgled bezazlena procedura „uređenja“. I upravo u tome leži njegova podmuklost: zatiranje identiteta pretvara se u rutinski čin, u birokratsku radnju lišenu svake odgovornosti.

Brisanje murala je, sljedstveno tome, karika u širem procesu sistematske transformacije javnog prostora u prostor bez traga – u naizgled prazan, „normalizovan“ pejzaž, očišćen od svakog obilježja koje upućuje na trajnost jednog naroda.

No, ta praznina nikada nije puka neutralnost: ona je uvod u novu simboličku kolonizaciju, uvijek prethodnica za nametanje novih simbola, novih mitologija i narativa koji će ispisati novi identitet prostora. U tom smislu, brisanje nije kraj, već priprema za preoblikovanje, za nasilno preuređenje kulturne topografije. Onaj ko kontroliše zidove grada, kontroliše i njegovu memoriju.

Zidovi su, u ovom kontekstu, više od arhitektonskog elementa – oni su stranice javne knjige, mjesto na kojem se upisuje kolektivna sudbina. Uništenje tih znakova znači pokušaj da se izbriše samo postojanje svjedočanstva, da se istorija pretvori u prazan rukopis spreman za novo ispisivanje.

Kosovo i Metohija su već dugo prostor političkog eksperimenta, ali ono što je u toku nije samo eksperiment nad institucijama, već i nad pamćenjem. Ako narod izgubi svoje simbole, izgubiće i svoju sposobnost da razlikuje istinu od laži, prošlost od nametnutog zaborava. A bez te sposobnosti, budućnost postaje prazna, dostupna svakoj vrsti tumačenja i prekrajanja.

Autor je vanredni profesor na Univerzitetu u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.