Kraj Republike Srpske?

Mnogo će vremena proći da svi oni strašni zločini koji su u ime velikosrpstva počinjeni u Hrvatskoj, BIH i na Kosovu budu bar djelomično zaboravljeni. Trebat će, međutim, i vremena da se mnogi pomire s posljednjom presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu o genocidu u Srebrenici. Očito, presuda nije onakva kakvu su žrtve očekivale, a analize će pokazati jesu li suci bili potpuno u pravu i je li riječ o konzervativnom poimanju genocida.
Presuda je u jednom ipak posve jasna, ruke su okrvavili vođe Republike Srpske, te se nameće logično pitanje može li nakon ovakvog pravorijeka ta državica u državi opstati. Lako je na to odgovoriti: ne može i ne bi smjela. Kad na silu stvoren entitet ima korijene u zločinu, a Republika Srpska ih sigurno ima, nema logike da je više itko u međunarodnim krugovima podržava. Još manje ima logike da takva tvorevina opstane u Bosni i Hercegovini kada je posve jasno da se unutar Republike Srpske, u Srebrenici, planirao i počinio genocid, zločin nevjerojatnih razmjera, što su presudom potvrdili i haaški suci.
Prikrivanjem Ratka Mladića i svih onih koji su počinili genocid, čelni ljudi Republike Srpske, ali i Srbije, pokazali su da se zapravo ne kaju, te da čak nisu spremni sankcionirati jedan od najtežih zločina nakon II svjetskog rata. Sve to je dokaz da se u Republici Srpskoj, ako već ne govorimo o Srbiji, ništa nije promijenilo, te da postojanje takve tvorevine nema nikakva opravdanja.
U protivnom će uistinu zločin ostati nekažnjen. Srbija je odgovorna, ali nije kriva, presudili su suci, a time žrtve tragedije koja se dogodila na prostoru bivše Jugoslavije nikako ne mogu biti zadovoljne. Ako već suci nisu mogli otići koji korak dalje, a trebali su, europski političari sada trebaju iz svega izvući pouku. Republika Srpska jednostavno nema ni moralnog ni političkog opravdanja za opstanak. BIH treba postati država u kojoj će ravnopravno živjeti Bošnjaci, Srbi i Hrvati, u zajedničkoj državi, s istim pravilima života za sve.
Ovako ostaje gorak okus nakon zločina bez kazne, a time i sve manje šansi da će u budućnosti BIH, uza sve protektorate, moći pružiti dostojan i ravnopravan život svim svojim građanima. Nakon presude Međunarodnog suda šansa ipak postoji. Krivci su detektirani – oni su u Republici Srpskoj – i sada i političari imaju opravdanje tražiti da entitet u kojem je rođen zločin i koji ga nije sankcionirao nema svoje mjesto u demokratskoj Europi. Ako i nakon haaške presude ostane sve kako je bilo – ako Mladić ostane u Srbiji ili negdje drugdje, a u Republici Srpskoj se sudska odluka bude tumačila kao »trijumf« – onda suđenje nije imalo smisla. Međutim, ako je političari prihvate kao početak kraja Republike Srpske, onda ima nade.