Lažna teza o Srbima kao agresorima

G. Radić smatra da bi zahtjevi Koalicije udruženja izbjeglica načelno bili sasvim prihvatljivi i imali puni pravni i moralni smisao da se nije desila, citiram, „tadašnja politička i vojna masovna zloupotreba Srba, vođena iz Beograda, u ime prekomponovanja avnojevske Jugoslavije po naumu nacionalističke politike“. Takođe, g. Radić smatra da je, citiram, „zastrašujuća neodgovornost tadašnje politike iz Beograda i besomučna zloupotreba Srba u Hrvatskoj tamošnjim Srbima nanele nepopravljive štete i dovela do njihovog velikog izbjeglištva“.

Iz navedenih citata može se uočiti da g. Radić zastupa poznatu tezu da su Srbi loši a Hrvati dobri momci tj. da su Srbi vodili agresorski a Hrvati oslobodilački rat. Iz navedene teze proizlazi da na prognane Srbe treba da se primijeni princip kolektivne odgovornosti što u praksi znači da nemaju ni pravni ni moralni osnov da traže poštovanje principa ljudskih prava kao temeljne vrijednosti Evropske unije. Međutim, činjenice govore sasvim drugačije.

Prof. dr Svetozar Livada iz Zagreba, naučnik i publicist, sudionik NOB-a, ekspert Ujedinjenih nacija, borac za ljudska prava, u svojoj knjizi „Etničko čišćenje – ozakonjen zločin stoljeća“ koja je objavljena u Zagrebu (prvo izdanje 1997; drugo izdanje 2006) iznio je tezu da je etničko čišćenje Srba bilo strateški cilj hrvatske države sa Franjom Tuđmanom na čelu. Predgovor za oba izdanja knjige napisao je jedan od najvećih evropskih filozofa druge polovine 20. vijeka prof. dr Milan Kangrga.

Prof. Livada je u oba izdanja knjige naveo niz činjenica kao ilustracija teze o etničkom čišćenju Srba (1.107 naselja gdje su Srbi bili većina je razoreno; 52 toponima sa nazivima „srpski“ ili „partizanski“ su promijenjena; razoreno je preko 50.000 kuća i privrednih objekata; nezakonito je oduzeto preko 40.000 stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo; razorena su 182 zadružna doma, 56 ambulanti, 78 crkava, 29 muzeja, 181 groblje, 325 trgovina, 123 vodovoda, 96 trafostanica, 167 industrijskih pogona i dr.). Posebno je važno istaći činjenicu da je Međunarodni sud u Hagu donio presudu da hrvatska operacija „Oluja“ nije oslobodilačka akcija, nego udruženi zločinački poduhvat sa Franjom Tuđmanom na čelu čiji je cilj bio protjerivanje srpskog stanovništva.

G. Radić piše da su Srbi otkazali lojalnost Hrvatskoj. Važno je istaći činjenicu da su Srbi na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj maja 1990. godine u najvećem dijelu glasali sa Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena, a manjim dijelom sa Srpsku demokratsku stranku (SDS). Prof. dr Jovan Rašković, prvi predsjednik SDS-a, takođe, aktivno se zalagao za političko rješenje brojnih problema Srba. Kako je nova hrvatska vlast reagovala na poruku lidera Srba da je spreman da prihvati dijalog i rješenja u okviru institucija Republike Hrvatske? Profesoru Raškoviću je podmetnuta afera s ciljem da ga kompromituju u javnosti. Takođe, profesor Livada kaže u svojoj knjizi da su se ubrzo po dolasku HDZ i Tuđmana na vlast osjetile posljedice nacionalističke politike prema Srbima, i to prije svega poništavanjem položaja Srba kao drugog konstitutivnog naroda hrvatske države, a što je bila tekovina NOB-a u kojem je srpski narod masovno učestvovao.

Prema profesoru Livadi nova hrvatska vlast nije otvorila dijalog sa Srbima nego ih je smjenjivala s odgovornih mjesta u državnim službama, privredi, prosvjeti, kulturi, medijima, bili su otpuštani s posla, prozivani da su apriori neprijatelji hrvatske države i svega hrvatskog i pretvoreni u građane drugog reda. Srbi su masovno izbacivani iz svojih stanova, minirane su im kuće u terorističkim akcijama, vršena su ubojstva u Gospiću, Sisku, Osijeku, Karlovcu, Zagrebu, Bjelovaru, Splitu, Zadru i brojnim drugim gradovima van područja ratnih dejstava. Da ne govorimo o zločinima nad Srbima nakon hrvatskih vojnih operacija „Bljesak“ , „Oluja“ i drugih. Antisrpska politika hrvatske vlasti izazvala je ogroman strah kod srpskog naroda u Hrvatskoj da će se ponoviti genocid iz Drugog svjetskog rata. Zbog svega navedenog brojka o 500.000 prognanih Srba iz Hrvatske nije „nacionalističko pretjerivanje“, kako ističe g. Radić, nego je surova i tužna realnost.

G. Radić nekoliko puta u svom tekstu ponavlja tezu da treba spomenuti realan kontekst tragičnih događaja da bi zahtjevi sadržani u Peticiji bili vjerodostojni. Mislim da se ciljevi i karakter rata ne smiju povezivati sa ostvarenjem temeljnih ljudskih prava izbjeglica kao najvećih žrtava rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost. U suprotnom uvodimo princip kolektivne odgovornost što je suprotno evropskim standardima i ljudskom razumu.

Što se mene tiče nije sporno da je srpska vlast u Beogradu i Kninu zloupotrebila navedeni strah Krajišnika iz svojih interesa. Nadam se da g. Radiću nije sporno da hrvatska vlast sa Tuđmanom na čelu nije vodila oslobodilački nego, prije svega, rat protiv svojih građana srpske nacionalnosti. Barem to nije sporno profesoru Livadi i profesoru Kangrgi.

Nadam se da g. Radiću nije sporna ni činjenica da nijedna hrvatska vlada od završetka rata nije pokazala stvarnu političku volju da prekine sa diskriminatorskom politikom prema Srbima. Temelj navedene politike jeste lažna teza da su Hrvati oslobodioci i žrtve, a Srbi agresori i zločinci. G. Radić treba da doprinese da se realno sagleda kontekst ratova na prostoru bivše Jugoslavije. To znači da treba objektivno sagledati ne samo doprinos srpske nego i hrvatske politike „tragičnim sudbinama velikog broja ljudi“.

Autor je predsednik Koalicije udruženja izbeglica