Neuspeli pokušaj abolicije 1Foto: Medija centar Beograd

Nema šta, svakome se moglo dojmiti saopštenje Izvršnog odbora Sindikata radnika EPS koje je jedan portal učinio javnim na Đurđevdan, 6. maja. U tom dragocenom svedočanstvu dotični sindikalni organ šalje zaposlenima u EPS-u i srpskoj javnosti obaveštenje o ivici kolapsa u najvećoj državnoj kompaniji što „ima posledice ne samo po njih već i po energetsku stabilnost Srbije“ i „neminovno nas vodi u mrak“.

Retko ko neće biti saglasan sa imenovanim krivcima koje nabraja sindikalni Odbor – menadžment i vlasnik EPS-a najodgovorniji su za kolabirajuće stanje u kojem se nalazi kompanija. Svako (dobro, skoro svako) će biti saglasan i sa sindikalnom ocenom da su „različite interesne grupacije“ uništavale i uništavaju Elektroprivredu Srbije. Neke od tih interesnih grupacija lepo su opisane, skoro kao u optužnom predlogu tužilaštva za organizovani kriminal. Ali neke su, čini se, oportunitetno zabašurene. Eto, na primer, izostalo je samokritičko preispitivanje uloge radnika (sindikata) kao interesne grupe u devastaciji EPS-a, njegovom poslovnom propadanju i uticaju na širenje mraka u Srbiji. A ta uloga nije beznačajna, niti su radnici (sindikat) nevini (samo se prave naivni) u eutanaziji tog državnog preduzeća.

Činjenica je da su EPS uništili nestručni ljudi koje je vlasnik postavljao na visoka rukovodeća mesta (kako tvrdi sindikat). Ali tom uništavanju značajno su doprineli i pljačkaši. Nesporno je da su u toj nezakonitoj raboti učestvovali razni „subjekti“ – političari, direktori, poslovni partneri EPS-a, paradržavni i partijski paraziti (firme i pojedinci)… Može se konstatovati, a da se mnogo ne pogreši, da su među tim subjektima bili i – radnici.

Gotovo da je postignut opšti javni konsenzus da među najveće unutrašnje probleme Elektroprivrede Srbije mogu da se ubroje neopravdano visoke plate i njihova labava kontrola, višak zaposlenih i njihova nepovoljna struktura, nezaslužene privilegije i krađe. Sindikati u EPS-u (u ime radničke klase) godinama spletkare, lobiraju i prete štrajkovima da bi se očuvala zastarela neefikasna korporativna struktura i brojne privilegije za koje je uvek bilo para, mnogo puta na uštrb modernizacije, razvoja i investicija. Što se tiče plata, upamćen je upečatljiv podatak da su zarade nekvalifikovanih radnika u EPS-u 20 odsto više od proseka u Srbiji i daleko iznad plata nastavnika i profesora u osnovnim i srednjim školama, a da su prosečne zarade (svih zaposlenih) u EPS-u duplo veće u odnosu na republički prosek.

Radnici, odnosno sindikati, bili su stalna, uporna i jaka lobistička grupa koja se protivila reorganizaciji (korporativizaciji) kompanije i zalagala za očuvanje glomaznog sistema u kome je „svaka vaška“ mogla da radi „obaška“ zarad svojih uskogrupnih interesa i očuvanja privilegija. Svoje nerazumevanje poslovne tranzicije EPS-a sindikat ne krije i danas kad u đurđevdanskom obaveštenju pogrdno i s očiglednim nerazumevanjem tržišnih pravila govori o „nasilnom i samovoljnom“ odvajanju distribucije iz sistema EPS-a.

Javna je tajna o kojoj se šapuće u EPS-u da neki sindikati šuruju s ugljarskom mafijom i navijačkim grupama u preprodaji uglja i da su za tu svoju privilegiju neskriveno lobirali (pa čak i pretili) na sastancima upravljačkih struktura kompanije.

Dragocene su analize koje je Fiskalni savet u poslednjih četiri-pet godina sačinio o stanju u Elektroprivredi Srbije i u kojima nije štedeo kritike podjednako vlasnika, menadžment i radnike kao odgovorne za katastrofalno poslovanje, što je dovelo do urušavanja tako velikog i po državu i potrošače značajnog proizvodnog sistema.

Smešno i otužno zvuči đurđevdanski pokušaj dela radničke klase EPS-a da sebe abolira za stanje u kompaniji. U najmanju ruku je bezobrazno kad Izvršni odbor Sindikata radnika EPS-a konstatuje: „Ako je iko nevin u čitavoj ovoj situaciji, onda su to radnici. Bez obzira na svoj mukotrpan rad, stručnost i odgovornost koju svakodnevno ulažu, zaposleni su dovedeni u potpuno podređen položaj u kojem su im ugrožene zarade, radna mesta i egzistencija njih i njihovih porodica. Osim puste i bezvredne zahvalnosti za svoj rad, trud i muku koju svakodnevno ulažu, nisu dobili ništa.“ Da se čovek prevari i zasplače nad sudbinom radničke klase koja uživa neviđene privilegije u srpskom društvu a istovremeno snosi deo odgovornosti za propadanje najveće srpske kompanije.

Radnici u EPS-u „nevini su ko francuska sobarica“.

A da bi sakrili vlastitu odgovornost služe se jeftinom demagogijom: „Zaposleni u JP EPS-u i njihove porodice, pokoljenja koja dolaze, nemaju drugu alternativu osim Srbije“ i oprobanom retorikom predsednika države: „Pritisci na Srbiju sa strane su ogromni… Posledice su totalna energetska zavisnost Srbije od uvoza struje, gubitak na hiljade radnih mesta, višestruko veća cena struje i na kraju rasprodaja JP EPS-a u bescenje“, plaši građane Srbije Izvršni odbor Sindikata radnika EPS čuvenom odbranaškom logikom „Drž’te lopova“.

Sve vlasti koje su se ovih godina smenjivale nisu umele da upravljaju EPS-om. Postoji opšta saglasnost, nažalost na retoričkom nivou, da propadanje EPS-a treba hitno zaustaviti. To je imperativ koji slušamo poslednjih bar dvadeset godina. Sad sindikat predlaže lupanje rukom o sto i zahtevom da se radnici uključe u raspravu u poslovnoj i razvojnoj politici kompanije i države.

Zna se šta je uloga sindikata u tržišnim ekonomijama. Zahtev da radnici odlučuju o poslovnoj i razvojnoj politici povratak je u samoupravljanje (čitaj, propast). Ako se radnicima u EPS-u ne sviđa kako sadašnji vlasnik upravlja kompanijom, mogu da ga promene samo na dva načina – ili na izborima birajući novu vlast (lošija opcija jer država ostaje vlasnik) ili izborom nove vrste vlasnika (privatizacijom kompanije, što je pametnija opcija).

A zna se ko je zadužen da brine o energetskoj bezbednosti države. To svakako nisu radnici zaposleni u Elektroprivredi Srbije. NJihov posao je samo da efikasno proizvode struju.

Autor je novinar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari