Samo ne u hirurge 1foto (BETAPHOTO/SAŠA ĐORĐEVIĆ)

Obećanje novog premijera u obraćanju Skupštini da će se sa najvećom posvećenošću starati o univerzitetskom obrazovanju već se oživotvoruje nagoveštajem vlasti da će sredstva namenjena tom plemenitom cilju preraspodeliti u korist privatnih fakulteta.

Za one koji se pitaju kome smeta takva namera, nije li svejedno gde će se mladi ljudi školovati postoji jednostavan odgovor: Nije svejedno, jer se školovanje na privatnim fakultetima plaća.

Pošto bi najavljeno smanjenje ili potpuno ukidanje već i do sada nedovoljnih sredstava za državne univerzitete dovelo u pitanje i sam njihov opstanak mladi ljudi bi neizbežno bili upućeni na privatne fakultete.

Pa zapitajte se ko bi time bio oštećen. Najviše, naravno, siromašne porodice (kakvih je i najviše) koje ionako jedva podnose sve veće namete i za redovne studije. Nije, prema tome, teško da se zaključi kako bi mnogi mladi ljudi – uskraćivanjem mogućnosti da se školuju – bili lišeni i dirljive posvećenosti i brige za njihovu univerzitetsku sudbinu.

Imajući to u vidu nepodnošljivo je licemerje socijalističkih koalicionih partnera vlasti koji u svom programu imaju besplatno školovanje dok u isto vreme gazduju većinom privatnih fakulteta.

Šta još ponuđenu alternativu preraspodele sredstava u korist privatnih fakulteta čini neprihvatljivom? Pa to što se – sa malobrojnim izuzecima – znanje na njima kupuje, a ne stiče.

Da je tako dokazuje neporeciva činjenica da ih ne završavaju samo oni koji ne znaju da popune novčanu uplatnicu. Kamo sreće da se kupoprodaja diploma time završava. Nije, nažalost, tako, jer ih posednici kače ne samo u privatnim prostorijama već ih sa istom bestidnošću koriste za pribavljanje vodećih položaja u privrednim preduzećima, državnoj administraciji i najzad u politici.

Razumljivo je otuda što neuki – poslovično poznati po grabežljivom upinjanju da zaposednu ne samo sav materijalni već i duhovni prostor – ne podnose autonomiju univerziteta kao poslednjeg pribežišta slobodne misli.

Za razliku od njih ulaganje u kulturu i prosvetu za razumne vlasti je probitačna investicija jer knjige i pozorište ne služe samo za zabavu i razonodu već i za sticanje građanske svesti i negovanja kritičkog mišljenja.

Novac u tu svrhu neće, prema tome, biti uzaludno utrošen ili, kako se to obično omalovažavajuće kaže „uludo bačen“, jer ćemo zauzvrat dobiti ne samo obrazovanije već i demokratski prosvećene građane koji se neće povoditi za vođama, već jedino za sopstvenim kritičkim mišljenjem.

Ma koliko nezadovoljni odsustvom svesti o društvenom značaju obrazovanja i kulture budimo zahvalni bogu što nas je – bar za sada – mimoišlo još veće zlo. Zamislimo samo šta bi nas sve snašlo, da bi kako narod kaže „dibidus nagrabusili“ da su posednici lažnih diploma poželeli da se bave hirurgijom.

Autor je publicista i novinar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari