Šešelj u fraku

Stara ocjena izrečena u ovoj kolumni da je Vojislav Koštunica zapravo „Šešelj u fraku“ i te kako drži vodu, pogotovo nakon što je uz podršku Koštuničine stranke Tomislav Nikolić-Grobar postao predsjednik srpskog parlamenta. Nakon toga sve su kombinacije moguće: novi izbori, ali i vlada sastavljena od Demokratske stranke Srbije (DSS), radikala i socijalista prestrojenih iz nekada moćne Miloševićeve partije. Boris Tadić i Vojislav Koštunica (čak i da se formalno dogovore u zadnji čas) ponovno su pokazali da ne mogu ni u čemu surađivati pa bi vijek njihove vlade bio vrlo kratak i neracionalan.
Srbija u tranziciji upravo pokazuje sve svoje ključne slabosti. Nakon siječanjskih izbora lideri tzv. demokratskog bloka tri i pol su se mjeseca utrkivali u verbalnom psihološkom ratovanju: nama pripadaju svi važni resori u vladi i ne odstupamo ni milimetra. Istrčavanja oko imena novog premijera samo su pojačale osobne netrpeljivosti između „tadićevaca“ i „koštuničićevaca“. I onda se u minutu do dvanaest trebalo dogovoriti oko tri najvažnija resora nove vlade: obrane, policije i tajnih službi.
Njih Koštunica ne želi prepustiti ni pod koju cijenu: dopušta diobu utjecaja u tim resorima (na principu rotacije), ali „tadićevci“ nemaju pravo sami čeprkati po milijunima dosjea i skupoj prislušnoj opremi, još manje dobiti položaj glavnog kadrovika. I Koštuničin i Šešeljev (Nikolićev) tabor zna što donosi nadziranje tih triju ministarstava. Kontrola vojno-sigurnosnog aparata znači usporiti njegove nužne reforme prema zapadnim uzorima. Istodobno, na čelu vojske, kao i na vrhu sigurnosno-obavještajnih agencija i u policiji, treba imati svoje ljude koji su provjereni, koji ne soliraju i kojima su interesi Srbije važniji od tamo nekakvih „demokratskih procedura i protokola u skladu sa zakonom“.
Time se izbjegava izravna suradnja s Haagom, uhićivanje Ratka Mladića i potraga za Radovanom Karadžićem, te potpuno blokira pozadina atentata na Zorana Đinđića. Državne tajne službe i te kako su dobro znale (još u jesen 2002. i početkom 2003. godine) da Milorad Ulemek-Legija i njegova banda unutar JSO-a (postrojbe za specijalne operacije) pripremaju nešto „veliko“. Te je repove Boris Tadić namjeravao dobro potegnuti i otkriti i one koji su stajali u dubokoj sjeni atentata na glavnoga srpskog demokratskog reformatora.
Otuda i vrlo grčevita borba Koštunice za utjecaj u vojsci i policiji, a pogotovo sada kada se istina o gubitku Kosova više ne može prikrivati niti odgađati. Koštunica sve nade usmjerava prema Moskvi. On se Rusima obraća jer mu je doista zagustilo. Isto je radio i Slobodan Milošević. Uoči Daytona 1995. glatko je odbio ponudu Borisa Jeljcina da se na srpskom teritoriju na duže stacioniraju četiri ruske zrakoplovne pukovnije sa zadnjim modelima lovaca Suhoj i Mig (s ruskim pilotima).
U tom paketu Jeljcin je nudio i tri bitnice raketnog sustava S-300 strateškog dometa i sustav Tor s kraćim dometom s obučenim posadama i tehničarima. S njima bi stiglo i 2500 ruskih časnika i dočasnika kojima bi Srbija davala 30 posto veće plaće od najbolje plaćenih srpskih oficira. Iako bi to ojačalo srpsku poziciju u Daytonu, Milošević je odustao od toga u strahu da se Rusa više ne bi mogao tako lako riješiti. Kad se 1998. predomislio, bilo je prekasno. Ne mogu Rusi biti veći Srbi od Srba.